Vanredno izdanje: "Alo presidente" popio šamar
Čavez je sve lepo spakovao: radni dan se sa osam smanjuje na šest časova, a usput se predsednički mandat sa šest povećava na sedam godina, uz mogućnost neograničenog reizbora. Međutim Venecuelanci su rekli ne.
Neću ovom prilikom da se mešam u unutrašnja pitanja jedne suverene zemlje, neću da pišem o Čavezu, ni o opoziciji (ne zna se ko je gori, mada Čavez polako preuzima primat). Neću ni da se bavim dinamikom uoči referenduma (koga to još u Srbiji zanima), jedino ću se posvetiti jednom detalju koji je za mene vrlo interesantan.
Jedan od razloga što je ustavni predlog odbijen je što je opozicija pozvala svoje pristalice da izađu i glasaju protiv. Naučili su 2005. da bojkot ne donosi ništa, te godine Čavez je na tanjiru dobio 114 od 167 mesta u parlamentu. Da su ovaj put bojkotovali referendum, ustav bi prošao.
Ovako ustavni predlog je pao i venecuelanska opozicija ima šansu da ugrozi Čavezovu vlast. Naravno prvo moraju da razviju strategiju i da u svoje redove uključe i zapadni, a ne samo istočni Karakas. Videćemo da li će to i uraditi. Za sada treba im odati priznanje da bar umeju da uče na svojim greškama.
I tako ti ja sretnem jednog druga prošle godine u novembru. Nismo se videli jedno sedam-osam godina, očekivao sam da me pita svašta. Međutim, prvo što mi je rekao bilo je sledeće:
- Čitao sam tvoj blog, šta sereš da bojkot ne može da uspe!
Ja krenuo da objašnjavam kako bi bilo bolje izaći, a on me prekide:
- Pa jesi li ti video kakav je predlog ustava? Kako bre da izađem i da glasam?
- Pa glasaj protiv.
- Ma daj, to je smešno.
Pripade mi muka. Ne pričam ovo da bih ličio na Vuka Draškovića ("lepo sam ja govorio..."), nego danas sedim sa nekom ekipom koja bi htela da radi ono što smo mi radili u Otporu. Neobavezan razgovor, oni me u jednom trenutku pitaju:
- Koja vam je bila osnovna motivacija?
Ja se zamislim, htedoh reći "bilo nam je dosta rata, izolacije, nemaštine", ali onda se setim zbog čega smo se najviše nervirali pre osam godina:
- Osnovna motivacija? Bilo nam je muka od opozicije. Bili su toliko nesposobni da je to bilo nenormalno.
Moj najlepši trenutak je bio kad se Vlada Pavlov popeo na binu i rekao: "Gospodo lideri, ko izda pizda!" Đipao sam kao nenormalan iako sam znao šta će da kaže. Bio sam veoma blizu bine, video sam im face, bilo je mnogo dobro. Počeo sam da bludim, ali me prenu sledeće pitanje:
- A kako je danas kad je ta opozicija na vlasti? Verujem da im ne dajete mira.
Ja krenuo da se vadim, Otpor više ne postoji, ja nisam više u Srbiji, ekipa se rasturila, ali me sagovornik dotuče:
- Ne mislim na Otpor. Mislim, narod koji ima takav potencijal, to je krajnje neuobičajeno. Obično ljudi kukaju na vlast, ali slabo ko primećuje gde leži pravi uzrok problema, a kamoli da iz korena promeni strategiju političke borbe i pritegne opoziciju. Kod nas ljudi misle da će pobediti samo zato što su im stavovi ispravni. Ne shavataju koliko je važna strategija, organizacija. Jel' vama to u genima?
U tom trenutku reših da promenim temu razgovora. Duvao je tako snažan vetar da sam to morao da primetim. Neće meni tamo neki, što još nije svog diktatora oborio, da postavlja nezgodna pitanja!