Početkom šezdesetih godina prošlog veka pod mentostvom Karla Ranera odbranio je doktorsku disertaciju, tačnije, habilitat o Tomi Akvinskom pod imenom „Christliche Anthropozentrik"[1]. U tom periodu učestovao je u razvijanju Ranerovog teološkog koncepta transecendalnog tomizma[2] (Mathew-Ashley,1998:27) kao i u reviziji ranijih radova Karla Ranera. (Cobb, 1982:4) Važno je napomenuti da je bio jedan od osnivača čuvenog bogoslovskog časopisa Concilium, u kome je dugi niz godina bio urednik sekcije posvećenoj dogmatici. 1963. godine počeo je radi kao redovni profesor fundamentalne teologije na Westphalian Wilhelms Univerzitetu u Minsteru (Münster), i na tom mestu je ostao sve do odlaska u penziju, 1993. godine. (Mathew,1998:28) Mec je vremenom izašao iz "egzistencijalnog i transcendentalnog začaranog kruga teologije", kako to sam i navodi (Metz, 2004: 313), i blagovremeno svoju bogoslovsku refleksiju menjao prema dialektičkoj i političkoj teologiji koja je do današnjih dana ostala karakteristička za njegov bogoslovski diskurs. U svojoj teo-antropološkoj tezi "Christliche Anthropozentrik", Mec Boga shvata kao nažnačenje ljudskog bića, dakle, kao temelj ispunjenja smisla ljudske egzistencije. Iako je unutar takve refleksije izražen eshatološki aspekt on ne zauzma centralno mesto. Kasnije, krajem šezdesetih godina ovo pitanje se nanovo postavlja ovog puta sa naglaskom na eshatološku nadu koja pod uticajem protestantskog teologa Jirgena Moltmana[3] (Jürgen Moltmann) zauzima važno mesto u daljem razvijanju političke teologije. (Cobb, 1982:6)
Na Meca je uticao i Hajdeger (Martin Heidegger) ali i jevrejski marksistički filosof Ernst Bloh (Ernest Bloch) ali i post Hegelovski mislioci poput Kirkegarda i Ničea kao i razni mislioci Frankfurtske škole, poput Adorna i Bendžamina. (Mathew-Ashley, 1998:97, Moltmann,1997)[4] Transcendentalna teologija Karla Ranera nije bila u mogućnosti da odgovori na pitanje ljudske patnje. Metz je izrazio čudjenje[5] da u čitavom bogoslovskom opusu njegovog mentora nije nikada spomenut holokaust što je simptomatično i za hrišćansku teologiju uopšte koja nastaje nakon drugog svetskog rata, što generalno ocrtava jednu vrstu apatije i nemogućnosti da se suprostavi istorijskom iskustvu. (Mathew-Ashley, 1998:36) Drugim rečima, Mec smatra da je Ranerova teologija previše idelistička i privatizovana (Hall) a da nova politička teologija mora da postane svesna činjenice da ljudske katastrofe poput Aušvica moraju da nađu svoje mesto unutar teološkog diskursa i odnosa sa Bogom. (Metz i Mathew-Ashley, 1998:26) U jesen 1968. godine pokazuje simpatije prema prvim odjecima Teologije Oslobođenja.
Uzroke u stvaranju post-idealističke političke teologije kod Meca treba tražiti u izazovima pred kojima se našla Rimokatolička crkva i teologija uopšte. Teologija posle II Vatikanskog sabora, svet posle holokausta, kritika marksističke ideologije jednostavno nisu ostavljali mesta tome da teologija nastavi putem kojim je do sada išla. Potrebno je bilo napraviti iskorak. (Mathew-Ashley, 1998:97) Njegovo delo Zur Theologie der Welt[6] koje predstavlja zbirku eseja, je napisano u periodu od 1962 - 1968. godine. Još jednu zbirku eseja pod nazivom Glaube in Geschichte und Gesellschaft[7], napisao je u periodu od 1968 - 1976. godine. Sasvim je sigurno da je Metz-ov susret sa marksizmom dobrim delom uslovio početke formiranja svoje političke teologije. (Mathew-Ashley, 1998:99) Sagledavajući Marksizam, Mec dolazi do zaključka da se u njemu dogodio „kopernikanski obrt u filosofiji", drugim rečima, promišljanje sveta kao istorije, kao projekta istorije u kome ljudi postaju subjekti njihove sopstvene istorije. Samo u domenu svesti svoje javne odgovornosti Crkva može ozbiljno da pristupi kritici društva. Jedino tako Crkva može da izbegne modus u kome postaje samo ideološka institucija utemeljena na određenom socijalnom poretku, kojoj pridodaje određeni značaj u olakšavanju socijalne situacije u društvu ali bez stvarne socijalne odgovornosti i mogućnosti da značajnije utiče na to društvo. (Metz, 1967, 234)
Za Meca teologija ne predstavlja razradu sistema značenja, već definisanje medota kritike i oslobođenja. Mecova bogoslovska refleksija je dijalektička zato što naglašava i identitet i ne-identitet između Boga i sveta, sadašnjosti i budućnosti, oslobođenja i spasenja. Mec, daleko manji naglasak stavlja na teoriju i daleko više posvećuje pažnje prema narativnom aspektu teologije, odnosno snagu priče, simbola i metafore kako bi učinio proboj unutar nezadovoljavajuće prirode sadašnjosti i naglasio eshatološku nadu u Božija obećanja i poziv ka poslušnosti Hristovoj poruci evanđelja. (Hall)
Mec početkom 60-tih godina prošlog veka uvodi ovaj pojam[8] u svoj bogoslovski diskurs. Za razliku od Šmita koji je ovaj termin koristio kada je govorio o autorima rimokatoličke kontrarevolucije - Donoso Kortesu, Bonaldu i de Maistre-u koji su ideološki podržavali lični suverenitet monarha uz pomoć teoloških analogija, Mec ovom pojmu daje jedno novo značenje i određuje ga kao svojevrsni kritički aparat društva.
Sredinom šezdesetih godina odgovarajući na kritike onih koji su termin "nova politička teologija" poistovećivali sa ranijim konceptima političke teologije, u prvom redu Karla Šmita i kontrarevolucionarnih filosofa, Mec ističe tri osnovna zadatka koje treba da ima nova politička teologija. Prvi predstavlja bogoslovska erminevtika (hermeneutika) savremenog društvenog konteksta - to jest, politička erminevtika. Drugi zadatak definiše političku teologiju kao kritičku korekciju nasuprot tendencije privatizacije u savremenom bogoslovlju. Treći zadatak naglašava važnost, uticaj i ulogu koju Crkva ima u društvu i definiše je kao "kritičku korekciju Crkve". (Cobb, 1982:7)
Metz, novu političku teologiju posmatra posmatra „kao kritičku korekciju savremene teološke misli budući da je savremena teologija usmerena više ka ličnosti a trebala bi biti usmerena ka političkom društvu." (Metz, 1969:107) Ljudska egzistencija, smatra Mec, "jeste političkog karaktera i svaka egzistencijalistička i personalistička teologija koja ne sagledava egzistenciju kao politički problem u najširem smislu reči, ograničava svoje zaključke na apstraktne pojmove. U ovakvom kontekstu očitava se pozitivna svrha političke teologije, to jest, određivanje novih odnosa između religije i društva, između Crkve i društvene svesti, između eshatološkog shvatanja vere i društvenog života." (Metz, 1969:111) Mec političku teologiju posmatra kao kritičku korekciju ektremnoj tendenciji za privatizacijom, kao i pozitivan pokušaj da se u uslovima današnjeg društva formuliše eshatološka poruka. (Metz, 2004, 9-10) Ona pokušava da nanovo odredi odnos između religije i društva, između Crkve i društvene javnosti, između eshatološke vere i društvene prakse. (Metz, 2004:13)
Govorom o političkoj teologiji unutar savremenog teološkog diskursa želi da se podigne svest o povezanosti između Isusove eshatološke poruke i društveno političke stvarnosti. Unutar takve refleksije naglašena je sotiriološka dimenzija poruke jevanđelja i njena otvorenost prema svetu, ne u prirodno - kosmološkom, već u društveno - političkom smislu i to kao kritičko - oslobađajući element sveta i njegovih društvenih procesa. (Metz, 2004:16)
Ovakva bogoslovska inercija Meca dovodi do zaključka da "svaka eshatološka teologija mora da postane politička teologija, to jest, teologija kritike društva", koji Crkvu postavlja u jedan kritičko - dijalektičan odnos prema društvenoj stvarnosti.[9] (Metz, 1969:115, Metz, 2004:18)
Bez sumnje, Mec ovu kritičku notu projektuje i na Rimokatoličku crkvu jer smatra da ovakva promena mora prvo doći iznutra: "Kada je (Rimokatolička) Crkva uistinu bila institucija u kojoj su preovladavale kritičke slobode? Kada je ona zaista bila kritički - revolucionarna? Nije li često propuštala svoj kritički govor i progovara prekasno? Nije li bila često u opasnosti da bude shvaćena kao ideološka nadogradnja za određene društvene odnose i konstelacije moći?" (Metz, 1969:117, Metz, 2004:20) Crkva dakle, u sebi nosi revolucionarnu snagu koja može promeniti svet, ali da bi to učinila, neophodno je da Crkva sama postane objekat kritičkog aparata političke teologije. To podrazumeva da biti hrišćanin ne znači biti branitelj određenih dogmi i postojećeg poretka već biti u mogućnosti igra aktivnu i ključnu ulogu u transformaciji društva. Kako god da posmatramo Marksovu kritiku religije, savremena teologija u toj kritici mora da primeti upozorenje i prepozna afirmativnu poruku Crkve. (Paulose) Sekularizacija sveta nije se dogodila van tokova hrišćanstva već putem hrišćanstva (Metz, 1969:19-20). S obzirom na to da je nada hrišćanske vere usmerena prema budućnosti nije moguće da ona na neki način premosti sadašnji svet sa budućnošću i tako preskoči savremeni svet, već je ta budućnost moguća isključivo kroz interakciju hrišćanstva sa svetom i u svetu. (Metz, 1969:91-92) Odgovarajući na pitanje šta želi "politička teologija" Mec daje odgovor unutar teze koja tvrdi da „Crkva danas mora da se razume i nastupi kao javna svedok i nositelj opasnog sjećanja na slobodu u sistemima našeg društva koje se naziva emancipatorskim". (Metz, 2004: 96)
Mec je pre svega želeo da objavu hrišćanske vere učini društveno prisutnom i preobražavajućom i u kontekstu toga je i tražio kategorije unutar kojih bi bilo moguće učiniti hrišćanstvo faktorom koji menja društvene i socijalne prilike i samim tim i društvenu svest. (Swartz, 442) Mec tako kritici prakse socijalno političke svesti pristupa kroz dva kritička modela: Ad intra critique - koji ima za cilj da pokaže da Crkva nije lišena političke odgovornosti. Ad extra critique - koji želi naglasiti potrebu da hrišćanstvo kao takvo mora da nosi breme socijalnih i političkih promena i aktivno učestvuje u rešavanju kriznih društveno - političkih pitanja. U tom kontekstu Mec i postavlja sledeća, rekao bih, krucijalna pitanja: "Ima li uopšte još onih koji imaju sluha za jedno hrišćanstvo koje ima pojačanu osetljivost za patnju drugih? Zar nas religija ne treba zaštititi od bola, patnje i negativnosti? Zar ono ne služi u korist trijumfa pozitivnih vrednosti? (Metz, 2004:309) Suština ovakvog kritičkog diskursa jeste upravo u poruci da se hrišćanstvo ne obraća isključivo osobi već i širem društvenom kontekstu unutar kojeg može adekvatnije da utiče na pojedinca. (Mathew-Ashley, 1998:103)
Kao što je slučaj sa svakom teologijom praxis-a, Mec posmatra Crkvu kao proročki glas hrišćanske slobode - Crkve koja je tu da služi. Ona je tu da u ime potlačenih i marginalizovanih digne glas protiv tehnokratske mašinerije modernog društva. Kritična funkcija Crkve mora biti usmerena prema samoj sebi sa jedne (Ad intra), i društvu sa druge strane (Ad extra). Zadatak ovakve teologije je da razvije "novi jezik" koji bi Crkvi omogućio da uđe u dijalog sa savremenim svetom i na taj način prevaziđe dosadašnje poraze hrišćanstva da promeni svet. (Hall)
Važno je napomenuti da Mec nikada nije prihvatao formulacije ortodoksnog marksizma po kojem je religija redukovana na odraz ljudskog stradanja i patnje, već je bio mnogo bliži revizionizmu marksističke misli, naročito jevrejskom filosofu Ernstu Blohu. Slično kao i Moltman, Metz koristeći Blohov princip nade naglašava eshatološko viđenje sveta u kojem možemo pojmiti sadašnjost tek u perspektivi onoga što nas čeka u budućnosti. „Mi smo oni koji kreiraju budućnost a ne samo oni koji je tumače. Hrišćansko pravoverje (orthodoxis) iznova se mora dokazivati putem orthopraksisa koji je eshatološki orijentisan." (Mathew-Ashley, 1998:97)
Metz smatra da upravo eshatologija mora da postane linija vodilja kroz koju ćemo posmatrati teologiju. Važno je napomenuti da eshatologija ne sme biti lišena nade u bolje danas i samim tim ona treba da podstakne na akciju kako bi postojeći svet učinili boljim. Sadašnji društveno politički kontest ne smemo da odvajamo od njegove eshatološke dimenzije. Mecova refleksija političke teologije mogla bi se rezimirati kao težnja da se Isusov primer (imitatio Christi) ljubavi i empatije za one koji su marginalizovani i ugroženi unese u relevantne političke i socijalne strukture kroz koje bi se mi kao društvo izdigli iznad ljudske patnje, nepravde, eksploatacije i ugnjetavanja. (Metz, 1967:130)
Mec, prilagođavajući se Kantovoj filosofskoj matrici političku teologiju posmatra još i kao „fundamentalnu teologiju sveta" u kojoj "polazište eshatološko - političke teologije pokušava u savremenim procesima emancipacije, sekularizacije i prosvjetiteljstva da protumači i mobilizuje sadržaje hrišćanske predaje kao kritičko - osloboditeljsko ‘opasno' sećanje na slobodu. Ovo polazište usmereno je protiv nedijalektičko-apstraktnog shvaćanja spomenutih savremenih procesa i potvrđuje se kao medijum kritičkog uma koji postaje praktičan". (Metz, 2004:114)
Prosvetiteljstvo za Mec-a označava doba zrelosti ljudske slobode. Sekularizovani politički poredak jeste poredak slobode, politička stvarnost više nije predmet nametanja, već izbora unutar slobodnih društveno-političkih procesa. Sekularizacija ne predstavlja obesmišljavanje i poricanje Božanskog poretka u svetu već odlučujuću tačku Njegove vlasti unutar istorije i vremena oslobađajući tako svet teokratskih aspiracija i pružajući slobodu da hrišćanstvo ponovo bude mogućnost izbora. Važna prekretnica u ovakvom procesu emancipacije predstavlja odvojenost države i Crkve, jer ona više nema vlastodržačkih pretenzija niti iluzije o Hrišćanskoj državi, nego odgovorno i aktivno uzima učešće unutar društvenih procesa kao njegova kritička svest. (Cavanaugh, 2002:62)
Bogoslovska refleksija Johana Baptist Meca nesumnjivo prevazilazi dogmatske napetosti, kulturološke i etničke barijere, temporalizuje poruku evanđelja sa jedne, dok unosi njegovu eshatološku napetost i nadu u savremeni društveni kontekst sa druge. Unutar takve bogoslovske inercije koja ne prihvata grubu politizaciju religije, Mec vrši jasnu distinkciju između Šmitovog i Kortesovog koncepta političke teologije koje pate od levijatanskog sindroma i nove političke teologije koja želi Crkvu i društveni kontekst u kojem se ona nalazi da oslobodi balasta buržoanskog hrišćanstva i podari mu kritički senzibilitet koje je ono vremenom izgubilo. Takva senzibilnost Crkve i njenog praxis-a ne izmiče pred izazovima vremena već ih shvata kao potencijal unutar kojeg svest hrišćanstva postaje iznova osetljiva na ljudsku patnju, na one koji su potlačeni, zaboravljeni i marginalizovani oslobađajući tako anamnetički duh judeo - hrišćanske tradicije i komunicirajući sa svetom jezikom Boga koji pati sa svojim Stvorenjem, „stvorenjem koje je prožeto patnjom i nepravdom".
Zahvaljujući višedecenijskim bogoslovskim naporima i neupitnom bogoslovskom legatu koje nam ostavlja Mec, pred savremenim bogoslovljem predstoji zadatak koji nije pitanje izbora već nužnosti, da se unutar konstruktivnog dijaloga sa društvenim i političkim teorijama, kao i procesima demokratizacije dešifruje „duhovna situacija našeg vremena" i na taj način promišlja i iznova definiše zadatak bogoslovlja kao govora o Bogu i tako u aktivne procese preobražavanja društva unose oslobađajući sadržaj Božijeg Logos-a.
[1] Pun naslov: "Christliche Anthropozentrik: Ûber die Denkform des Thomas von Aquin"
[2] U to vreme Metz je napisao ključne članke koji su objavljeni u dva rečnika čiji je urednik bio Karl Raner (Karl Rahner): Lexicon für Theologie und Kirche i Sacramentum Mundi. (Vorgrimler, 1986:76,78)
[3] Teologija Nade predstavlja jedno od kapitalnih dela celokupne savremene zapadne teologije. Ovo fundamentalno eshatološko delo imalo je dalekosežne socijalne implikacije i jednim delom uticalo na stvaranje "Teologije Oslobođenja" u Latinskoj Americi. Eshatologija za Moltmana ne predstavlja samo poslednje poglavlje Novozavetne poruke već perspektivu koja je rasvetljava i daje novo značenje.Nada u budućnost za njega predstavlja osnovnu motivacionu snagu za oslobođenje sveta. Ona za Moltmana predstavlja ključni koncept razvoja dalje bogoslovske misli. Crkva se u Moltmanovoj bogoslovskoj refleksiji promatra kao eshatološka zajednica nade u kojoj je Bog prisutan kroz Njegova obećanja. Crkva na taj način postaje važan sociološki i društveni faktor koja preuzima aktivnu ulogu u kreiranju boljeg i savršenijeg sveta. Osnovna implikacija ovakve bogoslovske inercije predstavlja Crkvu kao bogočovečanski organizam koji se ne povlači iz sveta već aktivno učestvuje u njegovom unapređivanju i obogotvorenju. Doživljavajući Crkvu kao Delo Duha Svetog, Moltman smatra da je ona po svojoj prirodi bitno ekumenska i oslobađajuća. (Vidi: Moltman, 2008)
[4] Kako to primećuje i Nela Gašpar u recenziji zbirke eseja i radova prevedenim na hrvatskom jeziku pod imenom "Politička teologija", (Metz, 2004): "Ovaj put je označen promenom u filozofskoj pozadinskoj sceni: od transcendentalnog Kanta i Hajdegera prema Kantu koji tematizuje primat praktičnog uma, do Marksa, Bloha, Bendžamina, Frankfurtske škole i dalje do jevrejske misli i jevrejske mesijanske mudrosti." (Gašpar, 2004: 1995.)
[5] "Nikada nam Karl Raner nije interpretirao hrišćanstvo kao dobru savest naprednog građanstva, nikada kao vrstu građanske religije koja je izgubila svu smrtno ugroženu nadu i svaku provređenu i oporu čežnju... Uprkos svemu, ostala mu je čežnja koju nikada nisam osećao kao sentimentalnu, nikada kao onu koja silovito navaljuje na nebo, nego više kao nemi uzdah stvorenja, kao nemi krik za svetlom pred tamnim Božjim licem", Metz u Moltmann, 1997.
[6] Originalan naslov glasi: "Zur Theologie der Welt", Mainz, 1973, u prevodu "Teologija sveta"
[7] "Vera unutar istorije i društva". Zbirka je napisana 1977. godine, a prvi put prevedena na engleski jezik pod naslovom Faith in History and Society: Toward a Practical Fundamental Theology, trans. David Smith (New York: Seabury, 1980). U toku je priprema prevoda ovog dela na srpski jezik.
[8] Pojam "nova politička teologija" J. B. Mec prvi put je koristio u svojim predavanjima 1965-6. godine. (Johns, 1976:123)
[9] Metz ovde koristi i analogiju Voltera Bendžamina (W. Benjamin) koja oslikava dijalektičan odnos društvenog procesa i procesa spasenja. (Benjamin, 1965:95)
CITIRANA DELA
Benjamin, Walter, Zur Kritik der Gewalt und andere Ausfatze, Frankfurt: 1965.
Benjamin, Walter, Theses on the Philosophy of History, London: Fontana, 1970.
Cobb, John, B, Process theology as political theology, Manchester University Press ND, 1982
Cavanaugh, Scott, Theopolitical Imagination, New York: T&T Clark, 2002.
Gašpar, Nela, Politička teologija - Recenzija, Bogoslovska Smotra 74 (4), Zagreb: Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2004.
Gutierrez, Gustav, Teologija oslobođenja, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1989.
Habermas, Jürgen, The Liberating power of Symbols, Massachusets: MIT Press, 2001.
Mathew-Ashley, James, Interuptions: Mysticism, Politics, and Theology in the Work of Johann Baptist Metz, University of Notre Dame Press: 1998.
Metz, Johann Baptist Christliche Anthropozentrik: Ûber die Denkform des Thomas von Aquin, Munich: Kösel Verlag, 1962.
Metz, Johann Baptist, Shoah zwischen Interpretation und Erinnerung, 1997.
Metz, Johannes B, Theology of the World, United Kingdom: Burns & Oates, 1969.
Metz, Johannes, Baptist, The Controversy About the Future of Man-An Answer to Roger Garaudy, Journal of Ecumenical Studies, (4), 1967.
Metz, Johann Baptist, Die Rede von Gott angesichts der Leidensgeschihte der Welt, Stimmen der Zeit (5), 1992.
Metz, J.B, Kroh, Werner, Politiche theologie, Gottingen: Evangelisches Kirchenlexicon III, 1992 .
Metz, Johann Baptist Mathew-Ashley, James, A passion for God: the mystical-political dimension of Christianity, Paulist Press, 1998.
Metz, Johann Baptist, Između pamćenja i zaborava, Reč - časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja (55), 1999.
Metz, Johann Baptist, Politička teologija, Zagreb: Kršćanska Sadašnjost, 2004.
Metz, Johann Baptist, Anamnestic Reason: A Theologian's Remarks on the Crisis in the Geisteswissenschaften, New York: Routhledge, 2005.
Metz, Johann Baptist, Krings, H., Baumgartner, H. M., Erinnerung, Munich: Handbuch philosophischer Grundbegriffe (1), 1973.
Moltmann, Jürgen, Wie ich mich geändert habe, Gütersloh: Kaiser/Gütersloher Verlaghaus, 1997.
Moltmann, Jürgen, Teologija Nade, Rijeka: Ex Libris, 2008.
Moltmann, Jürgen, Raspeti Bog, Rijeka: Ex Libris, 2005.
Morill, Bruce T, Anamnesis as dangerous memory: political and liturgical theology in dialogue, Liturgical Press, 2000.
Milbank, John, Theology and social theory: beyond secular reason, Wiley-Blackwell, 2006.
Milbank, John, Picstone, Catherine, Ward, Graham, Radical Orthodoxy, London and NY: Routhledge, 1999.
Johns, Roger Dick, Man in the World: the Political Theology of Johannes Baptist Metz, Missoula Mont.: Scholars Press, 1976.
Jaspers, Karl, Pitanje krivice, Beograd: Konrad Adeaner Stiftung, 2009.
Swartz, Hans, Theology in global context: the last two hundred years, Grand Rapids, Michigan: Wm. B. Erdmans Publishing, 2005.
Vorgrimler, Herbert, Understanding Karl Rahner : an introduction to his life and thought, London: SCM Press, 1986.
Internet izvori:
Paulose, Mar Paulose, Encounter in Humanization: Insights for Christian-Marxist Dialogue and Cooperation, http://www.religion-online.org/showchapter.asp?title=1572&C=1510, 20.05.2009
Hall, Gerard, The Three Turns In Modern Theology: Transcendental, Political and Liberation Theologies, http://dlibrary.acu.edu.au/staffhome/gehall/systematic1.htm, 04.08.2010