Srbija je zemlja koja svojim stanovnicima nudi zabavu svetskog nivoa. ... Mislim ceo svet je cuo za "zabavu" koja je omogucena Srbima, mahom mimo njihove volje. Srbija se dugo godina pojavljivala u vestima i CNN i Reuters, i Sing Hua, i Pravda, i Mond,... kao stalna rublika. Tamo negde posle politike a pre vesti iz kulture isla je rublika "vesti iz Srbije". Prema statistikama 67% Amerikanaca je verovalo da je Srbija neka od domacih drzava jer se tooliko spominje. Ili su to bili Kinezi!?
Imao sam to zadovoljstvo da svoje najbolje godine (znam da zvuci otrcano "moje najbolje godine") provedem u zemlji koja je bila hiperproduktivana u fabrikovanju vesti. I to ne vesti iz biroa za komunikacije. Srbiji su se zapravo desavale stvari koje su dobijale epitet udarnih vesti.
Ne zaboravimo osnovni postulat novinarstva "sto je vest dalja potreban je veci broj mrtvih da postane vest dana".
Ja sam u svom, sada ne vise toliko kratkom, zivotu preziveo najveceg sina nasih naroda i narodnosti zajedno sa njegovom sahranom. Pa rat i raspad SFRJot. Svetski rekord u stopi inflacije. Vise nedeljne restrikcije struje. Voznju parne tablice parnim danima i obrnuto. Pa(d) Slobodana Milosevica. Pa najduzi redovi na svetu za benzin. Onda smo imali bombardovanje saveznika. Stvaranje multiteritorijalne unije drzava Rusija - Srbija - Belorusija (i Siera Leone). Vise opasnih anti Milosevickih demonstracija. Petooktobarsku revoluciju. Atentat na premijera. Harmonikas kao najmocniji tajkun (Karic prim aut). Prevarene stedise u dve razlicite generacije banaka. Tajkun cije se ime ne izgovara Glasno.
Jednom recju, zivot u Srbiji me je osposobio da nista vise ne moze da me iznenadi. Barem je to tako izgledalo do mog prelaska iz matice u dijasporu. Da budem iskren nisam bas odmah ukapirao da je dijaspora romantican naziv za gastarbajtere. Ali sve jedno, evo me u Amerikama u okolini Majamija. Na pocetku mog gastarbajterskog staza, zivot me je doneo u Pompano Beach, gradic 40 milja severno od Majamija. Mirno mesto, mahom naseljeno penzionerima.
Stanujem na lepoj lokaciji. Zgrada luksuzna, zidana malterom i ciglom, sa koznim foteljama u lobiju zgrade, liftovima u granitu i mesingu, stilski lusteri svuda... Uz zgradu bazen sa grejanom vodom, sa svlacionicama sa kristalno cistim mermernim podom i tusevima sa toplom vodom. A svuda okolo golf tereni. Sve mi se to desava 30 godina prerano. Ja jos nisam za penziju.
Kao gastarbajter pocetnik, sa 400$ u dzepu i bez zaposlenja i papira, stanujem kod prijatelja u dnevnoj sobi. Dostojanstveni plemic iz Nisa, Grof Prishljamski, se prisljamcio divnim ljudima sa kojima je nekada studirao. I ko kaze da nemam svedoke da sam studirao? Elem idila od stanovanja, divni ljudi, ja malo nemam posao ali nema veze. Vazno da sam se prebacio preko okeana. Dane provodim sam na kompjuteru jer moji domacini rade. I to bas rade. Vidjamo se samo uvece, kada veceravamo zajedno, a onda oni moraju na pocinak jer se radi sutra. Za vecerom vodimo razgovore mahom o mojoj buducnosti, koja samo sto nije. S druge strane ja im prepricavam sta kazu novine. Nemaju vremena da citaju - radi se. I tako dan za danom. Vikendom idemo da trazimo posao za mena. Predobri Bane je stvarno imao volje da nadjemo posao ali u Pompanu je to bilo nemoguce. U pompanu se samo stanuje. Radilo se pre penzije.
Veceramo mi tako i primetim po licima mojih dragih ukucana da se nesto lose desava. Kazu priblizava se uragan. Pa dobro, pomislih, to je samo uragan. Ovde je bilo na desetine uragana. Primecujem da su moja razmisljanja u neskladu sa razmisljanjima mojih ukucana koji su, inace, uvek vrlo realni. Hteo nehteo poceo sam da pratim informacije na televiziji.
Iz sata u sat smo dobijali sve vise informacija o uraganu. O pravcu, o snazi,.. Cak su ga i krstili. Dobio je ime Wilma. Impresioniralo me je sto nisu panicili a suocavali su se sa potencijalnom katastrofom sirih razmera. Edukovali su stanovnostvo kako da zastite prozore, sta od zaliha treba da kupe, gde su centri za evakuaciju,.. U opste Amerikanci su vrlo pragmaticni. Ukljucujem se i ja u pricu i na brzinu se edukujem i kapiram da postoji razlika izmedju uragana i tvistera (ciklona kako ga mi zovemo). Tvister nastaje na kontinentu, skoro ni iz cega, razoran je, ali je malih dimenzija i kratkog dejstva. Uragan je ozboljna stvar. Nastaje u okeanu kada se mesaju hladna i topla struja, pa se tu neki vazduh dize, pa se stvara naglo smanjenje pritiska, pa neki drugi vazduh ulazi i to sve dobija dimenzije od po nekoliko desetina kilometara. Kategorisani su od 1 do 5. Najjaci moze da duva i do 350 km/h. Krecu se brzinom od 10 - 20 km/h i trude se da uniste sve zivo na svom putu.
Elem mi budno pratimo kako nasa Wilma raste od dvojke na trojku i na kraju biva vrlo dobra cetvorka. Vetric od nekih 250 - 295 km/h u centralnom delu, koji se zove "oko". Sva sreca te nije imala nameru da ima odlican uspeh i naraste do petice. Ja i dalje jedini veseo, suocavam se sa necim sto neznam sta je. To je kao kada covek ide nocu kroz mracnu sumu pa ga strah. Onda peva na glas da se oslobodi pritiska. Tako sam se i ja zezao. Pricao sam ukucanima da imam vesti iz prve ruke da nasa zgrada nema problema sa Wilmom. Rekao sam im da sam citao "tri praseta" i da pouzdano znam da zidane kuce od cigala odolevaju vetru.
Malo mi slabi moral kada su poceli da me zovu kumovi, prijatelji i rodbina iz raznih krajeva sveta. I svi insistiraju da se evakuisemo. Kazu ovo ce biti najjaci udar uragana do sada. Ali, nazalost, nama je vec kasno da begamo. Wilma je vec sasvim blizu a i kazu da je nagojila i narasla na nekih 200 - 300 kilometara u precniku. Putevi su zakrceni, nezna se da li je veci rizik biti u kolima ili u zgradi. Odlucujemo se da ostanemo, Bane i Sanja imaju malo dete i ne rizikuje im se.
Tog popodneva, pred pocetak oluje, Pompano je licio na avetinjski grad, nigde nikog, svi prozori zabarikadirani. Samo smo Bane i ja radili. Bane ima biznis sa ugradnjom i odrzavanjem tendi. Mi visili na merdevinama ispred jednog trznog centra, sekli konopce kojima je pricvrsceno platno tende za metalnu konstrukciju. Pokusavali smo da spasimo trzni centar od vece stete. Za lepe pare, doduse. Vetar se pojacavao i pojacavao. Mi smo spasavali od tende, sta se spasti moze. Nigde nikog. Mislim da smo ulovili zadnji cas da sidjemo sa merdevina. Jer vetar je vec ljuljao kombi kojim smo dosli i pravio skriputav zvuk. To je bila i truba za povlacenje. Cutke smo se vozili kuci a oko nas opustele ulice, neke novine koje kovitla vetar. Palme se saginju pod naletima vetra. Obojica smo zamisljenji. Hoce li ovo biti "onaj" uragan?
..
Spremali smo se za spavanje kada je pocelo da bude jos ozbiljnije. Jaka kise i jak vetar. Licilo je na oluje kakve sam vidjao, ali nabildovanu. Kisa pada u svim pravcima, na dole, na stranu, pa cak i na gore. Vetar je maltretirao veliko drvo u nasem dvoristu. Savijao mu je ruke, udarao cvrge, a bili su i udarci u stomak. Drvo se borilo koliko je mogle, a najcesce je probalo da eskivira nalete vetra. U jednom trenutku, negde oko 3 postao sam svestan da smo jedino drvo, vetar i ja budni. Dakle vreme je za krpe. Tek kada sam legao postao sam svestan da udarci vetra uduvavaju portal od terase i po 5 cm u sobu. Valjda ce stakla da izdrze, jer je moj krevet tik u z terasu.
A ja ne volim kisu, a ni staklo... A ni da me bude... Sta vise, volim da spavam "dok dobuje kisa u ritmu tam tama".
...Nesto me je probudilo. Bacam pogled na drvo i vidim da ga je veter nokautirao. Polomio ga je po duzini na pola, a zatim pokidao i ruke i noge. Od velikog drveta ostao samo malo ozbiljniji panj. Po dvoristu koje inace sluzi kao teren za golf, leze grane, ves, delovi krovova i razno razni predmeti kojima neznam namenu. Slika kao Vudstok 19-og avgusta '69, kada su ga napustili publika i izvodjaci posle visednevnog koncerta a ostala samo gomila djubreta i nereda. E nama falila samo muzika. Djubre smo imali. Vetar kovitla i nanosi jos djubreta od negde. Brinem se da neki predmet ne zvekne prozor. Zasedamo i rezimiramo situaciju: nemamo struje, imamo nesto hrane, napolje se ne izlazi, na cekanju smo. Odlazimu WC i bivam sokiran cinjenicom da se voda u WC solji ljulja. To me upucuje na zakljucak da se cela zgrada ljulja. I to zgrada od 5 spratova sa armaturom i betonskim plocama, i dubokim temeljom... Dakle vreme je za povlacenje. Umotavamo Filipa u cebe, uzimamo vodu, mleko, radio i video kameru i palimo u podrum. Hodnik je pust kao da se vecina stanovnika zgrade vec sklonila negde. Sedimo ispod stepenista u podrumu i cekamo da nas prodje oko uragana. Kazu da je u tim trenucima vetart u naletima duvao izmedju 250 i 300 km/h. Strasno!
Kao da se smiruje malo. Virimo kroz ulazna vrata i gledamo situaciju ispred zgrade. Par automobila izgledaju prilicno nezadovoljno u snaznom zagrljaju oborenih pantana. Komsija koji je preparkirao svoju skupu korvetu sa parkinga gde ima par drveta i stavio na cistinu imao je nesrecu da je od negde doletela dzinovska grana (oko 300 kg po mojoj proceni) i spljeskala mu mezimca. Ima dosta ostecenih automobila ali banetov kombi i auto su prosli dobro. promaseni su.
Vetar se kao smiruje i duva brzinom nesto manjom od 200 km/h. I kao dokaz da je ljudska glupost neunistiva, eto mene nagnut pod 45 stepeni, grudima okrenutim vetru kao Primoz Ulaga prilikom skoka, dok me Sanja, iz zavetrine, snima. Smejem se, dajem komentare. Na svu srecu mi proradio mozak i pada mi na pamet statistika da vise ljudi gine kada se oluja slabi nego za vreme iste. Dakle to je to. Izadjem da se slikam i nesto me zvekne po lobanji i budem u vestima kao statistika. Mislim da je 30 sekundi kurcenja dosta i begam u zgradu. Jos nisam maltene ni usao kada je dzinovski limeni poklopac klima uredjaja sa zgrade prekoputa poceo u brisucem letu da grebe krovove parkiranih autompila dok se coskom nije zabio u parkiran kombi. Nije bas proleteo gde sam stajao ali je bio na ne vise od 10 metra. Nije lose, izbegao sam. A i ne smeta mi kad pobledim... od straha.
Kasnije, istog dana, Bane i njegova porodica emigriraju par stotina milja na sever, a ja ostajem kao cuvar plaze u zimskom periodu da cuvam gajbu jer nisam bio u fazonu da idem bilo gde. Njih bila frka sto nema struje, pa nema ovoga, onoga, a malo dete ... Razumeo sam ih.
Ostajem gospodar praznog stana, bez struje, telefona i vode. Hrane vrlo malo. Nije bilo toliko dramaticno koliko zvuci. Meni cak bilo i interesantno..
A onda amercka organizovanost. Jos je bilo djubreta na ulici a desetine, mozda i stotine kamiona FPL (distribucije elektricne energije) su spartali i popravljali struju. Poceli su naravno od bogatijih krajeva. Bio sam impresioniran tom vojskom belih kamiona sa ljudima u belim kombinezonima i belim slemovima. Za manje od 7 dana su celu juznu floridu doveli u red sa snabdevanjem struje. Ja sma dobio struju jos koliko prvog dana po prestanku oluje. Uopste ta organizovanost Amerikanaca je frapantna. Razlicite ekipe su isle po komsiluku i uklanjale posledice nedavne oluje. Kao mravi. Za 7 dana nije bilo ni tragova od nereda koji je bio. Samo je falilo ono dzinovsko drvo iz dvorista ciji su patrljci ostali umotani u delove susedne zgrade.