Draga Jelka,
Biševo je po mom merilu, osećanju pusto ostrvo, u najlepšoj asocijaciji na te dve reči, iz ugla osobe koja ima potrebu da se skloni od mnoštva ljudi. Kada ovde sretneš čoveka, zaista se obraduješ.
Na Biševu je mir, divljina, bujna vegetacija raznih začina i trava, more na sve strane. Horizont u nedogled, koji u stvara utisak kao da te opasuje. Dovoljno daleeeko da se odrodiš od civilizacije. Noću su zvezde i sazvežđa na dohvat ruke.
Kuća u kojoj smo smešteni je u dolini brda, na sred ostrva - stara, kamena. Ne smeta njena zapuštena unutrašnjost, jer odlično služi svrsi - zaklonu, spavanju i kuvanju. Ima trem sa bunarom, ušuškan lozom. Zazidan roštilj i krušnu peć. Vinograd Plavca malog i veliki vinski podrum, koji se ovde naziva konoba, sa božanskim sadržajem u hrastovoj buradi. Vrt sa džinovskim i sočnim paradajzima, tikvicama, šargarepom, lukom, krompirom, rukolom, breskvama, šljivama i par čokota slatkog grozđa Kardinal...
Sve to održava, neguje i razvija Petar Demarija, koji u svakom smislu podseća na vanzemaljca: uska duguljasta glava bez kose, dugačke ruke i noge, sa vitkim telom bez grama sala. Oči vesele i pronicljive. Odudara naravno i ponašanjem i stavovima, potpuno netipičnim i neočekivanim za ovo podneblje u današnjem vremenu i poznatom kontekstu šire realnosti. Iako već u 68-oj godini, prepun je životne i radne energije. On je i jogi i antifašista, neumorni borac protiv vetrenjača koji zaslužuje poseban i studiozan opis kao i vino koje pravi.
Doveo nas je u kuću koju je nasledio od pradede, uputio u logiku funkcionisanja, otkrio puteve i toponime na ostrvu, a zatim nas lake ruke ostavio da uživamo u njegovom trudu, kao da je sve naše.
Naša maca Milica jeste na čuvanju u Beogradu, ali nam mačke ne nedostaju. Na prehrani imamo tri divlja mačora. Suve su i žilave gradje, deluju kao da im je 5 grama hrane i 2 ml vode dovoljno da prežive. Ekipu čine crni, tigrasto-sivi i belo-žuti koji je, poput mace na Hribčeku u Ljubljani, stigao pred mene kao Osmi putnik, sa sveže odgrizenom njuškom i skoro bez očiju. Lavovski se bori(mo) za njegov život. Za sada se čini da će se oporaviti, doduše ostaće unakaženog izgleda, ali najvažnije je da jede, pije, čuje, vidi, njuši. Trojka različitih boja i identične konstitucije, deluje kao da je iz istog legla, složni su, dobri i nežni u međusobnoj komunikaciji.
Do mora se ne stiže brzo, ali šetnja nije prenaporna, iako je dugačka najmanje pola sata, a najviše sat i po. Mi uglavnom koristimo brod koji razvozi izletnike iz Komiže. Dve uvale, Salbunara i Porat su peščano-kamene sa čarobnim koloritom. Za uvalu velikih belih oblutaka, koja nam je ispod kuće i koja je ready-made za dvoje, potrebna je kondicija na kojoj radimo. Vodio nas je Pero da vidimo, i to dok je ogromno crveno sunce nestajalo na pučini. Dole se još i nekako ide, strmom stazom punom prepreka, ali treba snage da se popneš nazad sa na primer rancem punim opreme za kupanje, ronjenje, lov i celodnevno hranjenje. Usput, treba imati i dobru boju kože, jer tamo hladovine ima "malo i ništa". To je taman za poslednju fazu odmora.
Mogao bih o još dosta detalja, sve je jako živopisno, ali toliko za ovo javljanje uz napomenu da za lakše kretanje imam i motorče kojim ću tek jezditi po ostrvu :)
Poljupci i pozdravi!
Nune