...zašto u Republici Srbiji priznanja đacima generacije dodeljuje građanin Karađorđević, a ne, recimo, predsednik Republike, ili predsednik vlade, ili bar ministar obrazovanja? Mora se postaviti pitanje ko je, kada i zašto odlučio, ili odobrio, da sve srednje škole biraju najbolje maturante i da ih šalju na prijem kod građanina Karađorđevića i ko je propisao kriterijume za izbor najboljih - građanin Aleksandar Karađorđević ili ministarstvo obrazovanja?
Sećam se da mi je maturski rad bio iz fizike, da sam u njemu obradio Teslino obrtno magnetno polje, a čini mi se i Tesline visokofrekventne struje, sećam se da sam na usmenom ispitu iz SH jezika, kao jedno od tri pitanja, izvukao rodoljubivu poeziju Silvija Strahimira Kranjčevića i da sam se jedva provukao, da su na pismenom ispitu iz matematike bilo tri teška zadataka, da sam ih sve rešio, ali da me obesite ocena se ne sećam. Izvesno je samo da sam maturski ispit položio. Međutim, praznina u mojoj memoriji nije pitanje koje me ovih dana naročito muči. Muči me jedno drugo, znatno kompleksnije, pitanje, a ono glasi: Da sam ja, kojim slučajem, ovih godina maturant, da sam maturirao sa najvišim ocenama i da me je moja gimnazija odabrala za učenika generacije, da li bih prihvatio poziv građanina Aleksandra Karađorđevića i zajedno sa ostalih 499 najboljih maturanata iz Srbije otišao u Beli dvor i od pomenutog građanina primio poklon: školsku torbu punu knjiga o porodici Karađorđević.
-Dragi maturanti, vi ste budućnost ove zemlje i dokaz da kvalitetan rad daje rezultate. Zato je vaše dalje školovanje najveći prioritet ove države, a i moje Fondacije za obrazovanje, obratio se građanin Karađorđević najboljim maturantima. Tako izveštavaju naši mediji, koji spomenutog građanina obavezno oslovljavaju sa Njegovo Kraljevsko Veličanstvo ili kraće Prestolonaslednik. Zatim je Njegovo Veličanstvo učenicima generacije iz svih srednjih škola u Srbiji dodelio diplomu i prigodan poklon – školsku torbu i komplet knjiga o porodici Karađorđević.
Školske torbe, svih 500 komada, nabvljene su zahvaljujući sponozorstvu „EFG“ banke, pa se najboljim srpskim maturantima obratio i Filipos Karamanolis, predsednik Upravnog odbora „EFG“ banke:
- Obrazovanje je jedan od glavnih stubova našeg programa pod nazivom „Investirajmo u evropske vrednosti“, kroz koji naša banka svake godine nagrađuje najbolje studente i đake.
Naravno, svaki građanin u Republici Srbiji ima pravo da priređuje prijeme, svečanosti i koktele, da na njih poziva koga hoće i da kome god hoće dodeljuje priznanja i nagrade, tim pre ukoliko neka banka, pa makar bila i iz Grčke, snosi troškove. To se pravo ne može osporiti ni građaninu Karađorđević Aleksandru. Međutim, mediji, izveštavajuda je dodela nagrada najboljim učenicima tradicija na Belom dvoru i da svaka srednja škola u Srbiji svake godine bira po jednog najboljeg đaka koji je predstavlja na svečanosti.
Bez sumnje, sve je to lepo, najboljim maturantima treba odati priznanje, zaslužili su. Ali, zašto u Republici Srbiji priznanja đacima generacije dodeljuje građanin Karađorđević, a ne, recimo, predsednik Republike, ili predsednik vlade, ili bar ministar obrazovanja? Mora se postaviti pitanje ko je, kada i zašto odlučio, ili odobrio, da sve srednje škole biraju najbolje maturante i da ih šalju na prijem kod građanina Karađorđevića i ko je propisao kriterijume za izbor najboljih - građanin Aleksandar Karađorđević ili ministarstvo obrazovanja?
Kada je, svojevremeno, ministar unutrašnjih poslova SRJ o državnom trošku otputovao u London i tada građaninu UK Aleksandru P. Karađorđeviću uručio srpsko drđavljanstvo i pasoš, to sam shvatio kao simbolični čin kojim je nova demokratska vlast htela da stavi tačku na nepravdu koju je prethodna komunistička vlast nanela porodici Aleksandra Karađorđevića.
Kada se Aleksandar Karađorđević, sada već kao građanin Srbije, vratio u Srbiju, njegov velelepni doček shavatio sam kao deo stranačke borbe za vlast. To što bivši građanin UK, naslednik poslednjeg srpskog i jugoslovenskog kralja, ne zna srpski jezik, shvatio sam kao posledicu njegovih životnih okolnosti.
Kada je odlučeno da se građaninu Krađorđević Aleksandru dozvoli povratak u roditeljski dom, da u njemu sa porodicom živi, shvatio sam kao ispravljanje dela nepravde, nanete i njegovoj i mnogim drugim porodocima kojima su porodični domovi, imanja i fabrike oduzete. Međutim, kada se pročulo da svi mi, ostali građani Srbije, plaćamo ogromne troškove održavanja porodičnog doma imenovanom građaninu, uključujući i dnevnu štampu, počeo sam da sumnjam da to nisu čista posla. Još mi je bilo čudnije kada sam pročitao da AK ne želi da se porodici Karađorđević zakonom o restituciji vrati Beli dvor. Jer, bi Beli dvor, kako kaže AK u svom pismu vladi Srbije, u tom slučaju postao kockarnica.
Moje sumnje su postale tim veće kada sam video da građanin Karađorđević na svim značajnijim zvaničnim svečanostima sedi u prvom redu zajedno sa predsednikom Republike, premjerom i ministrima.
Kada SPC izabere novog patrijarha, građanin Karađorđević je već tu, na balkonu Patrijaršije pored novoizabrane Njegove Svetosti.
Kada, primera radi, reprezentacija Srbije pobedi Nemačku, mediji prenose ko je sve od visokih zvaničnika uputio čestitke i obavezno navedu da je to učinio i građanin A. Karađorđević. A, evo, koliko juče isti građanin prima i nagrađuje najbolje maturante, budućnost Srbije, kako se sam izrazio.
Da ne dužim, čini mi se da u Republici Srbiji imenovani građanin ima veća prava i drugačiji status od nas ostalih građana.
I na kraju da odgovorim na pitanje sa početka teksta: Mogao bih sebe da zamislim, kako, kao jedan od maturanata generacije, primam priznanje od predsednika Republike, mada bi mi bilo mnogo draže da ga primim od nekog bivšeg đaka generacije, a danas uglednog naučnika ili umetnika, ali od građanina Karađorđevića nikako. Ne samo zato što je Srbija republika, a ne kraljevina, a Aleksandar Karađorđević građanin, a ne prestolonalednik, već pre svega zato što ni u ono vreme nisam bio đak generacije, a znajući sebe ne bih to bio ni danas. Otud se i pitanje i odgovor mogu shvatiti kao krajnje hipotetički.