Na Portobello Road-u u Kanzasu, Ana ima crvene papučice svoje komšinice, već nošenu pelerinu koju je kupila usput i šešir sa štanda lokalne umetnice. Napunila je džepove orasima prženim u medu, steže ih i drobi u lepljive mrve.
Ulični festival je u toku. Gutači vatre, akrobate na skate-boardima, žongleri i gomile ljudi u krugovima oko njih. Traži prolaze između tela i ushićenih lica dece. Žuri, kad joj se isprečio pantomimičar prekriven belom kredom. Ne razume ga i želi samo da se skloni. On joj gura u ruku pregršt uzica. I one su zaprašene kredom koja se lepi za ostatke meda i oraha. Umesto balona, zakačene su za raznobojne leptire koji lepršaju kao nervoza u Aninom stomaku. Otvara prste i leptiri polete u vis, eksplozija od koje se razbilo nebo. Pokriva glavu i šešir rukama, i ima želju da ga stisne oko grla. Umesto toga, poliva ga dijetalnom koka-kolom koju je zgrabila od prolaznika. Bela boja se topi sa lica, ispod nje on izgleda tužan i postiđen. Pred takvim izrazom prolaznik odustaje od svog napitka i odštete. Koka-kola ostavlja duboke brazde na koži, možda je falična serija.
Deca jure okolo i skaču, pokušavaju da uhvate uzice koje se njišu van dohvata. Ana pokušava da spasi nesrećnog pantomimičara.
- Nemoguće je voleti danas, govori mu utešno.
On klima glavom. Vadi iz unutrašnjeg džepa kaputa maramicu i pruža je njoj. Briše ga po licu.
- Problem sa ljubavlju je što je moraš podeliti sa drugima, nastavlja Ana.
Kreda se lako skida. Žustro razmazuje mešavinu na obrazima pre nego što se osuši.
- I hirovita je kao razmaženi žigolo.
On žmuri pognute glave i pravi grimase dok ona trlja kožu. Liči na grotesknu masku koja menja izraze. Izvlači iz zadnjeg džepa pantalona komad papira, cepa ga, gužva i trpa u usta sa velikim belim zubima. Seda na put prekrštenih nogu i pruža joj jednu lopticu. Žvaće prenaglašenim pokretima vilice, i ohrabruje je da i ona uradi isto. Ana odmahuje glavom, vraća mu maramicu, potom skida pelerinu i ogrće ga. Izuva papučice, uzima ih u ruke. Ide dalje bosa, ne žuri više. Visoko iznad glave slede je leptiri. Nebo je opet celo, bez oblaka i ožiljci se ne vide. Povuče ih za uzice povremeno i oni se obruše kao da prete. Krila je golicaju po obrazima i kapcima i ona zažmuri. Smeši se. Drago joj je da ima društvo. Glatko lice puta pod nogama je opušteno i široko. Ko zna šta je čeka na kraju.
Ko zna.
Ovo je Portobello Road u Kanzasu.