Na srpskoj politickoj sceni, uzviknuli bi neki pobjedonosno, vise nema relevantne politicke opcije koja u svom rijecniku nema rijeci kao sto su euro integracije, il' recimo evropski standardi. Skeptici, kojih najvise ima medju onim sto se politikom bave kao naukom, bi na ovo odgovorili da su rijeci na politickoj trznici prilicno jeftina roba, te tako biti deklerativno za evropske standarde, moze da znaci mnogo, ali ne mora znaciti nista.
Da li je ovaj proces deklerativne evropeizacije srpske politicke scene ustvari pokazatelj da je novostvorena, kako je predsednik Tadic naziva, nepristojno bogata elita, ustvari na putu da totalno konsoliduje svoju nadmoc nad srpskom politickom kastom?
Iako sa rezervom trebamo uzimati imovinske karte srpskih politicara koji ukazuju na njihovo ne bas zavidno finansijsko stanje, zasigurno vecina srpske politicke elite jesu crkveni misevi u odnosu na bogatstvo novostvorenog privrednog jet set-a.
Nekad, u mnogobrojnim istrazivanjima, zakljuci su navodili da su najveci kocnicari reformi, iako indirektno, upravo njeni najveci gubitnici. Svake reforme ostavljaju vidljive posljedice, ponajvise na ogroman broj ljudi koji postanu "visak radne snage" tj. izgube posao. Populisti bez velikog napora lako animiraju mase nezadovoljnih optuzujuci nesposobnu vlast i, naravno, obecavajuci realno nemoguce. Politicka elita koja je na vlasti, svjesna je ovakve situacije, stoga oni sami posezu za nekim populistickim predizbornim mjerama koje im povecavaju sansu da ostanu na vlasti, ali i neumitno odlazu tok tranzicije.
Oksfordski profesor Joels Hellman ce ovakvu teoriju izvrnuti naopacke tvrdeci da su zapravo najveci kocnicari reformi upravo njeni najveci dobitnici, a nikako najveci gubitnici koji postaju lak pljen populista.
Novopecena ekonomska klasa- nepristojno bogati pojedinci su realnost svake tranzicije, ili ako hocemo, njena kolateralna steta.
Tesko je sa njima, al bez njih, prosto nemoguce. Tranzicija je stanje gdje se jos uvijek pokusava izgraditi postovanje reda i zakona. Stanje koje ekonomskoj eliti omogucava basnoslovne profite koji bi bili prosto nemoguci kad bi se tranzicija jednom okoncala uvodjenjem vladavine prava.
Vodjena cistim interesom, nepristojno bogata elita investira samo u one partije koje su sposobne formirati vlast, i naravno, koje se deklerativno zalazu za evropske standarde dok sustinski odrzavaju Srbiju u agoniji vjecite tranzicije.
Zbog svega toga ne treba cuditi da na srpskoj politickoj sceni relevantne stranke su sve odreda za evropu. Niti je iznenadjenje napredak po ovom stavu predsednika najace opozicione stranke Tomislava Nikolica.
Evropeizacija srpske politicke scene, zasigurno bi bila dobra vijest da njihovo zalaganje za evropske standarde nije ponajvise deklerativno, bas po mjeri nepristojno bogatih.
Predsednik Tadic je ocigledno shvatio da upravo ti nepristojno bogati odrzavaju stanje vjecite tranzicije. Svjestan njihove moci, on im prilicno bojazljivo upucuje pretnje u vidu moguceg preispitivanja njihovog bogatstva, ali u isto vreme im daje neku vrstu amnestije ukoliko pokazu dozu ekonomskog patriotizma u vidu izgradnji zaduzbina.
Tesko je protiv nepristojno bogatih, a bez njih je nemoguce i toga je svjestan predsednik Tadic. Medjutim, cini se da mozda nije toliko svjestan da nepristojno bahata politicka elita ne moze "natjerati" nepristojno bogate da se pocnu privikavati da postuju zakone i red ove drzave.
Na nesrecu Srbije, stvorena je jaka koalicija izmedju nepristojnih bogatasa i nepristojno bahatih politicara. Moze li politicka elita, koja recimo nije u stanju umilostiviti pojedince iz vlastitih redova, da se odreknu funkcija koje nisu u skladu sa zakonom o sukobu interesa, da natjera nepristojno bogate da se pridrzavaju zakona?
Bojim se da je odgovor- ne. Da bi se Srbija pomakla iz blata vjecite tranzicije gdje uspijevaju nepristojno bogati i nepristojno bahati, prvo se mora rijesiti problem sa ovim drugim, jer zasigurno bilo bi nepristojno blesavo ocekivati da nepristojno bogati traze od politicke elite da ukine monopol, da uvede vladavinu prava, I samim tim da ekonomska elita sama sebi ukine mogucnost za basnoslovne profite. Radi cega? Ekonomskog patriotizma radi? To se nigdje nije desilo pa nece ni u Srbiji. Ekonomski patriotizam ne postoji, postoji ekonomski interes.
Kad drzava ostvari svoj interes ; sto je prije svega vladavina prava tad ce nepristojno bogati imati interes praviti zaduzbine, graditi skole i tim dobiti pravo smanjenog poreza. Predsednik Tadic ima nesumjivo dobru ideju samo cini se ide pogresnim smerom.