Truckam se svojim novim/polovnim automobilom kroz nešto što je pre desetak godina bilo put i računam u glavi koji sve delovi mogu da mi otpadnu sa kola i koliko će to da košta. Krenuo u selo na slavu. Dok čestitam domaćinu, grdim ga što se ne buni i obećavam da više neću doći dok mu se ne popravi (napravi) put. Čovek mi kaže: „Jebi ga, kad se pravimo pametni. Ovi gore u ****ćima (isto selo, samo druga familija) glasali za Velju, njima izasfaltir’o do vrata”. Razmišljam: kako su mogli da glasaju zbog puta, pa valjda biraš onoga za koga veruješ da donosi suštinski boljitak. Pa da. Kad ti je put k’o eksplozijama razminirano minsko polje, naravno da parče asfalta jeste suštinski boljitak. I džaba priča o pristojnom ponašanju i šutiranju novinara – prvo osnovna egzistencija pa onda moralni imperativ.
Ko je tu sebičniji: ja što apelujem na svest seljaka o nedostatku građanskih vrlina kod naših političara ili seljak što traži razumevanje i apeluje na svest građana o teškom životu na selu?
U svakom slučaju, dok se lokalne demokrate ne sete da nešto urade za svoju sredinu ili dok im njihovi nadređeni ne izađu u susret i podrže poneku inicijativu, eto Velji glasova koliko mu srce ište.
Što se tiče sportova na vodi, nemam problem da se neki ministar pojavi u gaćama i u vodi vrcka kao instruktor aerobika u penziji. Ne bi mi smetalo ni da se ceo rukovodeći kadar skine go za duplericu – i to je za ljude. Umesto na kupaće i bazen, ja sam se fokusirao na nirvana izraz lica dok mu je vesela novinarka naduvavala ego. Mislim da je po društvo jako opasna ona vrsta ljudi koja ne zna da primi kritiku. Znači, dok ga hvališ kao jednog od najseksipilnijih muškaraca, zaštitnika vere i graditelja Srbije – super. Međutim, samo probaj da ga pitaš odakle mu pare za kajak u bazenu – rizikuješ volej u glavu. Vuk dlaku menja, ali ćud nikako. Pa i zašto bi kada mu i dalje niko ništa ne može.