Kada me na šalteru, dok registrujem kola ili u sličnim prilikama, službenica upita za profesiju, obično odgovorim uopšteno i neodređeno, najčešće kažem da sam službenik. Na pitanje: “Gde radite?” izbegavam odgovor, a ako baš moram promrmljam nešto kao: “U jednoj državnoj agenciji”. U kojoj agenciji radim, nikada i nikome ne govorim.
Zgrada Agencije je smeštena u mirnom delu grada, okružena ograđenim parkom od nekoliko hektara. I pored toga, zidovi i vrata moje kancelarije su debelo tapacirani, a roletne na prozorima uvek spuštene.
Moj posao je da svakodnevno čitam tekstove i analiziram njihov sadržaj. Dakle, ja sam po profesiji analitičar. Međutim, rezultate mojih analiza nećete pročitati u dnevnoj štampi, na internetu, u sturčnim i naučnim časopisima ili čuti na elektronskim medijima. Moje analize, da tako kažem, nikada ne ugledaju svetlost dana.
Uzaludan i imbecilan posao, rekli bi neupućeni. Hm, hm… rekao bih ja.
Tekstovi koje analiziram su različite dužine. Najčešće su u formi dijaloga ili kratkih poruka. Ko su učesnici u dijalogu, ko pošiljaoci, a ko primaoci poruka, meni nije poznato. Svaki tekst je označen šifrom, baš kao na književnim konkursima. To je dobro, jer je anonimnost majka svake objektivne analize.
Dosadan zaglupljujući posao, rekli bi neupućeni. Hm, hm…. rekao bih ja.
Kreativnost je prisutna u svakoj fazi mog analitičkog rada, a naročito u prvoj. Prva faza je faza selekcije: od stotinjak tekstova koji me čekaju na radnom stolu svako jutro, izdvajam najmanje pet, koje ću uz kratki analitički siže, predati mom šefu na kraju radnog vremena. Može i više od pet, ali manje nikako, jer bi šef mogao pomisliti da se ne zalažem dovoljno ili, nedajbože, da je moja analitička oštrica otupela.
Selekciju vršim isključivo na osnovu moje analitičke intuicije.
U detaljnoj analizi pet odabranih tekstova, fazu analitičke intuicije, zamenjuje faza kreativne imaginacije. U ovoj fazi dajem odgovore na pet ključnih pitanja: Ko? Šta? Gde? Kada? Zašto?
Nisam u stanju da objasnim, ali odgovorno tvrdim da me moja analitička intuicija i kreativna imaginacija nikada nisu izneverile.
Visoke analitičke sposobnosti nisam razvio školovanjem, iako sam više godina studirao psihologiju i samo malo mi je falilo da diplomiram, pre bih rekao da je reč o genetskim predispozicijama. Naime, moj otac i deda, pa čak i pradeda, bili su vrsni analitičari. Pradeda, iako nepismen, bio je dvorski analitičar kod Obrenovića. Kažu da je Knjaz zlatnim dukatima plaćao svaku njegovu dojavu, tj. analizu. Deda je započeo kod Obrenovića, a nastavio kod Karađorđevića, a otac je bio analitičar kod Broza i Miloševića.
Za oca mogu reći samo toliko da je, svojom analitičkom intuicijom, nepogrešivo predviđao sve radničke štrajkove i nemire u varošici u kojoj je službovao. I o tome, naravno, dostavljao blagovremene informacije svojim šefovima. Kada bi ga drugi analitičari pitali kako mu to uspeva, odgovarao je: “Nos, drugovi. Treba imati nos za te stvari”. Jedan njegov ljubomorni kolega, pričao je okolo da nije reč o “nosu”, već da je otac u gradskoj pekari dobijao informacije o količini prodatog hleba. Ako prodaja hleba u dane plate naglo poraste, otac je zaključivao da je narod sve ostale dane u mesecu gladan i predviđao skore štrajkove i nemire. Kako god bilo, otac je uznapredovao u Službi i iz one zabiti, gde smo živili, prebačen u Beograd.
Od kada je u penziji, otac se povukao u svoju kuću na Zlatiboru. Zli jezici, kažu da je to ogromna viletina, ali reč je o običnoj kući sa dva stana u prizemlju i desetak apartmana za izdavanje na gornjim spratovima. Iako u penziji, otac analizira i dalje, a rezultate svojih analiza šalje u Agenciju, koju on, po navici, i dalje naziva Službom. Jednom analitičar, uvek analitičar.
PS: Šef mi je neki dan u poverenju šapnuo da se u Agenciji otvara još jedno novo analitičko odeljenje i da je mene predložio za načelnika. Čeka se samo da Skupština usvoji novi Zakon o elektronskim komunikacijama.
......................
Edit: Pozicija naratora je od ključnog značaja za uverljivost priče. Najčešće se koristi treće lice, dakle neutralni pripovedač. Međutim, naracija u prvom licu, gde je pripovedač glavni ili neki od sporednih likova, priču čini uverljivijom. U gornjem slučaju: sporne odredbe novog Zakona o elektronskim komunikacijama, koje ugrožavaju privatnost građana, sagledne su iz ugla analitičara agencije koja ih sprovodi.
Naravno, sve je to samo pokušaj da i ja, kao građanin zabrinut za svoju privatnost, ukažem na aktuelni problem.