Najveći deo kolača ove godine odnele su naše kolege izdavači iz Crne Gore, uprkos tome što najnovije statistike govore da se 40 odsto stanovnika te države izjašnjava da govori srpskim jezikom. Ostalih 60 posto govori istim tim jezikom, drugačije krštenim. Međutim, srpsko Ministarstvo kulture je ipak ocenilo da je naš jezik tamo do te mere ugrožen da je jaka finansijska injekcija Srbije neophodna. Za razliku od Crne Gore, u Mađarskoj je, kao što poznato, srpski jezik u svom punom cvatu. Naše ministarstvo ne brine što njegovog proleća na ovim prostorima nikada nije ni bilo i sto ono malo latica sve brže vene. Kako se i zašto dogodilo da budimpeštanske Srpske nedeljne novine ostanu bez dela svog budžeta koji im je do sada omogućavao tek goli opstanak - ne znamo, jer ni zvaničnog ni nezvaničnog obrazloženja nema, kao ni odgovora na dopise upućene na imejl adrese desetina nadležnih savetnika i viših funkcionera u Ministarstvu kulture. Nadležni u Srbiji bez sumnje dobro znaju koliki novac Mađarska svake godine izdvaja za pomoć medijima na svom jeziku u Vojvodini. Srpske nedeljne novine su, nažalost, ovoga puta ostale i bez onih minimalnih sredstava kojima nam je matica na simboličan način davala do znanja da joj je poznato da postojimo i da radimo nešto, njene pažnje vredno.
A upravo ovih dana, kakve li ironije, ministri kulture i dijaspore, sa konferencije srpskih medija iz regiona, ponudiše nam preko TV ekrana „svaku vrstu pomoći" i druge milozvučne reči u istom buketu. Za početak, obradovalo bi nas da su nas na skup posvećen nama i pozvali - ako ne direktno (kriza je, a poštanske marke skupe), a ono makar preko zajedničkih nam prijatelja iz srpske ambasade sa peštanskog Trga heroja. Ovako, okrećemo se oko sebe kao ružno pače, i pitamo - šta li (ni)je u redu, i sa kim?