"Oh shit, f...f....f...." pomislila sam 20 km pre granice sa Srbijom. Naime, kao brižno-perfektna majka, domaćica, spremajući se da provedem par nedelja u Srbiji pripremila sam bukvalno dvesto stvari koje su mi u zadnjih mesec dana navirale u snu i javi, od lekova, zelenog kartona za auto, zdravstvenog osiguranja, garderobe za toplo i hladno vreme, bojica za crtanje u kolima, poklončića za rodbinu i drugare, sendviča, vode i keksa, jedino se po običaju nisam setila te jedne ali najvažnije stvari - da pogledam detetu u pasoš. Da sam to uradila videla bih da je detetu američki pasoš istekao još u maju. Eto, i šta sad. Ništa, kasno za kajanje. Psujem, žmu psuje, obliveni znojem stigosmo na granicu. Mađarski carinik lista pasoše, vraća ih nazad, dolazimo kod našeg carinika. Sve se nadam, ali malo morgen....u srpskog carinika oči sokolove...
"Gospođo, jel vi imate drugi pasoš za Nikolu?"
"Nemam"
"Znate da mu je ovaj istekao?"
"Da, evo, verujte mi primetila sam tek kod Szegedina."
"Pa šta ćemo sada?"
"Pa Nikolu smo upisali u matičnu knjigu kad se rodio" -hvatam se za slamku.
"U kom gradu?"
Ja kažem.
"Kako ste mu upisali prezime, sa CH?"
"Mislim sa Š"
(tip, tip, tip na kompjuteru)
"Ulica ta i ta, broj 9"
"Jeste!" uzvikujem prijatno iznenađena da su pronašli džuniora u sistemu.
"Hm...hm...(duža pauza, tip, tip, tip na kompjuteru)....Gospođo, ja ću njega pustiti u Srbiju na osnovu njegovog državljanstva u Srbiji, ali on NE MOŽE izaći iz Srbije ni sa jednim drugim pasošem osim sa srpskim."
Eh, lepi mladi carinik sa probojnim plavim očima ni ne sluti ironiju svojih reči. Meni majka nije verovala kad sam joj govorila da meni ne predstavlja problem da po inostranim imigracionim odeljenjima prolazim testiranje, razvlačenje, stavljanje pod elektronski mikroskop mog statusa svake godine minimum jedanput ZBOG našeg pasoša. A evo sad bez njega, moj sin će biti doživotni zarobljenik Srbije.
"Gospođo, da li smo se dogovorili?"
"Jesmo, naravno!" -osmehujem se.
"Mama, moj pasoš nije dobar?" pita me sin sa zadnjeg sedišta.
"Ma ne, ali moraćemo da ti napravimo i srpski pasoš, taj je bolji"
"Jupiii, imaću još jedan pasoš!!!" viče sav razdragan. Žmu se oglasi po prvi put "What was all that talking about?" "Everything is great dear, the officer was very nice"
Sledeće jutro u stanu uključim radio ostavljenog pre godinu dana na istoj omiljenoj stanici uz koju je doručak posebno prijatan doživljaj. Svake godine sa nestrpljenjem očekujem koja pesma će se prva oglasiti sa zvučnika za doček.
"Šta će mi šalvare, šta će mi daire, šta će mi crne kose, i duge noge bose..."
"Oh shit, nedelja je, narodnjaci......" pomislim i tražim neku internacinalnu da ne mučim žmua.
Ispred svoje zgrade vidim prvi put ove godine kontejner na kome piše "ПЛАСТИКА -МÜANYAG -PLASTIKA", da ne bude zabune. Super, super -mislim, ali neću glasno da hvalim, to je negde drugde normala. Od ujne se vraćam sa ogromnom tikvom u kesi, paprikama i kiseljakom direktno iz organic bašte. Usput srećem poznanicu "Kad ćete doći kod nas u baštu na kaficu, da se deca poigraju, imamo i bazen, a kajsija nije baš rodila ove godine ali može da se nabere još poneka?" Eh draga, kad bi znala da mi ta rečenica vredi više od samog kafenisanja, u Deutschlandu se po tefteru traži termin za posete 2 meseca unapred -razmišljam i odgovaram "Navratićemo, javiću ti". Juče odvela Nikolu u javni WC (20 din) ja se mašam za novčanik a radnica preventivno viče "Za malog ne treba!!!" Ženica u javnom WC-u ne bi verovatno mogla da zamisli da meni prošlog meseca u nemačkom restoranu na 35 stepeni napolju nisu hteli da daju čašu vode sa slavine za umornog i plačljivog Nikolu, nego su me naterali da onako s nogu kupim staklenu flašu.
Inače ovde bili silni komentari o komarcima a ja ubila dosada samo dva, i to mala a vi pisali o Golijatima i karakondžulama. Sve u svemu, ovo je početak u Srbiji koji obećava, zaista! U zdravlje! ;)