Rusija gori i to nije lako gledati.
Stotine hiljada hektara najbolje, lepe brezove šume, one koju smo mogli gledati u filmu snimljenom po Pasternakovom "Doktor Živago".
Gori šuma, kuće, ljudi.U Moskvi vidljivost samo pedesetak metara a vlast preporučuje građanima da se nose maske. Traži se izgovor u visokim temperaturama, kao da je ovo prvo toplo leto koje je stiglo u Moskvu.
Ruski premijer Putin u beloj košulji obilazi zgarišta i naciji obećava smenu i kažnjavanje nekih službenika vlade.
Predsednik Medvedev smenjuje službenike, upirući prstom na njih i količinu njihove odgovornosti. Ministra za vanredne situacije, večitog Šojgua, onog što ovde kod nas, u Nišu, pravi neku bazu za vanredne okolnosti niko i ne pominje kao odgovornog ali on se smeška stojeći uz Putina. Ili je on odgovoran samo za Srbiju i to da ona slučajno ne uđe u NATO savez. Bog zna.
U retkim, tako retko "posejanim" opozicionim medijima u Rusiji, može se pročitati da je za ovu katastrofu upravu najodgovorniji Putin, kog Medvedev ne može smeniti jer bi to bilo kao da sad u Srbiji Mirko Cvetković smeni Tadića, ili da je svojevremeno Lilić mogao smeniti Miloševića.
O čemu se zapravo, prema pisanju tih medija radi..
Godine 2007. su šumska gazdinstva likvidirana, šumska avijacija potpuno uništena i 200 hiljada ljudi je ostalo bez posla. Među otpuštenima su bile i čitave dinastije šumara, ljudi koji su živeli u šumama prekrivenim predelima Rusije i decenijama, sa oca na sina prenosili ljubav i predanost šumi. Funkcija očuvanja i zaštite šuma novim Zakonom o šumama je preneta na neposredne korisnike, odnosno industrijske i komercijalne strukture koje se bave njihovom eksploatacijom. To vam je isto kao kada bi se primenjivao Krivični zakon kojim je predviđeno da funkciju bezbednosti i zaštitu građana obavljaju prestupnici.
Zakon o šumama su 2007. progurale dve grupe lobista. Jedni su vlasnici industrijskih kombinata za prozvodnju hartije i celuloze (jedan od njih je Oleg Deripaska), a drugi su krupni investitori za izgradnju superluksuznog naselja na teritoriji rubljovskih šuma u blizini Moskve. „Ne činite to ljudi! Izgorećemo!“, iz sveg glasa su u horu tada vikali svi eksperti za šumarstvo. Čak su i neki najlojalniji članovi partije Jedinstvena Rusija, uglavom oni koji potiču iz regiona bogatih šumom, bili protiv, ali to ništa nije pomoglo. Pod izuzetno jakim pritiskom (tada Putinove) administracije predsednika, Zakon je po ubrzanom postupku bio prosto zakucan na glasačku tablu Dume, na stranu koja je glasala „za“. Sledeća dva leta su bila kišna, te se provukosmo „ko pas kroz rosu“. A evo ga sad treće, izuzetno toplo i suvo, i šta sad? Ništa, evo nas gde gorimo. ( ovaj opis preuzet sa sajta "Peščanika")
I šta još govori ruska opoziciona štampa a što je kao način ponašanja nama tako poznato?
I naravno da problem nije samo u Zakonu o šumama. Federalnom agencijom za šumarstvo (Рослесхоз), državnom institucijom koja je sada potčinjena ministarstvu poljoprivrede, danas rukovodi neki Savinov. Pošto je to čovek koji je doveden na to mesto iz Sankt Peterburga, razlozi zbog kojih se on na njemu nalazi sasvim su dostojni uvažavanja. Ali nije to najvažnije. Problem je u tome što mi tog Savinova, tokom svih ovih tragičnih dana za ruske šume, nismo nijednom niti čuli, niti videli.
U skoro do tla izgorelom selu Verhnjaja Vereja, mestu u nižegarodskoj oblasti u kome je bilo preko 340 kuća, nije bilo nijednih vatrogasnih kola. Pitanje: ko je u našoj državi odgovoran za protivpožarnu bezbednost? Odgovor: rukovodilac MČS, ministar Šojgu. A ja baš više i nisam tako sigurna da je to tačno. Jer ako je to tačno, kako to da se ministar Šojgu, stojeći pored Putina dok je ovaj na zgarištu sela javno čitao bukvicu gubernatoru nižegarodske oblasti, tako spokojno i nevino smeška.
Kada je žestokim plamenom buknulo 17 regiona i požar zahvatio 120 hiljada hektara šume, Putin je naredio da se u posao oko gašenja uključi i armija. Čisto tehnički, to znači da se u borbi protiv vatrene stihije neće koristiti civilna protivpožarna tehnika koja je, kako se pokazalo, nemoćna u gašenju šumskih požara, već će se iz obližnjih reka, kao što je na primer Volga, voda cevima dovoditi do šuma zahvaćenih plamenom. Odmah se nameće pitanje: a šta je smetalo da se ovo naređenje izda dve ili tri nedelje ranije?
I šta se još može pročitati, a tako je poznato?
Danas, u savremenom svetu, više nema prirodnih katastrofa. Danas su sve katastrofe socijalne. Zemljotres s magnitudom od 7,1 koji je u januaru 2010. pogodio Haiti, odneo je 230 hiljada ljudskih života, a samo mesec dana kasnije, od nekoliko puta jačeg zemljotresa u Čileu poginulo je 700 ljudi. Kako se vatra, u odnosu na zemljotres, mnogo sporije širi i kako je to nesreća koja se neuporedivo lakše da predvideti (posebno u vreme velikih suša), to da je moja konstatacije o karakteru savremenih katastrofa tačna, na primeru požara se još očiglednije potrvrđuje.
U Rusiji se 2008. dogodilo 200.386 požara i u njima je poginulo 15.165 ljudi. U SAD je iste te godine zabeleženo 1.451.000 požara, u kojima je poginulo 3.320 ljudi. Šta nam govori ova statistika? Prvo, da u Rusiji 99 posto požara ostaje neregistrovano i drugo, da u Rusiji na svakih hiljadu požara gine desetak puta više ljudi nego u SAD. A to, da se tokom vladavine Putina socijalni sastav žrtava poginulih u požarima širom Rusije izjednačio sa onim u Zimbabveu, otvara nam jednu sasvim drugu temu o kojoj bi takođe vredelo porazgovarati.
E, sad...ovaj baršunasti putinovsko - medvedovski autoritarizam mene mnogo ne dotiče, osim kad vidim gadne, već opisane slike, ali i kad vidim da srpska vlast, koja nije baš nadarena sa smislom za dobru orjentaciju, klizi ka toj baršunastoj, neefikasnoj formi u kojoj je sve važnije od ljudskog života a gde odgovornost snosi samo po neki "pedro".
To ne valja raditi ni pod cenu da nam doživotno Putin daje gas, da nam ponovo plati NIS koji ga je došao džaba, a da Šojgu u Niš dotera sve protupožarne helikoptere i kanadere koje je inače u Rusiji ukinuo za ljubav tajkuna.To je sistem koji ne valja. U Rusiji neka ga gaje Rusi, oni na to imaju pravo. Ali u Srbiji, evo, kao običan građanin, grozim se te paralele i te mogućnosti. A ona nije nerealna..