Posle nekoliko godina preduzetništvovanja, zatvorim moju jadnu agenciju u februaru prošle godine.
Pre neki dan, stigne mi rešenje za porez za isticanje firmarine za 2010. godinu. Pomislim: "Kakvi ludaci, nisu proknjižili!" Odem pre pet dana da im skrenem pažnju na propust. Oćeš vraga! Rad sa strankama od 8.00 do 13.00, a ja došla u 13.10. Vrata zaključana.
Psujem, hebem mater četvoroipočasovnom radnom vremenu državnih službenika (pauza od 10.00 do 10.30), ali šta ću - odem kući neobavljena posla i poremećenih živaca, sve usput psujući Dinkića i njegov MMF.
Isplaniram danas da odem opet, ranije. Uhvatim dete za ruku i pravac - Opština Novi Beograd, II sprat, soba 76.
Kuc, kuc, dobar dan.
Zauzvrat ni dobar dan ni pomoz' Bog ni Bog ti pomogao, nego se nastavlja razgovor o tome da je neko umro, pa kako je umro, pa mlad bio, pa jao strašno, pa tako i moj neki poznanik isto, i mlad bio, pa 'vako umro, pa 'nako umro, pa znaš ga, kako ga ne znaš, pa bio ovde onomad... ko da dete i ja nismo ni ušli u kancelariju.
Uto ulaze još dve činovnice u kancelariju, pa cela priča počinje ispočetka... ko umro? jao, pa strašno, pa kako je umro, pa zašto je umro, pa kad je umro, jeste i moj jedan isto tako umro...
"Mama, kad ćemo mi da dođemo na red?" pita moje dete.
"Kad sahrane ovog što je umro, sine. Brzo će to, ne brini. Prošli put kad sam bila, prodavali minđuše - to traje mnogo duže od sahrane."
Konačno dođemo na red, što ste došli, takva i takva stvar, pa vi ste pogrešili mi smo republička uprava javnih prihoda a to vam je gradska uprava I sprat soba 28, otkad to uvek je sve bilo ovde, nema odgovora, a jesam ja s vama sve završila neće nešto i od vas da mi stigne, neće ne brinite stoji da je agencija zatvorena.
Odemo u sobu 28. Kuc, kuc, dobar dan. Zauzvrat ni dobar dan ni pomoz' Bog ni Bog ti pomogao. Al' bar odmah pita što smo došli, još im niko nije dojavio za onog što je umro.
Takva i takva stvar niste proknjižili, pa jeste vi dolazili da nam kažete da ste zatvorili agenciju, pa nisam dolazila nisam znala ni da postojite sve je uvek bilo u sobi 76 bila sam tamo niko mi nije rek'o, jel imate fotokopiju rešenja o zatvaranju, nemam, idite fotokopirajte.
"Mama, gde ćemo sad?"
"Fiskultura sine, fiskultura. Prvo smo išli na drugi sprat, pa se spustili na prvi, pa sad idemo u prizemlje, pa ćemo opet na prvi. Razumeš?"
Vratimo se s kopijom, uze žena da džara po kompjuteru, stornira ono rešenje i mene Sunce ozari.
Nakratko.
"Još samo da platite ovaj dug iz 2009. godine."
"Kakav dug?"
"Pa od marta do kraja godine."
"Pa, rekoh vam da sam zatvorila agenciju u februaru, do zatvaranja je sve uredno plaćeno, zašto da plaćam isticanje firmarine za mesece u kojima firma nije postojala? Kako ste mi stornirali za 2010, pa zar ne možete i za ostatak 2009?"
"Pa, niste došli da se žalite na to rešenje za 2009. u roku od 15 dana, kao što ste došli da se žalite na ovo?"
Ja - bez reči. Ne ide mi u glavu da kriterijum za storniranje nije postojanje ili nepostojanje, isticanje ili neisticanje firme, već žaljenje ili nežaljenje. Drugim rečima, treba da platim firmarinu ne zato što sam isticala postojanje firme (jer ona nije ni postojala, pa nisam imala šta ni da ističem), već zato što nisam savesno obavila svoj kurirski posao raznošenja pošte između različitih državnih institucija koje su nesposobne da međusobno komuniciraju (a samo sprat ih deli), iako za to primaju platu. Koju im ja finansiram. Ma, tako mi i treba, lenčugi neopevanoj, što ne obavljam njihov posao savesno i na vreme. Ko da ne znam u kakvoj državi živim.
Počne da mi raste pritisak. Upute me na načelnicu. Ona priča istu priču. Počne da mi ide pena na usta. Zgrabim one papire sa tastature na koju ih je stavila, ona me optuži da sam lupala po njenoj dragocenoj tastaturi, zgrabim dete za ruku i izlazeći kažem: "Ma, neću ništa da vam platim, hapsite me, ići ću u zatvor, nema problema!"
Silazim niz one stepenice, uplašeno dete me jedva stiže, a usput pripitkuje:
"Mama, hoće stvarno da te hapse? Hoćeš stvarno u zatvor?"
"Ma, neću sine, platiću im to, hebale ih pare da ih hebale, i njih i onog Dinkića i njegovih 5000 bonusa, i ministra za državnu upravu ko god da je ni ime mu ne znam ima ih ko kusih pasa, dabogda im svima redom ne rodila pšenica belica!"
"Jesi sigurna, mama?"
"Sigurna sam sine, ne brini."
"A šta ako te ipak uhapse i odvedu u zatvor? U koji će zatvor da te vode? Kako ja da dođem da te posetim."
"Aman, zaman, neće da me vode u zatovor, sine, to sam ja samo tako rekla jer sam bila besna, doniraću im te hebene pare, i njima i ovoj hebenoj državi, kud se ne iselih iz nje dok sam mlađa bila, hebalo ih i Kosovo i visoka politika, i svih 25 ministarstva, i svih milion državnih sekretara i svih milijardu državnih službenika i dabogda na onom svetu vazda firmarine za nepostojeće firme plaćali, a na ovom dabogda im nikad ne rodila pšenica belica!"
"Mama, ja ništa ne razumem, što si se toliko iznervirala?"
"Zato, sine, što je to nepravda."
"A šta je to nepravda?"
"To ti je, recimo, kad se ti igraš sa napolju sa tvojim drugarom, i on tebe udari, ti dođeš kod mene da se žališ, a ja umesto njega, izgrdim tebe. To ti je nepravda. Tako i ovi ovde što smo kod njih sad bili hoće da me kazne za nešto za šta nisam kriva. Razumeš?"
"A jesi sigurna da neće da te hapse, da nećeš u zatvor?"
"Neće, sine, ako im platim, neću u zatvor. A platiću im, dabogda im preselo tih 20.000 dinara, platiću im 25.000 dinara, da mogu i rezervne tastature da kupe, platiću i njima i onom Dinkiću, da ima da ih nagradi za nerad, za neorganizaciju, za nezainteresovanost, za odsustvo logike, za sahranjivanje pokojnika i prodavanje minđuša u radno vreme, platiću im, hebale ih proklete pare, prokleti da su i oni i kompletna državna i gradska uprava i sva ministarstva sa svim državnim i gradskim sekretarijatima i svim inspekcijama i šalterskim i poreskim službama, dabogda im na onom svetu naplaćivali isto tako kako oni meni na ovom naplaćuju!"
"A pšenica belica?"
"Jeste, i ona - dabogda im ne rodila!"