Ne ide našim pravnicima na međunarodnom planu, ne ide im baš nikako. Kao da su se svi urotili protiv njih. Prvo im je Međunarodni sud pravde iz Haga opalio gadnu šamarčinu u formi savetodavnog mišljenja. I taman kada su obrazi prestali da im se crvene, a zujanje u ušima smanjilo, stiže novi šamar iz Londona.
Sud iz Londona je odbio zahtev za izručenje Ejupa Ganića, uz obrazloženje da Ganić u Srbiji ne bi imao fer suđenje. “Proces protiv Ejupa Ganića koji se vodi u Srbiji je pokrenut i koristi se u političke svrhe”, bio je jasan sudija Timoti Vorkmen obrazlažući odluku londonskog suda.
Da je ono savetodavno mišljenje MSP običan bullshit učenih sudija MSP, umotan u visokoparnu pravnu formu, vidi i svaki pravni laik. To bi mogao biti argument koji ide u prilog odbrane stručne časti i dostojanstva pravnog tima koji nas je zastupao pred MSP u Hagu. S druge strane, kada jedna država traži izručenje građanina druge države od treće države, onda su sudovi te treće države jako, jako oprezni. I to bi mogao biti argument koji ide u prilog odbrane stručne časti i dostojanstva srpskog Tužilaštva za ratne zločine u slučaju Ejup Ganić.Međutim, kada jedna država stavi na Interpolovu poternicu svog građanina i traži od druge države njegovo izručenje, to najčešće nije problem, pogotovo ako su te dve države u prijateljskim međusobnim odnosima. Kako onda razumeti vest, koja je prošle nedelje stigla iz Rusije u Ministarstvo pravde Srbije, da je Bogoljub Karić dobio politički azil u Rusiji i da neće biti izručen Srbiji?
Znamo da su braća Karići - Bogoljub, Sreten, Dragomir i Zoran, kao i sestra im Olivera, optuženi da su
Srbiju i njene građane opljačkali za nekih četrdesetak miliona evra, znamo i to da su pobegli u Rusiju i da se tamo slobodno trošili naše pare. Sve to znamo, ali ne znamo kako su zahtev za izručenje naši pravnici svojoj braći, ruskim pravnicima, obrazložili i koje su im pravne dokaze ponudili. Ako su obrazloženja slična kao i u slučaju izvesne gospođe Mire Milošević i njenog sina Marka, onda bi se odluka ruskih pravosudnih organa donekle mogla razumeti. Da podsetim, Rusija je, svojevremeno, odbila da izruči Miru i Marka Miloševića. Naši pravnici su, u zahtevu za irzručenje nadležnim ruskim vlastima, narečenu gospođu teško teretili za prekorednu dodelu stana dadilji njenog sina i za nelegalnu gradnju u dvorištu njihove pordične kuće na Dedinju. Optužbe protiv Marka Miloševića bile su znatno ozbiljnije. On je optužen da je neoprezno rukovao motornom testerom po Požarevcu i okolini.Ni sudskocrkveni pravnici SPC na međunarodnom planu nisu bolje prošli.
Nadležni crkveni sud je raščinio arhimandrita Simeona, vratio ga u red laika sa imenom Dejan Vilovski i zabranio mu da činodejstvuje po pravoslavnim crkvama i manastirima. Dokaze protiv njega, o proneveri 350.000 evra, SPC je dostavila nadležnom tužilaštvu. Narečeni Simeon, odnosno Dejan, je pobegao u Grčku. Međutim, Vrhovni sud Grčke je odbio zahtev za ekstradikciju optuženog Vilovskog i pustio ga na slobodu. Ako je verovati, braniocu optuženog Vilovskog, grčkim pravosudnim organima, uz zahtev za izručenje, poslat je samo zahtev za sprovođenje istrage i nikakva dodatna dokumenta koja bi pokazla opravdanost izručenja.
Primera, naravno ima još mnogo, ali i navedeni su dovoljni da se čovek zapita imaju li naši pravni fakulteti studijske predmete iz međunarodnog prava, uporedne pravne tradicije i komparativnih pravnih sistema? Ako imaju, kakvi su profesori koji ih predaju? Ako su navedene i druge neophodne pretpostavke ispunjene, zašto su onda naši pravnici na međunarodnom planu tako neuspešni? Da li je to možda zbog međunarodnog ugleda države koju zastupaju?
Ukoliko je reč o ovom poslednjem, predlažem našim pravnicima da, kada iscrpe sve pravne mogućnosti pred međunarodnim sudovima, uzmu sprejeve u ruke i po fasadama sudova u Hagu, Londonu, Moskvi, Solunu... ispišu nama dobro poznatti garfit: «Pravda za srpske pravnike!»