Koliko su kod nas u Srbiji država, istoričari, političari , javni delatnici , pisci i štanceri udžbenika i novih istorijskih čitanki uporni u minimiziranju i brisanju sećanja na ljude i događaje iz antifašističke borbe, toliko su Rusi još uporni da nas ipak na to potsete.
Dok oni ulažu ogromni trud i napore da dokažu da 2. svetskog rata nije ni bilo osim kad im zatreba licitiranje sa srpskim stradanjima u tom ratu, Rusi nam uporno “imputiraju” antifašizam, a mi se ponašamo kao Pavle Vujisić u onom filmu kad mu pomenu neku gospođu o kojoj pojma nema a on kaže “Gospođa Pešić, o daaa, daaa”.
Srbija je zaboravila sebe, uvela kolektivnu amneziju na period od 1918. do 1999.godine.
I taman kad neki naši pomisliše da su konačno završili sa glumljenjem antifašizma zbog Rusa, a ono Rusi nas opet potsetiše, ne ostavljaju nas na miru ,pa uvrstiše film «Bitka na Neretvi» među 10 najboljih filmova o 2. svetskom ratu.,a onda i Medvedev dodeli medalju našem akademiku Dobrici Ćosiću.
Nekoliko dana pre toga bi jubilej našeg Valtera.
O ova dva događaja mediji su izvestili dok o uvrštavanju filma “Bitka na Neretvi “među 10 najboljih ratnih filmova o 2.svetskom ratu ne bi skoro ni vesti jer nekome nije stalo da se to afirmiše, neki još nisu načisto ko je pobedio u 2.svetskom ratu, a ima dosta novopečenih nacionalno svesnih kojima su partizani mrži i od okupatora. Neko im je rekao da su partizani svi bili komunisti i šumski banditi koji su ubijali samo Srbe. Doduše, ako im zatreba hladno će istresti podataka da su upravo 70% partizanskih jedinica činili Srbi.
Kao zdravo za gotovo, u Srbiji se uzima da tu zapravo partizana i komunista nije ni bilo dok ih Rusi, naša sadašnja pravoslavna braća i naše najveće uporište odbrane našeg Kosova nisu doveli. Nismo baš zbog toga oduševljeni Rusima ali eto ne smemo im to prebacivati zbog Kosova.
A Rusi ko Rusi, em ljudi znaju ko se na kojoj strani borio, em ne žele da dozvole da braću Srbe neko manipulacijama isključi iz antihitlerovske koalicije, em ljudi znaju da se o istorijskim događajima ne može baš sve lagati, pa znajući naše povijesno-emotivne i koaliciono-kohabitacione potrebe pomažu nam da se ipak održimo u istorijski pristojnom društvu.Za sada ne insistiraju da vratimo imena ulica po našim narodnim herojima i oslobodiocima Beograda već samo njihovim, što smo i uradili. Valjda ćemo vratiti i našima kad Rusi zatraže.
Lično ne vidim zašto je Rusima više nego nama stalo do naše istorije, zašto je Rusima više nego nama stalo da se ističe pripadanje države Srbije i srpskog naroda antihitlerovskoj i antifašističkoj koaliciji.Biće da Rusi samo postupaju po onom šta je istina , a kod nas nekima istina baš i nije po volji.Kako je moguće da jedna država koja je imala toliko žrtava u ratu protiv okupatora jednostavno ne obeležava zvanično dan kada je podignut ustanak. Nebitno je da li je to 7. juli ili neki drugi ali istinski a ne falsifikovani datum.
U tom kontekstu treba gledati i dodeljivanje jubilarne medalje "65 godina pobede u Velikom otadžbinskom ratu 1941.-1945." akademiku Dobrici Ćosiću. Svečanosti je prisustvovao državni ali i crkveni vrh, na čelu sa predsednikom države i patrijarhom.
Malo deluje i to otužno da Rusi i Ćosića podsećaju na njegovo učešće u antifašističkoj borbi, s obzirom da se on odavno o tome izbegavao očitovati. Nije uložio svoj ugled i uticaj da se toliko ne blati NOB i brišu sve uspomene na nju.
Da li je onda i Dobrica Ćosić još uvek ilegalac kao antifašista jer u Srbiji ne postoji zvanično Dan ustanka. Znači li to da zvanična Srbija smatra da nije ni trebalo dizati ustanak ili da je to bila greška koju ne treba obeležavati.Šta će uraditi ako Konuzin zahteva da se 7. jula 2011. godine u Beloj Crkvi održi državna svečanost povodom jubileja 70- te godišnjice ustanka protiv fažizma.
Bilo bi lepo da Dobrica Čosić, sa svim učesnicima svečanosti , ove godine 7. jula prisustvuju obeležavanju Dana ustanka.
Takođe, zar nije malo čudno da Rusija dodeljuje našim građanima jubilarne medalje povodom pobede nad fašizmom , a Srbija se nije setila da i ona to učini.