Malo sam se odvikla od pisanja, jer su me neke stvari u realnom životu baš okupirale i toliko mi vremena oduzimaju, da ne stižem da se zamislim. I to je dobro, jer čim počnem da razmišljam, skliznem u preispitivanje, pa u depresiju, pa mi dođe da crknem od muke što sam i nisam ovo i ono. A od toga vajde nema, sem što farmaceutskoj industriji skoči prodaja onih rozikastih pilula, a na blogovima i forumima se poveća broj čitalaca koji se u mojim pričama prepoznaju.
E, od toga mi bude još gore, jer to znači da smo masovno otišli u tri lepe. Hoću da kažem, jedno vreme mi bilo lakše kad vidim da sam pogodila temu koja mnoge (a i mene) drži pod nesanicom i prosto mi dolazilo kao uteha što nisam jedina koja se podvlačeći crtu sapliće baš na onim mestima kod kojih nema popravnog. Mislim, možeš da presecaš koliko hoćeš, ali vreme (i sve ono što ga je obeležilo) ne možeš da vratiš na nultu tačku i počneš ispočetka bez tereta uspomena i stvarnih veza koje si stvarao godinama. Razumeš?
Jok, znala sam. Sad ću da pojasnim, odoh samo da kupim vruć hleb. Nemoj da ideš, odmah se vraćam.
..............................................................................................
E, evo me. Što volim vruć lebac u ovo doba noći, pa sir i paradajz, pa red slaninice! Pa se posle čudim što sam se natovila i ne mogu da spavam od žgaravice, a ostatak noći provedem na relaciji kuhinja - kupatilo. Stvarno nemam mere.
Gde sam ono stala? A da, šta da radiš kad shvatiš da si se negde u izboru grdno i nepopravljivo zeznuo? Ne mislim na izbor neke banalnosti tipa cipela ili kreme za ruke, nego baš nešto ozbiljno - izbor zanimanja, mesta stanovanja, bračnog partnera, prijatelja... Mislim na te velike stvari u kojima se povedemo ( o, Bože, kako nepromišljeno) za srcem i trenutnim osećanjima, iako nam razum vrišti da grešimo. I srljaš, srljaš, sve se dublje zaglibljuješ u veze koje stvaraš, popuštaš tamo i onamo, odričeš se jedne po jedne dnevne želje zarad nekog višeg i sve daljeg cilja, koji konačno postane toliko nedostižan da izgubi smisao. I opet ti razum urla da staneš i presabereš se dok ne bude kasno, ali jok. Teraš i dalje tim putem, grčevito postavljaš neki dostižniji cilj u datim okolnostima (koji takođe nećeš dostići, jer ti nije ni stalo do njega), tražiš grešku u okolnostima i sudbini, tešiš se da ni drugima nije bolje (svako ima neku svoju muku) i ponavljaš kao mantru "Ja protiv sebe ne mogu", a znaš da možeš, samo si kukavica i sramota te da priznaš grešku u koracima.
I tako ti prođe pola života, dok ne shvatiš da si pao na ispitima iz najvažnijih životnih kategorija. I onda idu redom: kajanje, panika od spoznaje da je vreme sasvim nepromišljeno potrošeno na stvari koje su toliko nepopravljive, da ih je bolje ostaviti takvim kakve jesu, grčevito prebiranje po sećanju da se uhvatiš za jednu, samo jednu stvar koju si odradio kako treba i užas kad shvatiš da si i to mogao bolje.
Je l' pomisliš nekad - uh, jednom će i ovo sranje da prođe? Ja često. I znaš šta? Sve češće mi sevne "Ovaj život sam baš zabrljala, al' neće ni to još dugo da traje." I onda se lecnem. "Alo, bre, koji ti je đavo? Imaš ti još posla, ihahaaaaaaaaj! Da odgajiš decu, daaaaaaaaa... Šta sam ono još htela?" I tako.
.........................................................................
Ma bre, ne odustajem ja tako lako, samo ne mogu da se setim od čega.