AleXandar Lambros
The test of courage comes when we are in minority. The test of tolerance comes when we are in majority. (Ralph W. Sockman)
Ajd da počnem ovim lepim citatom, koji mi se ovih dana dosta vrzma po glavi, zajedno sa nekoliko tona informacija o EU koji naši ljubazni domaćini pokušavaju da nam utuve u glavu za sve pare stipendije koju smo dobili.
Speaking of which, još uvek mi je misterija otkud ja na spisku 22 potencijalna „multipliera" EU ideja u Srbiji, budući sam se prijavio kao Pera Perić ili Žika Žikić, dakle, bez NGO, partije, zvanične institucije ili bilo čega sličnog kao zaleđine. Nezvanično čujem da je moje blogovanje, tačnije teme o ljudskim pravima kojih se povremeno dotičem, odigralo izvesnu ulogu u procesu selekcije kandidata. Čisto usput da pomenem jer ima onih koji me prozivaju za kultur rasizam, fašizam i šta ti ja znam, pa kontam ova informacija će im ići na nerve. A eto i neke vajde od blogovanja, stalno me pitaju kako me ne mrzi da pišem za džaba, a ja nikako da im objasnim da u tom smislu između blogovanja i držanja časova srednjoškolcima ne postoji suštinska razlika.
Elem, javljam se iz Briža, jednog od onih mesta za koje vam nikad ne bi palo na pamet da biste mogli završiti tamo jednog dana, gde sam na intenzivnom tronedeljnom seminaru o EU integracijama u organizaciji prestižnog
Koledža Evrope. Odmah da vam kažem, ne zna Evropa kakvu guju u nedrima je namamila.
Shvatio sam odmah da ću se usput ponešto i nervirati, čim sam na spisku učesnika video i dvojicu „kosovske nacionalnosti". Odmah je iskrslo sledeće pitanje - da li i kako reagovati? Ne zbog toga što mislim da to ne bi bilo u redu iz ne znam kakvih obzira (prema kome i čemu?!), mada je moj subjektivni osećaj da se podrazumeva (organizatori, predavači) da bilo kakva reakcija izostane što je, prirodno, situacija kada prosto moram da reagujem čak iako sam mislio da iskuliram, već zbog gore pomenute činjenice da sam na seminar primljen kao pojedinac a ne predstavnik bilo kakve zvanične institucije, te bi tako moj protest, ma koliko simboličan bio, ostao bez odgovarajuće, makar i minimalne težine. Kako nisam imao vremena da previše razmišljam odlučio sam ipak da prozborim koju tim pre što su svi ostali učesnici iz Srbije, činilo se, bili potpuno ok sa takvim stanjem stvari. Ipak, reagovala je jedna izuzetno šarmantna devojka iz Ministartsva spoljnih poslova, mlada nada srpske diplomatije, vrlo odmereno i diplomatski. Beše mi laknulo, te sam pravo na protest zadržao za prvu sledeću priliku koja se ukazala istog tog dana. Predavač iz UK je dok je govorio o politici proširenja Unije, pokazao mapu na kojoj je južna srpska pokrajina bila prikazana kao zaseban entitet. Primetio sam, praveći se kao da ukazujem na jedan najobičniji propust, običan previd takoreći, da je mapa falična tj. da Srbiji fali jedan deo. Dobio sam objašnjenje da mapa ne predstavlja njegov (profesorov) „political statement" već da ju je on prosto preuzeo iz časopisa „Economist" ... Ok, fair enough.
Prilikom posete Evropskoj komisiji predavanje nam je držao austrijski diplomata Andreas List, koji nekima može da zazvuči kao poznato ime budući se ispostavilo da je niz godina službovao u Beogradu. Duhovit čovek definitivno i zanimljivo predavanje, ali me je smisao za humor napustio onog momenta kad je pomenuo bombardovanje Srbije i kada je Srbiju i Kosovo počeo da pominje kao dva odvojena državna entiteta. Kad je to učinio i treći put prokomentarisao sam, bez i da sam se javio za reč da je to „the same thing" ... Brzo se snašao - „well, yes, in a way it is ... both are part of the same problem."
„No. What I meant is that it is the same country" - pa nisam ni ja siso vesla.
Posle, kada smo dobili priliku da postavljamo pitanja, jedan od „Kosovars" se javio da pita kako gospodin List vidi „budućnost EU integracija Kosova"? Opa bato.
Gospodin List mu je odgovorio nešto vrlo austrijski. Iskoristio sam priliku kada je pozvao da se osetimo slobodnim da postavimo izazovna pitanja da se javim s jednim za koje se čini da niko nema odgovor.
„Budući su svi složni da je budućnost Srbije definitivno u EU a budući je sasvim jasno da Srbija neće da se odrekne svoje južne pokrajine, kako će taj proces pregovaranja i pridruživanja teći? U paketu (što je teško obzirom je Kosovo daleko ispod neophodnog minimuma standarda za EU), odvojeno (čime se Srbija stavlja pred izbor koji ne može da napravi i faktički se ucenjuje) ili će se naći kompromisno rešenje time što će i Srbija i njena južna pokrajina biti primljene istovremeno, uz izbegavanje, ili makar odlaganje, preciznog definisanja međusobnog odnosa jednom kad se obe strane nađu u EU?"
Usledio je opet neki austrijski odgovor koji ne bih znao da ponovim.
ko ih zastupa dobro su prošli I taj ping pong traje neprestano ... Kulminiralo je danas kada je većina srpskih učesnika napustila predavanje jednog Engleza kada je ovaj, dozvolite mi da budem direktan i skratim priču, krenuo da kenja po, pretpostavljate čemu ... Uzbunili su se čak, ovo moram da pomenem, do krajnosti ljubazni organizatori, koji su ponudili da se pronađe neko rešenje. Ili da popričaju sa „Kosovarem" i zamole ga da ne postavlja pitanja koja se odnose direktno na status južne srpske pokrajine, ili da izađu pred učesnike seminara i javno saopšte zvanično srpsko stanovište o nepriznavanju nezavisnosti Kosova, što su učesnici do sad i sami shvatili.
Čemu sva ova priča?
The test of courage comes when we are in minority.
Ono što zaista neviđeno iritira je ta pretpostavka da smo obavezni da budemo autoreferentni i da ćutimo. Količina predrasuda, a nije da nisam očekivao, spram Srbije je zapanjujuća. U jednoj rečenici to ide ovako - svačiji nacionalizam je patriotizam osim srpskog, on je prosto to, nacionalizam, i to onaj ultra desničarski.
Treba reagovati. UVEK. I uporno. Čak i bez ikakve nade u promenu stava druge strane. Nemam nikakvog diplomatskog iskustva ali vidim da čak i ovako umerena reakcija daje neke, kakve takve rezultate.
Za prvi put mogao bih da izdvojim još par zanimljivih zapažanja. Kevtala, kako ja u internim razgovorima nazivam učesnike okolnih wanna be državica (BJRM, BiH), i nek mi se oprosti na direktnosti, obećavam da ću čim pre krenuti da primenjujem sav taj diplomatski arsenal pravila i taktika kome nas ovde uče (mada moguće ne i na njih, al na Nemačku svakako), se ozare i aplauzom nagrade svaku spiku u kojoj su Srbi loši. A nacionalne manjine (doduše jedan učesnik iz severne srpske pokrajine) nas opanjkavanju. Objektivnost je zahtevala da napomenem.
Boj se ovna, boj se govna ...
Toliko za prvo javljanje, jer je ovo definitivno dojam prvog tjedna. Zaključak za one kojima je promakao jeste - uporno, sistematično, strpljivo, nepokolebljivo, izraziti stav i mišljenje ma koliko je stav većine obeshrabrujući. Nevezano samo za ovu temu, već i inače u životu. Nekad se pitam, budući smo do te mere autocenzurisani, kako uopšte izdejstvujemo bilo šta.
Za sve one koje zanima da iz prve ruke saznaju nešto o EU obećavam da ću pisati o tome čim od svega ovoga nešto budem shvatio. Za sada se čudu čudim kako EU funkcioniše ali jasno mi je kao dan da treba da uradimo sve što je potrebno u što je moguće kraćem roku da im se pridružimo. Nema nikakve dileme da će nas to neviđeno ojačati u ostvarivanju kakvih god ciljeva. Biti van EU nije više samo stvar psihološkog ostrakizma već ozbiljan problem identiteta i vizije budućnosti nacije.
Ah, da ... Briž ... čaroban. Biće reči o tome.