In memoriam| Kultura| Život

RADOVAN II

oscarkliper RSS / 21.07.2010. u 08:48

Koristeći omiljenu novinarsku frazu, velikim slovima izjavljujem, da o bardu jugoslovenskog glumišta, velikom Zoranu, ne mogu da napišem ništa!

Ko sam ja da o Njemu bilo šta kažem?! Nisam ga upoznao, video sam ga četiri puta, od toga dvaput na sceni... Kao klinac iz Zaječara, sin čoveka koji se družio sa Zoranovom ekipom, mnogo sam slušao o toj legendi, ali pored priča svih ljudi koji danas tvrde da su baš oni sa Njim bili kao nokat i meso - ja nemam šta da dodam. Ali ispričaću vam priču o Miki Šćekiću, poslednjem zaječarskom boemu.

Utrčavam u kuću vrativši se iz škole, gladan naravno, i taman kad sam pošao u inventar frižidera čujem iz sobe žagor i smeh. Ulazim i vidim mog omiljenog čika Miku, pije viski i priča, moji matori se smeju, a na televizoru se pokreću neke jako lepe slike. Nekim ne baš uobičajenim kanalima te 1981. u našu kuću ušao je video-rekorder, jedna ogromna, čudesna naprava. Čika Mika je doneo kasetu sa svog puta u Los Anđeles, a meni se činilo da su snimci sa neke jako udaljene planete. Priča čika Mika mojim roditeljima kako je izašao jednog jutra do trafike da kupi cigarete, ali je usput svratio do svog omiljenog Hajduk Veljkovog konaka. U kafani nije bilo poznate publike, pa je posle kratkog pića čika Mika rešio da „skoči" do muzeja gde je radio i o trošku države čuje svog prijatelja Branu Fusa u Americi. Ovaj mu reče da je baš kupio karte za Lejkerse koji sledećeg vikenda igraju sa Sansima i da bi super bilo kada bi Mika došao na utakmicu. I tako, sede čika Mika u prvi autobus do Beograda. Kupio je kartu za LA i tamo proveo neverovatnih deset dana. Ženi i klincu se, naravno, javio čim je izašao iz aviona, ali njegovu divnu suprugu, profesorku u srednjoj školi, više ništa nije moglo da iznenadi.

Dok su ekranom promicale slike američkog „grada svetlosti" iz kamere Brane Fusa, pričao je čika Mika kako je u Jatovom boingu otkrio Bladi Meri. Posle prvog, rekao je stjuardesi da „fundamentalno obrati pažnju na njega", pa je u toku dugačkog leta bio primoran da ih popije 48. Nije se najbolje sećao dočeka na aerodromu, priznao je, ali je bio oduševljen Medžik Džonsonom, a kada mu je Brana rekao da je Karim veća zvezda odbrusio mu je „pred svima" da ne lupeta jer „vratiće on njega u zaječarsku selendru, bitangu belosvetsku". Mnogo je zavoleo crnce, rekao je u poverenju, jer su ga podsetili na Srbe. „Samo kenjaju i ništa ne rade", govorio je nešto tišim glasom, ipak je to bila '81. Toliko se zbližio sa jednim od koga je kupovao cigarete, da su se krasno obojica ispričala na tarzanskom engleskom, ponajviše o Titu jer je od cele Jugoslavije ovaj samo za njega i čuo. A čika Mika je rešio sve da mu kaže o starom bravaru prethodno ga strogo upozorivši: „Tu me gledaj!", pokazivajući mu prstom onu tačku između očiju u korenu nosa.

Nisam mogao da se naslušam priča o Americi, možda sam je, priznajem, baš tada zavoleo. I nastavio je čika Mika da priča. O višednevnim boemskim seansama sa ekipom kod velikog Zorana u Beogradu. O Zoranu, ali i o Ivi i Zokiju, o čika Bokanu, o Mići P i drugim pajtosima... Pričao je kako su jednom pozvali Radio-Beograd i kako je na nagrdno pitanje: „Šta proizvodi Miloduh iz Kragujevca?" odgovorio da: „Nema pojma i da zove samo da ih obavesti da ne računaju na njega!".

Nešto vam je poznato sve ovo? Možda... Ne znam ko je kome veća inspiracija bio, nije ni važno...

Neka je večna slava velikom Zoranu Radmiloviću! Slava i tebi, čika Miko, i uživajte zajedno u raju dobrih duša...



Komentari (10)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

ana_radmilovic ana_radmilovic 08:54 21.07.2010

jednom sam

posle 100 godina došla u zaječar
trebalo je da spavam kod mike i on da me čeka u bifeu zaječarskog pozorišta
ja putovala vozom, voz kasnio (normalno) i tako ja sa velikim zakašnjenjem stigla u bife. mika, kad me vide, ustao i ustremio se na mene. pogledao me prodorno u oči i viknuo "sa' ću da joj lupim šamar!" (ja se smeškam onimm ljudima tamo, neprijatno mi)
"sam te bilo" nastavi on da se dere. "polazi ovamo". sednemo za neki sto i konobar me pita šta ću da pijem "ona pije samo sok od rotkvicU - to su je naučili u beograd" i onda meni "jel tako mala"...
tada sa ga poslednji put videla

p.s.

ulepša mi dan pričom o miki, hvala ti
oscarkliper oscarkliper 17:43 21.07.2010

Re: jednom sam

Ne, hvala TEBI, Ana. Jer, zapravo, tvoje priče su me vratile u jedno drugo vreme, setio sam se matorog i te ekipe i sve bledjeg duha starog Zaječara u koji i ja sve redje idem...
sesili sesili 10:46 21.07.2010

Ljudi

Bili su to divni ljudi kakvih danas, čini mi se, nema.
sesili sesili 10:54 21.07.2010

Prijateljstvo

Zvono na vratima me je prekinulo, pa je komentar bio prekratak, za takve ljude. A dobila sam rođendansku čestitku od drugarice iz 1. razreda osnovne škole - pa do sada. Životne prijateljice! Život nas je bacao tamo i amo, ali smo jedna drugoj u srcu i nikad nismo prekinule kontakt. Gledajući sada neke moje mlađe poznanice i drugarice, mislim da toga više nema. Kapu dole za sve Zorane i Mike.
angie01 angie01 11:38 21.07.2010

njima, tamo gore

sigurno dobro-sede u nekoj finoj kafani i razmenjuju utiske i kad pogledash, ko je sve otishao, u mnogo boljem drushtvu!
mlekac mlekac 19:38 21.07.2010

Re: njima, tamo gore

angie01
sigurno dobro-sede u nekoj finoj kafani i razmenjuju utiske i kad pogledash, ko je sve otishao, u mnogo boljem drushtvu!


Pazi, danas posle onog otkirvanja ploce i posle jednog lepog druzenja, svratim do svoje jetrve koja ima frizeraj tamo u blizini.

I, tamo, kod nje, jedna nasa poznatija glumica (ajd sad da ne ofiram koja, nije ni bitno). I pita me jetrva di sam bila, ja objasnjavam, gospodja glumica se ubaci u razgovor, krenemo o tome koliko je godina proslo, pa je li vec toliko? Pa ima toliko od kako je umro ovaj, jao pa jeste, pa meni je to reko bio onaj, ko da je juce bilo... i tako se nas dve raspricale dok nas moja jetrva ne prkinu pitanjem - A mozete li da pomenete i nekoga ko je ziv?

Sad stvarno brinem - postala sam mnogo matora ako niko iz te price od pre 20+ godina vise nije prisutan...
Vlasta92 Vlasta92 12:25 21.07.2010

Pa, gospodine Oscar

ja nisam znaaaaala da ste vi ovde! Ju! Lepa priča. Ne mogu da verujem da je prošlo 25 godina....
Jelica Greganović Jelica Greganović 09:21 22.07.2010

Re: Pa, gospodine Oscar

Ne mogu da verujem da je prošlo 25 godina....

Crna Vlasto, ne ofiraj se, to se kaže toliko godina, a ne brojOvima.
oscarkliper oscarkliper 12:34 22.07.2010

Re: Pa, gospodine Oscar

Ha!!! Pa, godine u žena su k'o vino u Rajcu!
bogumilaf bogumilaf 00:20 22.07.2010

Zoki legenda...

Lep text! Imala sam sreću da sam poznavala Zorana Radmilovića, bio je potpuno vanserijski glumac, njegove improvizacije davale su pečat svakoj predstavi! Prvo smo bili "Ibijevci", a onda smo se "primili" na Radovana (bili komarci k'o rode, skoro kao ovi sada)...Eh, jedino što nismo verovali/znali da se negde, u nekom loncu, već krčkao Memorandum a moj Beograd bio viđen kao lokacija na koju će da se obruši najveći komad Berlinskog zida ...

Beše to ipak deo neke "bolje prošlosti"

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana