Tomislav Gotovac (alias Antonio G. Lauer) nije bio sa ovog sveta. On je u Umetnost i u Život naprosto došetao iz nekog filma, interžanrovskog, godarovski haotičnog... Odrastavši i duhovno i intelektualno se formirajući na filmu, stripu, džezu i teatru čitavo svoje postojanje posvetio je umetnosti ― baš kao što je i sada, strukturalistički promišljeno, podjednako filmski, odšetao natrag. Uostalom, čitavog života sve fenomene sveta koji ga je okruživao, posebno fenomene umetnosti, Gotovac je lakonski objašnjavao rečenicom: Sve je to Movie...
Za Toma Gotovca u filmu najbitnija je bila atmosfera, u umetnosti ― istina. U centru pažnje arta kog je stvarao nalazio se sam umetnik, odnosno njegova potreba da se žive vlastiti snovi, potreba da se ideali učine dostupnim i mogućim: Nisam pravio razliku između života i filma... Činjenica njegovog umetničkog postojanja na bivšejugoslovenskoj i hrvatskoj umetničkoj sceni - od samih autorskih početaka iz ranih šezdesetih foto-performans akcijom Glave iz 1960, poslednjim performansom Dva muškarca i jedna žena (sa Vlastom Delimar i Milanom Božićem) izvedenim 2.septembra 2009, pa sve do umetnikove smrti u Zagrebu 25. juna 2010 - bila je posvećena dokazivanju kako se može biti samostalan i nezavistan: Otkako sam se umjetnički osvijestio, nikada nisam pripadao nikome. Uvijek sam bio neka vrsta avangarde iako riječ avangarda ne volim upotrebljavati, meni je to strano. Stopivši vlastite energije u jedinstveno postojanje umetnošću – umetnik i njegova umetnost stavili su se u funkciju permanentnog rada na osvajanju slobode, rušenju tabua, razmicanju i negiranju granica...
Čitavog života Tomislav je bio i ostao neprilagođen. Itekako svestan činjenice da biti dosledan najčešće znači biti sam ― Gotovac jednostavno nije želeo da se prilagođava bilo kome i bilo čemu. Poznata dilema živeti od umetnosti ili živeti za umetnost kod njega se u savršenoj ravnoteži sklapa u: živeti umetnost.
Njegova neprilagođenost vremenom je poprimala karakter umetničkog, etičkog i estetskog kredoa. Do ovih kategorija Tom Gotovac je itekako držao ― baš kao što je do fanatičnosti u podjednakoj meri bio rešen i u tome da nikada ne bude u društvu sa budalama. U tu svrhu Gotovac je: provocirao, iritirao pa čak i sablažnjavao one za koje je umetnost bila tek obična popodnevna ili udobna vikend-zabava, puka estetička potreba ili mondenski hir.
Javno telo Tomislava Gotovca
Mnogo više od ovih dana ponavljanih detalja njegovog zemaljskog životopisa ― počev od rođenja u Somboru, 1937. godine, započetih pa napuštenih studija arhitekture, zatim diplomiranja na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, političkih progona kojima inicijalno biva izložen već od 1972. zbog glume u filmu Plastični Isus Lazara Stojanovića, opusu koji broji 50-ak autorskih privatnih, eksperimentalnih, nekonvencijalnih, underground filmova, više od 100 performansa, izložbi, muzejskih i privatnih kolekcija, i mnogo toga drugog ― Tomislav Gotovac ostaće upamćen po svojoj
Počev od ranih foto akcija i eksperimenata sa filmom iz ranih šezdesetih, sve do performansa koje je izvodio bukvalno do pred smrt, Gotovac je problematizovao, ispitivao i kroz autorsku praksu neposredno demonstrirao telesnu prirodu i karakter (savremene) umetnosti. Kod njega umetničko (umetnikovo) telo postalo je umetničko delo. Ono, pri tom, nije bilo proizvođač estetizovanih predmeta za malograđansko uživanje. Naprotiv – Gotovčevo umetničko telo bilo je politička (socijalna) mašina, u neprekidnom radnom procesu, proizvodeći: akcije, ideje, stavove, relacije, energije, odnose, senzibilitete... Kao jedan od najznačajnijih reprezenata body arta u umetnosti današnjice, Tomislav Gotovac vlastito telo učinio je prostorom na kom se odvijala permanentna drama postojanja umetnika koji je vremenom postao vlastita umetnost: šokantna, sugestivna, ponekad brutalna, bolno realna, intelektualno nepotkupljiva.
Ma koliko na prvi pogled izgledala glasna, pa čak i bučna ― njegova umetnost u svojoj suštini bila je samoispovedna, intimna. Prihvativši na sebe mnogo više nego što se na ovim prostorima u umetnosti uobičajeno prihvata, Tomislav Gotovac vlastito umetničko telo učinio je medijumom kroz koji su se odražavale i prelamale velike drame, lomovi, stradanja i ideologije našeg vremena. U njegovom slučaju umetničko telo bilo je radikalno telo ― telo koje ne pristaje, koje se opire, telo koje progovara, suprotstavlja se, apeluje, vrišti, viče, zapomaže... Njegova umetnost, samim tim i život, predstavljala je drastičan, dodao bih i dramatičan, spoj intime i javnosti. U otuđenom, globalizovanom svetu koji je često bio predmetom njegove oštre kritike, svetu u kom se emocije i emotivnost doživljavaju kao mana ili slabost, Gotovčevi činovi samoogoljavanja ne mogu se doživeti nikako drugačije nego kao činovi istinske hrabrosti i intelektualnog poštenja. To telo koje je vlastitu golotinju, psovku i pornografiju učinilo legitimnim umetničkim sredstvima ― itekako podesnim za razbijanje malograđanštine, lažnog morala, institucionalnog licemerja i ideoloških perverzija ― jeste bilo, parafraziraću naslov poznate knjige, telo koje (nešto) znači.
Smešteno unutar trougla umetnost ― politika ― erotika, Gotovčevo umetničko postojanje (postojanje umetnošću) svedoči o jednoj od najuzbudljivijih intelektualnih pustolovina u umetnosti i kulturi druge polovine XX i samih početaka XXI veka.