Autor: Rodoljub Šabić
Brzo, ekspresno, munjevitom brzinom. Postoji šansa da baš u tom stilu dobijemo Zakon o elektronskim komunikacijama. Šteta što je tako, naravno. Radi se o izuzetno važnom, sistemskom zakonu za koji po članu 77. Zakona o državnoj upravi postoji obaveza organizovanja javne rasprave, koji zavređuje ozbiljnu pažnju javnosti, pogotovo stručne. A predlaže se njegovo donošenje po hitnom postupku, za dan ili dva, iako je konačni tekst predloga zakona bio faktički nedostupan javnosti koliko do juče, nije ga bilo moguće pronaći ni na veb sajtu Vlade, ni na veb sajtu Skupštine.
Prilično obiman tekst predloga zakona video sam tek jutros. Skupština će ga razmatrati sutra. Morao sam da ga pročitam na brzinu, ali i to je dovoljno da se uoče neke stvari koje su, uz pomenutu brzinu i tajnovitost u predlaganju, najblaže rečeno, diskutabilne.
Tako se, npr. u vezi sa mogućnošću pristupa državnih bezbednosnih struktura tzv. zadržanim podacima i ne pominje odluka suda kao osnov. A ti podaci o komunikaciji nekada govore bar podjednako kao i sama sadržina telefonskog razgovora ili e-maila. Jednostavnije rečeno, reč je o podacima koji govore - ko, kad, kako, koliko dugo, odakle i sl. je s nekim razgovarao, odnosno komunicirao preko Interneta. Pitanje koje se s ovim u vezi otvara je - Da li su i ovi podaci zaštićeni garancijom iz čl. 41 Ustava po kome je odstupanje od tajnosti pisma i drugih sredstava komuniciranja dozvoljeno samo na osnovu odluke suda ili se tim podacima može pristupati i bez odluke suda, po osnovu koji se utvrđuje nekim posebnim zakonima?
Evropski standardi, izraženi u odlukama Evropskog suda za ljudska prava govore da su i zadržani podaci integralni deo komunikacije, podjednako važni kao i sadržina. Mislim da je taj Sud takav stav prvi put eksplicitno izneo još daleke 1984. godine u sporu Malone protiv UK. Polazeći od toga, zalagao sam se da u jednoj dobro pripremljenoj, stručnoj javnoj raspravi ovo pitanje raspravimo i eventualne dileme otklonimo na pravi način. Ipak, stvar se „lomi preko kolena". Ne verujem da to može biti korisno, naprotiv.
Inače, ne treba zaboraviti da je naš Ustavni sud, ne tako davno, ocenio kao neustavne odredbe člana 55. (još uvek) važećeg Zakona o telekomunikacijama upravo zato što je taj član predviđao mogućnost da se od zabrane aktivnosti kojima se narušava privatnost telekomunikacionih poruka može odsustati, ne samo na osnovu odluke suda, već i bez nje ako se to propiše nekim zakonom.
Indikativna je i odredba čl. 130 predloga zakona kojim se na dosta nevešt i nezgrapan način pokušava isključiti nadležnost Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti za kontrolu zakonitosti obrade „zadržanih podataka". Umesto te kontrole od strane nezavisnog organa, kao alternativna odnosno isključujuća, uvodi se „kontrola" od strane „organa nadležnog za zaštitu tajnih podataka". A takav organ ne postoji (i inače u tekstu Zakona se pominju još neki nepostojeći instituti), poput poslovne tajne koja je ukinuta nedavno usvojenim Zakonom o tajnosti podataka). Pošto organ ne postoji, to znači da kontrole i ne bi bilo, da je ponovno reč o „koncepciji" da obrađivači podataka kontrolišu sami sebe.
Izgledalo je, pogotovo nakon žestokih javnih rasprava povodom sličnih ideja - pre godinu i po povodom usvajanja Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, pa letos, u vezi sa Zakonom o tajnosti podataka (posle svega ipak okončanih na pravi način), da smo se odlučili za put usvajanja evropskih standarda u oblasti zaštite podataka o ličnosti. Ali, Ministarstvo za telekomunikacije ipak misli drugačije. I sva je prilika da nije usamljeno.