Držeći se onoga, suprotnog Makavejevom Čovek nije tica, dakle čovek ti je k’o tica, čas je tu, čas je tamo, čas je onamo...otišao sam u Neoplantu u drugoj polovini jula, proveo nekoliko dana sa ženom, otišao u Temerin, otvorio izložbu (o izložbi više kada budem imao fotografije) vratio se u Novi Sad, pa posle nekoliko dana otišao za Beograd gde sam fizički rmbačio četiri dana i u prošlu subotu (odmori se dobro pa dođi, rekla mi je telefonskim putem žena) se tačno u podne opet obreo u glavnom gradu Vojvodine. Ne nisam gladan ali skuvaću kafu, skuvaj i meni procvrkutala je moja najbolja polovina. Skuvam, donesem šolje, uvalim se u fotelju, maznem joj jednu EVE cigaretu, ja sam prestao da pušim zvanično na njen rođendan, ona se namršti, pa znaš da ti šteti, hoću te živog i zdravog. Prekidam je, elegantno ubacujem novu temu, vadim mobilni i okrećem Zdenka. Pa gde si ti, što se ne javljaš...u Novom Sadu, upravo sam stigao, pijem kafu sa J. ’Ajde dođite...uostalom evo ti Nina. Ćao Mikele, nismo se čuli ni videli...ovde smo Peđa i ja i Milica, najzad smo uskladile vreme za onaj njen projekat...ono što si ti s njom odradio prošle jeseni...dođite da ručamo zajedno...
Zdenko dovikuje, dobro ga čujem: I da J. vidi Jamu, da vidi gde to njen muž provodi toliko vreme...i da, kaži da pržim bandare, meleze, manjove, velike crvenperke a za J. imam jednog šarančića. Prenosim J. ona ustaje i oblači se, kažem eto nas za pola sata. Peđa će vas čekati na stanici, završava Nina uz Zdenkovu asistenciju: Kaži im da siđu na poslednoj. Taxi do stanice, bus do Begeča, s Peđom do Jame. Ljubimo se pozdravljamo, Zdenko zagrli J. i priča joj da je pre nekoliko dana bio na kontroli: Jebo te, od nas deset samo je meni lekar rekao da nema ni traga od kancera i da više nije potrebno nikakvo lečenje! J. ga ljubi, meni puno srce. Ne možete da verujete koliko sam radosna, ushićeno kaže sestra koja mi daje nalaz... a tek ja koliko sam radostan, smeje se Zdenko. Nina i Milica otišle s kamerom da odrade zadatak, Zdenko uposlio Peđu da secka beli luk, peršun, paradajz, kras....a ne vratile se devojke pa Milica dobija zaduženje da oljušti i iseče krastavac. J. i Zdenko se kucaju Gorkim Listom. Hoćeš li da me provedeš malo, da mi pokažeš...kaže mi J. ? Vodam je nevelikim prostorom začinjenim travom i svim mogućim vrstama zeleniša, od ogromnih Vrba na obali, preko Jasenova, retkih Bukava i Hrastova, do Ariša, Jela, Borova, Kedrova...vodim je do obale, pokazujem Zdenkov čamac, u daljini se vide labudovi....Dopada joj se, kaže: Razumem zašto voliš da dolaziš ovde. Da, da, potvrđujem a znam dobro da može, ne bi živela nigde drugo nego u centru Menhetna! Vraćamo se, na velikom stolu, oko kojeg su isto toliko dugačke drvene klupe, već postavljeni tanjiri i escajg, salata, Milicino i Peđino delo, Zdenko iznosi posudu sa kuvanim krompirom koji Peđa posipa sitno seckanim peršunom. Zdenko ponovo u kuhinju, vraća se sa ogromnim pjatom prepunim reš pečenih bandara, meleza, manjova a na vrhu šaran od oko 800 grama, to je za J. kaže Zdenko. Zdenkov recept je naoko jednostavan: Svaku ribu oštrim nožem zaseče popreko više puta na pola centimetra, posoli, uvalja u smesu kukuruznog brašna (ne griza) uz dodatak slatke (kad smo sami, ljute) paprike i prži na vrelom ulju. Rekoh naoko jednostavan recept ali kad počneš da jedeš, ne umeš da staneš! Posle ručka kafa i piće ko voli da nastavi i razgovor. Sve se uglavnom vrti oko Jame. A dogodovština i anegdota puna vreća. Ispričao i ja nekoliko kojima sam i sam prisustvovao a onda će Zdenko: Poranio ja, još nije svanulo, Jama kao ogledalo, tanka kao čipka izmaglica lebdi nad njom, znam da nisam prvi, Milan je već negde ušticovan ali idem, veslam u pravcu šume levo od dubine.
Odaberem mesto, ušticujem se i zabacim štapove. Pozdravim Milana, daleko je od mene dvadesetak metara, uskoro stižu Ljuba i Pišta. Riba k’o drva! Razmišljam da ukinem jedan štap, ne mogu da postignem, svaki čas mi plovak legne a melezi....nema ni jednog ispod pola kile. U neko doba začujemo pljaskanje i okrenemo se svi k’o po komandi. Malo dalje od naše grupe u prastarom čamcu jedan deka se nateže s nekom ajkulom! Stari bambus mu se savio skoro u krug. Mrcina neka, šarančina. Otpušta deka najlon, pa opet namotava, zamara ga...pitamo: Jel’ treba pomoći? Neka, odgovara deka, mogu ja. Batalili mi pecanje, gledamo šta će biti. Trajalo je to bogami dobrih pola sata, nekoliko puta kad je izronio na površinu, videli smo šarana koji nije imao manje od dvanaest, trinaest kila! Uspe nekako deka da ga zamori i privuče čamcu pa se lati za meredov. Nama zastao dah! Posle malo varakanja, podvuče deka meredov pod ajkulu, ostavi štap i sa dve ruke počne da vadi iz vode čudovište.
Taman da odahnemo i zagalamimo, šaran se otkači s udice i kroz trulu mrežu merdova bućnu u vodu! U tišini koja je zavladala, čuli smo samo dekin glas: O’šo! Pa malo kasnije: Doć’ će drugi. Popizdeli smo, ne sećam se ko je rekao:
Da se meni to desilo, ja bih sebi grizao muda! Dašta, začusmo dekin glas, a šta misliš šta ja radim?