Blizi se 10. decembar. Politickih blogova sve vise, ne znam sta vise imam da kazem na temu, a da nije vec receno. Ispitujem novi teren - cudesni svet mog bivseg komsije Milanceta Milana Strongmana ranije poznatijeg kao Zivotinja. Zabavne paralele se gomilaju: on u krvi do kolena - ja u krvi do kolena, ja o farsi politicke korektnosti – on o farsi politicke korektnosti, on o djubretarenju – a ja… o jednom sasvim obicnom radnom danu.
Mnogi smatraju da je posao lekara glamurozan. Zbog kontrasta tipicnoj nezainteresovanosti Engleskinja za oblacenje (ili namernom izbegavanju da bi se nagasilo da su njihive preokupacije viseg ranga?), mene su u bolnici nazvali Glamurozna Doktorka. To im je valjda bilo lakse nego da izgovore FamilyNameTooHardToPronounce.
Gadljivi neka ovde prestanu da citaju.
Dakle, tokom dezurstva za vikend dobijem poziv za resusitaciju. Dotrcim. Baka sedi u stolici I ne dise. Sestra I ja je uhvatimo ispod ruku da bi je prebacile na krevet, a ona nam ispali projektilnu dijareju ispod leprsave spavacice. Sve po pantalonama i (glamuroznim) cipelama. Resusitacija je procedura koja ne dozvoljava prekide za kontemplaciju. Dok cekamo da dodje ostatak resus tima radimo masazu srca I ventilaciju 30:2. Ostatak tima utrcava, uklizava, padaju ljudi po podu I tecnim fekalijama, profesionalno ustaju, rade svoj posao. Smrdimo k’o djavoli. HO (mladji lekar) hitno nosi krv za analizu, sav umazan. Ostavlja braon smrdljive tragove. Posle 15 min baka pocinje da dise I da se gadi na nas. Mi svi srecni, dobro obavljen posao. Polako shvatamo na sta licimo.
Pokusavajuci da sagledam situaciju sa pozitivne strane setila sam se moje pokojne babe. Imala je obicaj da kaze: “Kad stanjes u G – bice para!” Sta bi tek rekla da me je videla prosle subote na poslu…