Dan je počeo kad je klinka primila poruku od jednog dečaka - pozvao je da idu zajedno u školu. On živi na pola puta i srešće se ispred njegove kuće. Kad mi je rekla da je mnogo dobar dečak, moje lice je doživelo transformaciju. Treba pomoći evoluciji, pričam joj već neko vreme, okačiti na polovima dve masivne table: primamo dobre dečake, nosite ove druge. Uzgajanje dobrih dečaka u našem kraju, lokalno, mi se jako dopada. Nešto kasnije sam i sama izašla iz kuće, imala sam zakazan pregled. Pregled je vršio jedan muškarac i bilo mi je neobično u početku jer te pozicije obično popune žene (ili ženama). On je bio opušten i dobroćudan. Deo pregleda koji je škakljiv, da upotrebim neprijatni kliše za neprijatnu stvar zahteva, ako sam došla sama, prisustvo druge ženske osobe u sobi i za to služi jedna od sekretarica (koje su i dalje sve žene). Ne može se poreći da je to vrlo civilizovano, iz ženskog ugla.
Rezultati pregleda moraju da sačekaju da ih specijalista ozvaniči, pošalje mom lekaru pa onda me njena sekretarica zove da mi zakaže da lekara vidim i ona mi objasni rezultate, ako nešto ne valja. Tako se desilo prošlog puta. Piše na zidu da tehničar, ženski ili muški, ne može da daje rezultate. Cenim svačija pravila, i nisam nešto zabrinuta, sačekaću tih nekoliko nedelja da se lekari izdopisuju među sobom. Ali moj tehničar rešava sve time što me obaveštava da je sve u redu. To je bila jako dobra vest i izmamila mi je osmeh - još jedna transformacija tog jutra. Nemali deo tog efekta je uzrokovala njegova ljubaznost. Rekla sam mu da cenim to što je uradio. Pa nema svrhe da ja brinem nedeljama kad on jasno vidi, rekao je. Dva dobra dečaka pre 11 sati... - ovo će biti jedan dobar dan.
Po povratku kući, presvukla sam se i rešila da krenem u grad. Da kupim sebi rođendanski poklon. Rođendan je prošao ima skoro mesec dana, dobila sam čak i neke pare, kao prava klinka, i krajnje je vreme bilo da ih potrošim. Već sam znala po šta sam krenula - jednu haljinicu. (Deminutiv se može objasniti time da haljina koju sam imala na umu nije bila za važne i velike prilike, nije trebala da ima ni previše materijala iako su joj neophodni rukavi - dolazi zima - i nije morala da bude ništa naročito osim da ispuni jedan uslov: da mi se dopadne).
Prvo sam svratila na jedno mesto u mom kraju. Kad me je prodavačica u praznoj radnji pitala da li nešto konkretno tražim, ja sam rekla - da, haljinicu. Na pravo sam mesto došla, odgovorila je. Vrlo brzo se u jednoj kabini našlo njih četiri, sve različite i sve imaju rukave (rukave na haljinama nije lako naći ovih dana). Svaka mi je dobro pristajala. Osmeh, angažovan od ranog jutra, se smestio permanentno preko obraza i ja sam sa svakim navlačenjem još jedne sada izlazila pred ogledalo spremna da vidim šta će me lepo iznenaditi ovog puta. Pošto sam još uvek bila u svom kraju, nisam se nigde makla praktično, nisam mogla da odmah završim dan kupovinom - trebalo je produžiti zadovoljstvo kad je tako dobro krenulo. Prodavačica je ponudila da ostavi par koje su ušle u najuži izbor i ja sam obećala da ću se vratiti do kraja dana pa bilo da sam našla neku drugu ili po jednu od te dve.
U gradu sam bila na nekoliko mesta i - svaka haljina koju sam probala mi je dobro stajala. To nije bilo sve. Nijedna od prodavačica nije očekivala da će mi one dobro stajati. Ne znam zašto, možda zbog zimskog kaputa, ili prosto nisu videle haljine u radnji na meni, ili mene u haljinama, ili... ko zna ali izrazi iznenađenja na njihovim licima kad sam izašla jednom, pa još jednom, pa još - su bili vredni putovanja i malo dalje od Queen West ulice. Stvar je bila još bolja - pošto sam bila u potrazi za jednom običnom haljinom, one zaista nisu izgledale ništa naročito okačene na vešalicama, sve dok se nisu našle na meni. Tu bi tek oživele. Ja sam činila neko dobro delo tog dana, bila sam ubeđena.
Dakle, stvari su savršeno stajale tog tmurnog jesenjeg popodneva i na stranu su bile ostavljene četiri haljine da sačekaju moju odluku. Od početne želje da nađem jednu, nisam mogla da se odlučim između četiri. Preskočila sam bila ručak pa sam sela u jedan kafe da se malo odmorim, razmislim i rešim šta ću. U kafeu, kao i na ulicama i celom gradu, vladale su sive i žute boje jeseni, muzika je bila topla, takva je bila i supa, i chai latte, i dobila sam puno pene i kašičicu da je pažljivo sakupim i posrčem, a napolju je padala kiša i prolazili su tramvaji. Svuda gde sam prošla videla sam nešto lepo.
Nisam uspela da izaberem ali sam jednu od haljina donela kući. Ispunjava sve uslove da postane haljinica. Devojku iz prve radnje sam zvala i izvinila se što sam izabrala jednu drugu, ali da ću se vratiti sigurno jer imaju toliko lepih, i to nisu bile prazne reči. Imala sam osećaj i ranije ali sada pouzdano znam: dobri dečaci, haljinice, kiša...sve je povezano, sve je važno, i ne treba štedeti na pravim stvarima.