Društvo| Istorija| Literatura

Ulje na vodi - knjiga dugog trajanja

Siniša Boljanović RSS / 03.08.2010. u 12:00

Pored nekoliko diplomatskih neuspeha države Srbije, ako se nešto što je unapred bilo osuđeno na poraz može nazvati neuspehom, leto 2010. godine, u kojoj smo, da je bilo pameti, mogli slaviti desetogodišnjicu pobede nad dokazanim „silama mraka i bezumlja",, preciznije rečeno, nad režimom Slobodana Miloševića, pamtiću, između ostalog, i po jednoj knjizi. Bez namere da detaljno analiziram njen sadržaj, napisao sam nekoliko rečenica koje bi trebalo shvatiti isključivo kao preporuku za čitanje.

Ulje na vodi  je nova knjiga istoričarke Dubravke Stojanović, vanredne profesorke na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
To je zbirka nekoliko istraživačkih radova, kao i nekoliko istorijskih tekstova objavljenih u naučnim zbornicima i periodici u poslednje dve decenije.

Koristeći raznovrsne istorijske izvore i različite metodologije, Dubravka Stojanović je, inspirisana vremenom u kome živi, analizirala i opisala istorijski period dug gotovo 200 godina, sa posebnim fokusom na pojavu, razvoj i ulogu srpske elite u   društvu i državi, kao i na njihovom međusobnom odnosu. Nastojeći da objasni pojave u svom vremenu, autorka je istraživala prošlost, smatrajući da, pored toga što istorija nije skup  kauzalnih događaja niti je neumitnost sudbine, u prošlosti može pronaći ne uzrok, već objašnjenje za ono što je u svom vremenu percipirala kao problem.

U predgovoru knjizi, Dubravka Stojanović kaže: „...verujem da mi je taj postupak pomogao da doprem do nečega u prošlosti što mi je moglo promaći da me nije žuljalo u sadašnjosti. Na prvom mestu to je pitanje odnosa srpske elite i srpskog društva. Sada mi se presudnim čini pitanje da li je nerazvijeno društvo kočilo elitu da nedvosmisleno krene u procese modernizacije i evropeizacije Srbije ili je, pak, elita bila ta koja je u odbrani svog monopola zauzdavala razvoj društva. Ta me je dilema bez ostatka gurnula u istraživanje društvene istorije Srbije, koja, čini se, krije mnoga potrebna objašnjenja."

Ono do čega je Dubravka Stojanović u svojim istraživanjima došla, u knjizi je publikovano u četiri poglavlja. Ta poglavlja imaju sledeće naslove:

1. Dugo trajanje.
2. Na tihoj vatri. Udžbenici istorije kao izvor konflikta.
3. Traumatični krugovi srpskih stranaka.
4. Istorijske crtice.

Ne postoji jedna istorija, kao što ne postoji samo jedan istorijski izvor. Prošlost je skup događaja, a zadatak istoričara je da na osnovu raspoloživih izvora i metodologija te događaje razume, konstruiše i objasni. Zato je istorija nedovršena nauka, ma koliko se ponekad činilo da je prošlost zauvek zapisana i opisana, i zato  istoričari nisu samo hroničari, oni su stvaraoci prošlosti. Pojave iz dalekog vremena koje istoričar dovodi u vezu ili prepoznaje u sadašnjosti predstavljaju proces dugog trajanja. Suprotno tome, pojave iz prošlosti koje nisu dobile značaj u kasnijim vremenima, predstavljaju proces kratkog trajanja.

U prvom poglavlju knjige, Dubravka Stojanović je upravo kroz proces dugog trajanja (2 veka) analizirala neke probleme koji su i danas aktuelni, a to je, pre svih, problem demokratizacije. Današnje prepreke u uvođenju demokratije podstakle su istoričarku da, prema sopstvenim rečima, „razmišlja o tome da li Srbija ima demokratskih tradicija, da li je bilo perioda u njenoj modernoj istoriji koji se mogu označiti kao demokratski, kako su ti periodi počinjali, a kako su se završavali, koji model demokratije je bio primenjen u Srbiji, koji su bili njeni problemi, koje su bile prepreke; da li demokratija uvedena bez socijalnih pretpostavki ima uslova da se održi?"  

U naučnim krugovima postoje dva pravca mišljenja: jedan je onaj koji ukazuje na to da je država Srbija od svog nastanka prihvatila koncept modernizacije i razvoja, odnosno demokratiju, parlamentarizam i liberalizam sa Zapada, gde se  školovala tadašnja srpska elita, ali je sa ujedinjenjem 1918. napravljen diskontinuitet koji je Srbiju gurnuo u komunizam, iz koga je kasnije u jednom pervertiranom obliku iznikao režim Slobodana Miloševića.

Drugi pravac mišljenja je zasnovan na tvrdnji da je uvođenje parlamentarizma i demokratije u Srbiji bila samo fasada koja je skrivala nedemokratske, predmoderne i autoritarne načine vladanja, odnosno da je patrijarhalna, ekonomski i društveno zaostala sredina u svojoj osnovi imala antiindividualističke i predmoderne vrednosti koje su je približavale ruskom narodnjaštvu, kolektivističkim, antimodernizacijskim i antizapadnim projektima. Iz takvog koncepta 19. veka izvode zaključak  da je u 20.veku Srbija svoj populistički politički model želela da nametne drugim jugoslovenskim narodima zbog čega je došlo do sukoba koncepcija i raspada Kraljevine Jugoslavije 1941. Komunizam nije došao na ruskom tenku, kako smatra prethodno pomenuta škola mišljenja, nego je nastao kao posledica autentične revolucije Titovih partizana. Uspešnost i istrajnost jugoslovenskog modela komunizma objašnjavaju se  kao posledica uspešnog spoja antiindividualističkih i egalitarnih tradicija sa novim autoritaarnim poretkom. Zbog toga je za istoričare ovog pravca mišljenja režim Slobodana Miloševića samo jedna od faza srpskog populizma, a rat koji je pokrenut na prostoru bivše Jugoslavije samo novi antimodernizacijski odgovor srpskog društva na tranzicijske izazove koje je doneo pad berlinskog zida.

Imajući sve ovo u vidu, Dubravka Stojanović je pred sebe postavila cilj da istraži međusobni odnos srpske elite i srpskog društva, odnosno države kao i da otvori neka nova pitanja na koja savremenici, na osnovu prethodnih istorijskih iskustava, možda mogu da odgovore.  

U ovom tekstu, koji nema nameru da se bavi analizom i detaljima knjige Ulje na vodi, već da, kao što je rečeno, čitaoca podstakne na razmišljanje i da mu ovo sjajno istorijsko štivo preporuči za čitanje, citiraću samo jedan paragraf iz prvog poglavlja koji bi mogao imati simboličku vrednost temelja na kome je podizana država Srbija:

"Uprkos tome što su srpska i balkanska politička istorija bile pod dominantnim uticajem zapadnoevropskih koncepata i političkih modela, u odnosu na zapadni model postoje bitna odstupanja i specifičnosti koje su odredile političku istoriju na Balkanu u 19. i 20. veku. Jedna od tih posebnosti jeste činjenica da su se u Srbiji kao i u većini drugih balkanskih zemalja, tri sfere - sfera  države, sfera različitih oblika civilnog društva i sfera društva - razvijale gotovo nezavisno jedne od drugih, bez stvarnih međusobnih veza. Na zapadu Evrope razvoj građanskog društva bio je osnova  na kojoj su se stvarali začeci civilnog društva, da bi te dve sfere uzajamnim uticajem i borbom  za svoje interese pritiskali državu, postepeno je liberalizujući i šireći građanska  prava. Na Balkanu su ti procesi političke modernizacije imali u velikoj meri drukčiji tok. Modernizacija tu nije započela uzajamnim delovanjem ekonomskih, društvenih, političkih, kulturnih i psiholoških činilaca, već se u nju krenulo iznenada  u vreme nacionalnih revolucija 19. veka i sa stvaranjem nacionalnih država. U takvim istorijskim okolnostima nastao je "obrnuti model razvoja" u odnosu na zapadni. Politička modernizacija prethodila je privrednoj i društvenoj, što je  vremenom stvorilo snažan kontrast između državnih institucija zasnovanih na modelima preuzetim sa Zapada i slabo pokretnog, siromašnog, agrarnog društva. Zbog toga se na Balkanu država pojavljuje kao supstitut društva, ona je osnovni pokretač razvoja i modernizacije i najvažniji izvor uticaja, prestiža i bogatstva za pojedince."  

Ako se navedenom opisu doda i činjenica da se srpska elita 19. veka i prve decenije 20. veka uglavnom školovala na zapadnim univerzitetima, a po povratku u Srbiju jedini spas za svoju egzistenciju pronalazila u državnim službama i administraciji, onda je jasno da se iz te pozicije nije mogla ili nije smela suprotstavljati državi, tako da je intelektualna elita koja je svoja iskustva i znanja sticala u zemljama koje su se ubrzano razvijale jer su se razvijala njihova društva, u stvari postala politička elita. Tako je srpsko društvo ostalo bez neophodnog modernizacijskog impulsa, što će imati dalekosežnje posledice u narednim godinama i decenijama.

Kroz celo prvo poglavlje, Dubravka Stojanović analizira odnos države, tj. političke elite  i  građanskog društva da bi došla do jednog vrlo jednostavnog zaključka: "...čini se, na osnovu istorijskog iskustva, da se pred srpsku elitu ultimativno postavlja zahtev da načini dubinski reformski rez i oslobodi potencijale koje ima srpsko društvo".

Drugi deo knjige posvećen je analizi udžbenika istorije koji su u poslednje dve decenije na prostoru bivše Jugoslavije u nekoliko navrata pretrpeli krupne izmene a sve sa ciljem da rekonstrukcijom prošlosti vladajući politički establišment opravda svoje projekte, od kojih su neki, kao što je poznato, bili monstruozni i krvavi. Istorija je prilagođavana sadašnjem vremenu kako bi se stekao utisak da je rat jedino moguće i stoga opravdano rešenje na prostoru Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ta matrica je nakon 2000. poslužila novim vlastima u Srbiji da pribegnu još jednoj rekonstrukciji, ovoga puta sa ciljem da se u udžbenicima istorije napravi oštar diskontinuitet sa svrgnutim režimom te da se u prošlom vremenu, viđenom kroz novu optiku, pronađu kredibilni preci kako bi se učenicima pokazao kontinuitet sa njihovim velikim idejama koje su nepravedno i dugo bile negirane, a koje konačno i to baš zahvaljujući političkoj eliti koja ih je „oslobodila", doživljavaju svoju renesansu. Vlast je računala da će upravo zbog tog krupnog poduhvata još više učvrstiti poverenje koje je dobila tokom oktobarskih promena 2000. Analizom udžbenika istorije kao relevantnog istorijskog izvora, Dubravka Stojanović je želela da pokaže kako se sa prošlošću može manipulisati, odnosno kako se budućim istoričarima može napraviti veliki problem. Sa neophodnom dozom naučne odgovornosti, Dubravka Stojanović je, kao istoričarka sadašnjosti, prikupila mnoštvo dokaza i argumenata, ne samo da bi pokazala na šta su sve bili spremni pojedinci i grupe zarad ostvarivanja sopstvenih ideja i projekata, nego da bi svojim budućim kolegama i naslednicima ukazala na ovu pojavu, odnosno, kako bi im ostavila jasniju sliku svog vremena kao jedan od istorijskih izvora za njihova buduća istraživanja.  

Treći deo se takođe bavi istorijom sadašnjosti, preciznije političkim strankama u Srbiji u poslednjoj deceniji 20. i prvim godinama 21. veka, ali, ne slučajno, počinje jednim citatom iz 1906. godine, koji će kod čitaoca svakako izazvati određene asocijacije.

„Dok se u celom svetu politička borba uređuje, i tako reći kanalizuje, kod nas još uvek ostaje u haotičnom stanju, gde drugih pobuda nema do inata, apetita, gde se smatra da je sve dopušteno: političko licitiranje, prekonoćne promene mišljenja, najneprirodniji savezi i prodaja savesti."
(Jovan Skerlić, 1906)   

Problem sa kojim se suočava istoričar sadašnjosti jeste nedostatak arhivske građe jer je potrebno da protekne najmanje 30 godina da bi neki arhivski dokument bio dostupan istraživačima. Ipak, i pored toga, istoričaru sadašnjosti su dostupni brojni podaci koji, inače, vrlo često uopšte ne dospeju u arhive i prema tome zauvek bivaju izgubljeni za kasnije generacije naučnika. Isto tako, istoričaru sadašnjosti je u potpunosti dostupna štampa, ogledi savremenika, a relevantni istorijski izvori mogu biti i programi političkih stranaka, njihovi statuti, predizborni materijal, slogani i sl. Sve to je poslužilo Dubravki Stojanović da analizira i opiše pojavu politički stranaka u Srbiji krajem 80-tih godina prošlog veka, njihov odnos prema nacionalnom pitanju kao i prema režimu Slobodana Miloševića. Na osnovu raspoloživog materijala, Dubravka Stojanović je zaključila da su pojedini intelektualci i različita udruženja i ustanove, kao što su, recimo, Udruženje književnika Srbije i SANU, iskoristile istorijski trenutak i, u okolnostima nakon smrti Josipa Broza i nekih događaja koji su usledili, kao što su demonstracije Albanaca na Kosovu 1981, izašle u javnost sa nacionalističkim idejama i stavovima koje je, osetivši pogodan momenat da preuzme vlast, Slobodan Milošević samo iskoristio. Taj Miloševićev potez potpuno je iznenadio opoziciju, koja se nadala da će isticanjem nacionalnog pitanja pridobiti poverenje naroda koji je u tom smislu već počeo da se budi. Opozicija se našla u situaciji da njen politički protivnik preuzme i počne da realizuje njene političke ideje i program, zbog čega je njen politički identitet doveden u pitanje. Milošević je kasnije potpuno otišao u krajnost i odveo zemlju u krvavi rat, izolaciju i konfrontaciju sa celim svetom. U analizi političkih stranaka opozicije, Dubravka Stojanović je koristila statute i stranačke programe, govore i izjave njenih lidera, dnevnu štampu, a ovaj deo knjige je posebno zanimljiv savremenicima upravo zbog toga što će se, kao neposredni akteri ili posmatrači, setiti mnogih događaja, a siguran sam da će na neke od njih, nakon čitanja knjige, gledati potpuno drugačije.

U drugom tekstu ovog dela knjige posvećenom DOS-u, istoričarka analizira period od 2000. do 2002. godine, sa fokusom na međusobni odnos stranaka ove koalicije, odnos prema prošlosti, nacionalnom pitanju, Tribunaluu Hagu. Čitaoci će moći da se podsete kako su na krupne probleme sa kojima se DOS suočio nakon preuzimanja vlasti gledali njeni lideri, pre svih Zoran Đinđić i Vojislav Koštunica.

U četvrtom delu, koji nosi naslov „Istorijske crtice", nalaze se tekstovi koje je autorka objavljivala u dnevnoj i periodičnoj štampi tokom 90-tih i u prvim godinama novog veka. Oni su bili reakcija na aktuelne događaje, a namera im je bila da pokažu koliko je istorije, a još vise njene zloupotrebe bilo i ima u našoj svakodnevici, koliko smo okruženi mitovima, stereotipima i predrasudama.

Na kraju predgovora knjizi, autorka kaže:

"Tekstovi okupljeni u ovoj knjizi metodološki su raznorodni i, iz razlicitih uglova, pokušavaju da objasne sadašnjost. Zato se u naslovu pominje istorija sadašnjosti. Taj izraz okuplja u sebi sve pristupe korišcene u knjizi - tekstove u kojima se pomocu analize prošlosti pokušava objasniti sadašnjost; one u kojima se sadašnjost analizira metodama istoricara; one u kojima se analiziraju izmene u tumacenju prošlosti koje se dešavaju po diktatu sadašnjosti. Nadam se da prikupljeni ogledi citaocu mogu pomoci da razume savremeni trenutak, kao i da buducim istoricarima prenesu istorijske izvore iz prve ruke."

Sa svoje strane, nadam se da je čitalac ovih redova pronašao dovoljno razloga da nabavi i pročita sjajnu knjigu Dubravke Stojanović, knjigu  neobičnog naslova, koji jezikom metafore, u svega tri reči, precizno definiše odnos modernog i antimodernog, liberalnog i konzervativnog u našoj istoriji i našoj stvarnosti. Ovo društvo je uvek imalo svoje reformske snage, ideje i potencijale ali oni, poput ulja koje zbog svoje gustine ne može da se pomeša sa vodom, nikada nisu uspeli da to društvo prožmu u celosti. Sa druge strane, država Srbija, sa takvim društvenim okolnostima, nije i verovatno još dugo neće uspeti da se integriše u moderne evropske tokove, već poput ulja pluta njihovom površinom.

I kao što u Srbiji pomenuti procesi dugo traju, tako će i Ulje na vodi  Dubravke Stojanović, siguran sam, biti knjiga dugog trajanja.

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana