Ovaj tekst sam počeo da pišem posle dva radna dana provedena na aktivnosti u predgrađu Najrobija, u Keniji, sa idejom da ga pišem sve vreme boravka ovde. U Keniji sam boravio kako bih podržao organizaciju svetske akcije za mlade uzrasta 16 do 22 godine. Kenija je domaćin preko 1.600 mladih i njihovih vodja sa svih kontinenata. Dilema da li su domaćini sposobni da nešto ozbiljno urade mučila me od prvog dana. Napisao sam jedan deo, a onda zastao - jednostavno, malo sam bio digao ruke od jalova posla, nije bilo vremena da dalje pišem, a dogadjaji su smenjivali jedan drugi. Pošto sam ovaj tekst već najavio, rešio sam da sada pogledam unazad i dopišem ono što sam u Keniji propustio. Najpre ću opisati nekoliko situacija, a onda dati jedan opšti pogled.
***
Već dva dana nas nekoliko koji smo došli u ime Svetske skautske organizacije da dajemo savete i pomognemo kad treba u stvari krpimo rupe koje nastaju izuzetno slabom organizacijom domaćina i trudimo se da popravimo sve što ne funkcioniše. Pošteno, da nas nema mislim da bi se cela stvar potpuno raspala. A iovako je na klimavim nogama.
Šta su najčešći problemi sa kojima se susrećemo?
Nedostatak organizacionih sposobnosti. Ovi ljudi jednostavno nemaju delotvornu praksu rukovodjenja, rukovanja, upravljanja, vodjenja. Nemaju taj osećaj. Nije da se ne trude, ali se sve na kraju svede na brojne beskonačne sastanke na kojima se donose odluke koje retko ko sprovodi. Kad zagusti, onda se dešava da oni koji su na vrhunskim položajima rade bezvezne poslove: povezuju kablove ili nose toalet papir u WCe.
Birokratija. Sistem koji mi podržavamo ima nebrojeno predsednika, direktora, šefova i komesara, i mnogostruko više njihovih zamenika, pomoćnika i članova raznoraznih radnih tela. Svako mora da ima neku (što važniju funkciju). I onda, prirodno, završi se tako što su svi zaduženi a nikome to nije posao.
Mentalitet. Jedna od prvih stvari koje sam naučio je da što je čovek više na lestvici, sve manje od njega ima vajde. Mladi ljudi su tu da bleje, djuskaju i eventualno nešto urade kad im se kaže. Ljudi srednjih godine preuzimaju odgovornost i ima ih ozbiljnih koji to stvarno ozbiljno shvate. No, oni stariji su izgleda dostigli spoznaju sveta i njihov posao se uglavnom svodi na prodaju pameti i mudrovanje. Uistinu, tako se i ponašaju - govore polako, duboko misleno, kao imaju svu mudrost ovog sveta.
Opuštenost. Sve će kao biti završeno na vreme, a onda se skoro sve radi dan pred početak ili kada akcija počne. Vreme je rastegljiv pojam. Domaćini ga očigledno imaju na pretek. Pokušavali smo da ih doteramo, da poštujemo dogovorene termine, ali ne može se reći da smo puno uspeli.
Pririteti. Domaćinima su vrlo važne neke stvari koje nama uopšte nisu bile bitne, i obratno. Dok smo mi najpre brinuli da li će biti dovoljno vode, da li je dovoljno dobra električna instalacija u tuš kabinama, ili šta že se desiti za vreme referenduma (da li će komšije iz Kibere ponovo da dignu pobunu i eventualno predju preko žice i bes iskale na učesnicima), domaćinima je bilo najvažnije da okite binu za predsednika i da svaka afrička zemlja na dan otvaranja izvede po jedan tradicionalni ples.
***
Za dan otvaranja akcije, kada je dolazio predsednik države, plan je bio da ustanemo u 6, da se doručak završi do 7, šatori i oprema spakuju do 8, a u pola 9 se bude na centralnom platou, kako bi u 9 počelo otvaranje. Uglavnom je sve funkcionisalo, ali smo opet mi sa strane jurili okolo i požurivali ljude ili utovarivali kamione. Od domaćina ni traga.To jutro došao je kamion sa tucanikom za posipanje puta kojim je predsednik trebalo da prodje. Kamen je blokirao ulaz na centralni plato o doneo dosta problema. Tek to jutro uredjivali su prostor i spremali sadnicu koju je trebalo da posadi. Oko pola 10 kopaju rupu ispred bine i onda postavljaju dodatne jarbole.
Prodje pola 10, prodje, 10, prodje pola 11, nigde predsednika. Domaćini, srećom, opalili neku afro muziku pa se mladež razigrala. Oko 10 dodje podpredsednik, inače skaut. U njegovoj sviti 7 automobila. Konačno, koji minut posle 11 dodje predsednik. U koloni 26 automobila. I ode u prostorije Kenijske organizacije da popije čaj, upozna se sa drugim gostima, proćaska malo.
Konačno, izadje na plato, posadi to drvce i namesti se na binu. Kao neko obezbedjenje je bilo naokolo. Da sam hteo, mogao sam da ga skinem kao grlicu. Prodje par tačaka kulturno umetničkog programa, a onda krenuše govori. Ukupno 7! Plus molitva, plus dizanje zastave i par drugih protokolarnih zezancija. Udaviše nas - a lokalcima i drugim Afrikancima lepo. Oni nigde ne žure.
Čim se završi otvaranje i predsednik ode, domaćini zaglaviše u prostorije da proćaskaju sa drugim važnim gostima, a mi sa strane navalismo da radimo. Za par sati otposlasmo 1.500 učesnika u 30 autobusa u tri centra aktivnosti. Domaćini se ne pojaviše, sem sjajnog pomoćnika šefa zaduženog za bezbednost (inače, glavni inspektor policije Kenije).
Povukosmo se onako umorni i ljutkasti u našu zgradu, i onda tek videsmo da je bio odštampan program otvaranja, u kome lepo piše da predsednik dolazi u 11. Oni su sve nas držali na platou već od pola 9, za svaki slučaj! Srećom da mi tada niko od domaćina nije bio blizu.
***
Posle 4 dana, svih tih 1.500 učesnika vratilo se u centralni kamp. Naravno, mi smo organizovali doček, prihvatali učesnike u aiutobusima i njihovu opremu u kamionima. Prvi autobusi počeli su da dolaze oko podne. U 10 uveče sam ja istovarao poslednji kamion sa opremom. Uzaludno sam pokušavao da nadjem nekoga iz tog naselja ili centralnog štaba da negde smestimo opremu. Ti šatori su se vukli sutradan do podne.Ovde nam je već bilo prekipelo. Srećom, posle toga nije bilo previše problema i posla. Oni osetljivi poslovi su kako-tako funkcionisali (voda, otpad, hrana, bezbednost), ali opet uz rukovodjenje i stalni rad i nadzor nekoliko mojih kolega. Program - pa dobro, nije moralo sve ni da se izvede. Učesnicima je izgleda bilo dovoljno što su u Africi da im bude lepo.
***
Kako smo se mi povukli i nastavili da vodimo samo tih nekoliko strateški važnih i osetljivih poslova, tako su lokalci počeli da hvataju korak i da vode poslove koje je trebalo da obave. Konačno, na odlasku, sve je funkcionalisalo kako treba.
Shvatili smo onda da dokle god ima nas sa strane, domaćini su opušteni jer znaju da ćemo mi zagristi i osigurati da posao bude obavljen. To je izgleda način ponašanja u Keniji. Svu po zemlji sam video da stvari funkcionišu kroz projekte, da se uglavnom završi ono što je planirano i plaćeno sa strane. Tu onda uskaču raznorazne medjunarodne organizacije i svakojake religijske zajednice. Ostalo je lokalna preterana birokratija.
***
Pitao sam se sve vreme, kao što sam se pitao još neki put u Africi (a i na nekim drugim mestima na kugli zemaljskoj), mogu li ovi ljudi da išta ozbiljno organizuju? Otvoreno: ima li nade da će Afrika ikada biti samosvojna i dovoljno sposobna da ravnopravno učestvuje u svetskim poslovima? Sve sam više skeptičan da će se tako nešto (uskoro) desiti.
Ako je u Keniji, koja ima organizaciju od 300.000 članova i zavidnu reputaciju u društvu, situacija ovakva, mogu da zamislim kako bi bilo organizovati ovakvu akciju u nekoj manje razvijenoj zemlji (ova akcija je trebalo da bude izvedene pre dve godine u Mozambiku, ali se od toga odustalo posle par godina mučenja i pokušaja da se nešto uradi). Bilo bi zanimljivo čuti kakva je iskustva FIFA imala prilikom organizacije Svetskog prvenstva u fudbalu. Ali iskreno. Verujem da su se o jadu zabavili.
Afrika i mnoge druge oblasti vekovima su bile u kolonizovanom položaju. Mogli bi se lako složiti da su kolonijalne sile muzle izuzetne prirodne resurse i na njihov uštrb izgradile velelepna i moćna carstva. Ona i danas vladaju svetom, bez ozbira što je slobodarski talas doneo samostalnost skoro svim zemljama i narodima u drugoj polovini prošlog veka.
Pitanje je da li su kolonizatori samo muzli ili i nešto ostavili? Kako ja vidim, ovde u Keniji samo ono što ima duboke korene u Britanskoj vladavini ovde funkcioniše (OK, sem muzike i ponečega još). Tamo gde se još oseća red i disciplina koju su aristokratski belci na konjima u bermudicama i safari šeširima nametali tamo stvari još (nekako) funkcionišu. Gde god su lokalni odnosi i kultura prevladali, oseća se jalova organizacija, beskonačna improvizacija, dugotrajna odlaganja i zadovoljavanje minimalnim. Možda sam u krivu, ali mi je ovo veoma jak utisak.
It's time for Africa? Sumnjam. Šta više. Mislim da Afrika ima još mnogo toga da nauči i savlada da bi napredovala brznom kojom želi. Iz mog ugla, pogotovo za skautske organizacije širom Afrike, rukovodjenje i upravljanje su osnovne stvari na koje treba da se usredsrede ako nešto žele samo da urade. Potencijal postoji, konstatovali smo to na mom prethodnom blogu o sirotinjskim naseljima po Najrobiju. Ljudi su željni učenja i napretka. Znaju da samo tako mogu da se izvuku iz bede. Svuda sam to vidjao u nihovom pogledu, u razgovorima u kojima su se raspitivali o svemu ne bi li saznali što više, u belim košuljama i izglancanim cipelama čak i kada je padala kiša a crveno blato bilo svuda unaokolo.
Za kraj, jedna epizoda koju mi je šef ispričao. Na sastanku skautskih vodja Afrike, na kome je bilo i puno predstavnika organizacije sa severne hemisfere koje su došle da vide kako mogu da pomognu, u sred rasprave o mogućim projektima podrške za reč se javio jedan od vodja. Njegova poruka je bila da je dosta kukanja i čekanja milostinje. Da, svaka podrška je dobro došla, ali afrikanci moraju sami da uzmu budućnost u svoje ruke. Krajnje je vreme.