Važno.
Umem tri poteza. Kojima mogu da opišem: sve.
Vrlo. Kada ne očekujem važno.
Vrlo. važno.
Ostavio sam joj početnu cifru dolaska. Toliko mi je dozvoljeno. Ona je pitala očima. Nije mi pomogla. Njena učtivost. Nije me sprečila moja želja za njom. Postoji li nešto važnije? Postoji. I ja sam otišao.
Iskreno: druga cifra nije bila daleko. Još uvek ne verujem zatvorenim vratima. Žućkasta svetlost kroz špijunku. Ali se ne pomera.
Došao sam, Vrlo važan, pre datuma. Koji je otkucala.
vrlo. Važno.
Njegove reči bile su sigurnije od svega što sam ikada čula. U to vreme zapisivala sam Kako se stiže u samog sebe, i mogao mi je promaći poziv. Pitala sam ga koliko mu je važna sledeća stanica, i oseća li dah: da je lakši, na mestima gde se spušta do moga. Važna je, rekao je, eto, za toplinu koju sam označila.
Zašto nije tu? Zato što je lagao. Za dužinu i duplu širinu važnoga.
Sigurno ste čuli za grad koji menja ime. Livada na ulasku gaji tri vrste cveća. Na kalendaru, onom što se nosi na putovanja koja nisu moguća, obeležen je dan kada je procvetao četvrti. Cvet kao i svaki drugi. Lep, mirisav, opisiv. A nema ga nigde. više. Samo na tom kalendaru. Trag njihovih pogleda. Samo su ga oni videli. I ispričali mi
o crvenom cvetu, koji je virio iz snega.
- Onoga dana kada sam odlazila iz čekanja koje to nije bilo. Ni manje ni više važno.
- Onoga trena kada sam osetio da je neću zateći. A tako sam vrlo i važno koračao stazom pored one livade koja deli svet na moj i taj,
meni nepoznat.
Važno je reći da oboje znaju: IV cvet niko, ni pre ni posle, nije opisao. I šta sve još. Važnije. I da to sada nije važno.
Nemam omiljen cvet. Ne volim priče o dvoje koji su se sreli i nisu umeli. A sve su imali. Vrlo. Važno.
Stalno ih čitam. Jednu sam i napisala. O gradu koji je dobio ime po cvetu koji je cvetao jedan dan. I o svetlu koje tražim. Vrlo blagom. Iza senke. Iza važnog. Vrlo