Prilikom prethodnog boravka u Keniji, nakon nekoliko dana na lokalnoj hrani uglavnom zasnovanoj na pirinču, povrću i neuhranjenoj piletini, odlazak u Kornivore bio je pravo osveženje za moj stomak. Iznenadjujuće, najviše su mi prijale govedina i svinjetina, onako reš pečene. Okreni - obrni, nema lepše ptice od prasice. A meso je bilo ispečeno po mom ukusu: dovoljno meko, dovoljno hrskavo, dovoljno pečeno, a i bilo ga je više nego dovoljno. Sve u svemu, slasan kraj jedne naporne nedelje!
***
Karnirove se reklamira kao "najbolje iskustvo u jelu Afrike". Potporu za to imaju u činjenici da su dva puta bili izabrani medju 50 najboljih restorana u svetu! Za trideset godina od kako radi, ugostio je preko 2 miliona posetilaca. Kažu da je knjiga gostiju u stvari "ko je ko u svetu".Smešten je u južnom delu Najrobija (Langata Road). Na putu do njega proći ćete pored Vlson aerodroma, sa koga idu letovi na unutrašnjim linijama po celoj Keniji. Posetioci su uglavnom vazungu - belci, turisti i medjunarodno osoblje raznoraznih ambasada, agencija, nevladinih organizacija i kompanija (trčiš, trčiš pa naidješ na crnca). Smešten je u prostranom ograđenom prostoru sa obezbedjenjem - zauzimajući mesto koliko i jedna osrednja farma. Sastoji se od nekoliko sala u zatvorenom prostoru i na terasama sa travnjacima, fontanama i raznoraznim ukrasnim statuama. U sred restorana je veliki roštilj na ugalj na kome se meso sprema i onda služi unaokolo. Osoblje je veoma uslužno, obučeno u tunike sa zebrastim motivima. Higijena je na vrhunskom nivou. U WC-u je stalno čovek koji otvara vrata kabina i dodaje papirne ubruse posle pranja ruku. U sklopu kompleksa su prodavnice suvenira (prirodno, sa cenama višim nego u gradu) i sitnica sa znakom restorana. Sve vreme svirao je orkestar iz Burundija. Ono veče, nekome za stolom u blizini je bio rodjendan, pa je celo osoblje došlo i otpevalo "Hakuna matata" - onu čuvenu Minimaksovu verziju. Ukratko: hrana i luksuz koji koštaju toliko koliko treba.
Kelner će vas uputiti do stola i objasniti postupak služenja hrane. Odmah će vam doneti na sto i postaviti na drveni plato koji se okreće veliki izbor raznovrsnih sosova (kari, ljuti, beli luk…), hlepčiće koji se peku u restoranu, puter i obilnu porciju salate. Pre nego što krenete, simpatični lokalac Dava koji nosi pred sobom kutiju sa sastojcima (kao one zečice koje prodaju cigare u nekim restoranima) poslužiće vas koktelom od votke, limeta i meda na smrskanom ledu. Takodje, svako dobija porciju ljutkaste supe. Kad podignete zastavicu na sred stola, kreće posluženje. Sistem je sličan "brazilskom roštlju". Kelneri neprestano kruže sa raznim vrstama mesa na tradicionalnim Masai mačevima, upravo skinutim sa roštilja. Oni će vam ponuditi odredjenu vrstu mesa, pa ako ste raspoloženi da ga probate narezaće onoliko koliko poželite i odakle poželite i posavetovati koji sos da koristite. Ja sam uvek insistirao na rešijim delovima, što se uklapalo u ukus ostalih belaca koji uglavnom vole krvavo ili polupečeno. Ređali su se piletina (sasvim dobra), pileće džigerice (malke žilave), svinjska rebarca (slatka, valjda sa medom - nažalost), rostbif (dobar), krilca (ni prići Dubočici), svinjska kobasica (ona iz engleskog doručka), krokodil (mali komadi, belo, lako, vrlo, vrlo podseća na ribu), ćufte od noja (mrko, jako meso, nikada ne bih rekao da je od ptice), jagnjetina (odlična, slankasta), prasećina (sjajna, hrskava), teleća rebra (vrlo veoma). Valjda sam sve nabrojao.Da ne zaboravim, postoji i dobra vegetarijanska ponuda, organizovana kao bife.
Ja sam, pretpostavićete, obrnuo krug i po. Nisam mogao da propustim da uzmem još malo prasetine, jagnjetine i rostbifa. Završio sam prasećom kožicom - u oči sam je trpao! Nije bilo teško posle četiri dana skoro posta i uz hladan Tasker (lokalno pivo). Mislim, nije bilo teško za stolom, ali kako sam posle večere proveo nekih 20-tak sati u avionu, na aerodromu u Kairu i vozeći od Budimpešte, jedva sam došao kući.
***
Čitajući neke utiske posetilaca ovog restorana videh da su nezadovoljni vrlo ograničenim izborom mesa divljih životinja. I moj šef, onaj koji mi je preporučio da obavezno odem u Karnivore, bio je iznenadjen. Ovaj restoran je nekada bio na glasu upravo zbog toga, a danas se na meniju nalaze samo ćufte od kengurovine i krokodilovina. Za svakog ko dolazi ovde sa idejom da proba nešto što ne jede kući, ovo zaista jeste razočarenje. No, vlasti Kenije rešile su da suzbiju ilegalan ulov divljači koja je zbog toga ugrožena, te je meso koje se služi isključivo ono koje se dobija od životinja sa farmi. Pre desetak godina, lovokradice bi jednostavo ubiile neku divlju životinju i onda je na crno prodali, te bi ona isto veče bila služena u Karnivoreu. Danas, na sreću, toga nema, barem ne u toliko velikom broju, mada je sigurno da lovokradice i dalje obezbedjuju divljač za probrane kupce.Da, visokozahtevni Britanci će biti razočarani, ali je meni sasvim u redu da se na ovaj način štite ugrožene vrste nauštrb ličnog kaprica da se proba jelo egzotičnih životinja, Liči mi ovaj poriv na sve one dugogodišnje genocide nad divljači Afrike koje su raskalašni zapadnjaci praktikovali zarad ličnog zadovoljstva, krkanja i tona lovačkih trofeja kojima su se posle ponosili po Jorkširima i Berkširima. Nažalost, u nekim drugim zemljama Afrike i dalje se može naručiti meso zebre, žirafe, bradavičave svinje, gnua, bradavičastog praseta i ko zna čega još. U Južnoj Africi je to mnogo bolje rešeno, jer su farme na kojima se gaje divlje životinje mnogo bolje organizovane, pa je izbor mesa širi.
***
Evo me ponovo u Najrobiju. Već smo overili libanski restoran, bili na pivu sa tapas ikebanom i jeli u jednom lokalnom u mest na raskrsnici. Karnivore planiram još jednom, pre nego što krenem, pod obavezno.