Jos pri sletanju u ovu zemlju osetio sam cudan miris vazduha, nekako drugaciji (osim vlage), i nekako, pa ne znam, ali cudan! Najblize se moze opisati mirisu Venecije, ili Beograd posle kise. A, onda sam shvatio da dosta uticaja na miris vazduha ima i hrana, jer zaista ceo grad mirise na nju! Od przenih avokada, preko kikirikija, piletine u kari sosu, rize sa sojom, itd... Tri nacije - 3 razlicite kuhinje! Malajska, indijska, i na kraju kineska, koja je meni i omiljena.
Da krenem od indijske, jer mi nije nesto ostavila dobar ukus a ni miris u ustima. Ko voli kari, ljuto i zabibereno (mama, dobrodosla si!), voleo bi i indijsku hranu. Ja, posto nisam jedan od gore navedenih "srecnika" u indijskoj hrani se jednostavno nisam nasao. Kao prvo - jedu rukama! Da, rukama, uz pomoc kasike, ali samo ponekad. E sad, zamislite situaciju gde vas prodavac, koji izgleda kao da je ceo dan pecao ispod Gazele (za nebeogradjane - Gazela je most ispod kojeg ima najvise roma u Beogradu), a isto tako i mirise, nudi nekim delikatesom svoje zemlje, uz sve one malopomenute mirise? Hmmm, nesto se kuva, ali ne samo u kisoku hrane, nego i u mom stomaku od pomisli da mi on nesto sprema. Ali sta ces, jesti se mora, i probati se zeli, tako da sam progutao knedlu koja je vec spakovala kofere i pojurila grlom da me napusti i narucio Roti tilur - prevedeno na naski: palacinke sa karijem i piletinom! Ok, palacinka kao palacinka, njih svugde ima, ali sluze se po dve, jedna prazna (njam), a druga sa jajem u sredini (nemam pojma kako su to sprckali unutra), i sa strane kari i pecena piletina! Ali, ni piletina nije kao po navici braon boje, socna i mirisljava. Neeee, ha, pa u Maleziji sam, naravno da je ovde i to naopako. Da me neko pita da kazem koje je boje peceno pile, mislim da bih poslednji odgovor dao da je - crvene! Valjda im pile nije dovoljno ljuto, pa ga bojenim prezlama oboje, ne znam ni sam. Znam samo da smo se gledali nekih dobrih desetak minuta, pa kad je bilo ko ce koga, ja sam potegao noz, tacnije kasiku, i prekratio mu muke, a svoje zapoceo! Jesti palacinku kasikom uopste nije lako, a tek guliti pile? Uh, namucili smo se i pile i ja! Vodjen zeljom da sve probam, istrazim i sanzam, ja sam i dosao ovde, i ta ista zelja mi govori da treba probati sve od hrane, da bih posle znao sta da jedem, tj. od cega da ne pravim grimase dok jedem. Mogu samo da kazem - da sam sutra umro a nisam probao indijsku hranu, nista ne bih zalio. Sada to znam, a i vi, tako da mi verujte na rec - Indija mozda jeste prelepa zemlja, ali oni sa razlogom svi izgledaju kao da im je muka ceo zivot, sada znam i od cega! Hvala, ali ne hvala: Crveno pile, kari sa jajetom koje se migolji iz palacinki? Ufh, cak su i palacinku uspeli da pokvare, svaka im cast!
Prosavsi osmi Danteov krug sa sve crvenim piletom pod rukom, krenuo sam ka vrhu prehrambene piramide. Namerno kazem osmi krug, jer mozda u zivotu probam i przene gustere ili pohovane slepe miseve, pa rekoh da ostavim poslednji krug u rezervi!
Malajska hrana se veoma dobro kotira u mom tefteru. Veoma je slicna kineskoj, isto tako i veoma razlicita od indijske, zakljucak je jasan - sto dalje od osmog kruga to bolje! Sedamo da narucimo Mee goring sa jajima. Ha, pomsilih u sebi - nesto normalno, jaje kad mu uskrs nije! To su u stvari przene spagete (nudle) sa jajem na oko, koje nema oko, samo mrenu. Posle crvene piletine sve je dobrodoslo, pa i coravo jaje, sto ga koka daje! Bar se nadam da je od koke. A od pribora - stapici! Ha, tu sam vas cekao, sav ponosan im se smeskam, pa ja znam da vas koristim, vi lukavi prepredenjaci! Bar sa tim ovde necu imati problema, jer sam u Berlinu, a i u Beogradu pri svakom kontaktu sa kineskom hranom zeleo da korisitm stapice. I posle kazite da sam lud, i da mi se ne isplati moja radoznalost i nemirni duh koji zeli sve da isproba, iako ne zna da li ce mu ikada trebati! E, ovo vec ima lep, ali opet malo jaci ukus, i malcice ljutkasto. Pitaju me domacini da li mi se dopada, a ja od hrane u ustima ne mogu da govorim, samo klimam potvrdno, a deluje kao da se igram sa spagetama koji vise iz usta, sve do tanjira! Ljuto ovde ima potpuno drugacije znacenje, jer nama sta je ljuto njima apsolutno nije, jer ako je meni ova hrana (skoro sva) ljutkasta, a oni to ne primecuju, znaci da su se vec navikli na takvu ishranu, i oguglali na sve to.
Kiosci (najslicniji nasim tezgama na pijaci) sa kojih se narucuje hrana predivno mirisu, svi zacini, te soja sos, pa avokado, odavde przeno pile i kikiriki, specifican miris nudli sa njihovim nekim pecurkama. Uh, kako to lepo deluje - to je jasan znak da sam usetao u kineski, ili nazovimo ga "stepenistem u raj hrane", deo za jelo. Inace, svugde gde se na ulici (a, samo se tu i uzima hrana) jede, ima jedan ogroman prostor sa nadstresnicom, sa koje vise ogromni ventilator koji su upaljeni non stop, jer bez njih bi ljudi ovde pocrkali od vrucine, i nekih otprilike stotinjak stolova, onih plasticinih za baste, sa malim stolicama. Bez smejanja molim! Meni je ovde sve malo, osecam se kao da sam dosao na deciji rodjendan, i da su me stavili za stol sa najmladjima! A, oko tiih stolova, okruzujuci ceo prostor su kiosk do kioska sa hranom. Oko pedesetak razlicitih. Na svakom takvom trgu nema dva ista kisoka, dakle 50 -i slovima- PEDESET razlicitih kioska od kojih svaki nudi po par drugacijih jela. I tako na svakih par stotina metara, po celom gradu! Ala oni vole da jedu! Opet kao nestrpljivo pseto koje je videlo svog najomiljenijeg drugara sa terase pa moli, grebe na vrata, i cvili da se izvede, setam pogledom po kioscima i trazim sta cu da narucim. "Mee", " Jawa", "Goreng". Mogu ja do sutra da citam, kada ne razumem malajski! A, ni kineski, sto bi mi olaksalo, jer svaka reklama, flajer, reklama na TV, pa i ovi natpisi za hranu imaju i kineski prevod pored malajskog, a retko i engleski. Vojvodino, crkni od multinacionalne ljubomore! Prvih par dana sam prepustao Konanu da mi odabere sta on zeli za mene, ne pamteci mnogo sta mi se dopada, samo ono od cega mi se zeludac prevrce. Tako da mi je on odabrao neke nudle sa piletinom (valjda je to bila piletina - nije crvena), i bacilli smo se na stapice! Uh, samo da su mi oni pali saka, jer posle izleta na palacinku podpomognut samo kasikom, svasta sam ocekivao! Mmmmm, to je to! To je taj ukus koji sam spoznao i zavoleo jos prvi put kada sam probao kinesku hranu na ulicama (sada jos daljeg) Berlina. Uh, jedem ih, a jedu i oni mene. Suze mi oci od vreline i "malo" ljutkastog obroka. Ala uzivas blago tebi, pomislih na tren na moj jezik, to si cekao sve vreme, priznaj! Nece, cuti, sebicno uziva svakom resicom novog ukusa, ignorisuci jake zacine i vrelinu spageta. Malo mi se koci ruka, ipak nisam navikao da svaki dan drzim stapice. Proci ce i to, tesim se, i dalje se tesim!
A za pice,uh, nikako se ne snalazim! Sve neki sladunjavi sokovi, prepuni kocki leda, to je neverovatno, jer inace bi se odmah sve zagrejalo. Ja i led nismo bas u dobrim odnosima, tako da za sada pijem uglavnom vodu, koja ovde moze da se kupi, ali i kuci prokuva, pa u frizider, onda je dobra za pice. Svasta covek nauci kada napusti svoj kontinent, ali ne mislim na desetodnevni boravak u hotelu u Egiptu!