Sjecam se jos one veceri kad je Zvezda prvi, zasad i posljednji, put zasjela na evropski fudbalski tron. Sjecam se kako sam tad po prvi put u zivotu cuo rafale puskomitraljeza sa okolnih brda pakrackih. Sad jesu li to bili zaostali suveniri iz onog rata drugog svjetskog, il’ je ipak bila rijec o donacijama novijeg datuma, tema je neke druge price.
Zvezda je bila sampion. Ime Darko Pancev ostace cvrsto urezano u sjecanju moje malenkosti, tada 13-ogodisnjeg pubertetlije "delije".
Bilo mi je, malo je reci drago, sto je moja voljena Zvezda postala sampion. Sa druge strane, isto tako bilo mi je drago sto to nije postao omrazeni Partizan il' ne dao bog omrazeniji Dinamo.
Nisu samo pubertetlije, bilo kog od torova, pardon tabora, tih devedesetih patili od ovcijih boginja (nacionalizma). Neki pomisle da su bogovi dok vecini sleduje uloga ovaca.
Poznato je da su posljedice ovakvih bolesti opasnije sto je covjek stariji. Nama iz bivse nam zajednicke zemlje ne treba posebno objasnjavati o tim i takvim posljedicama.
Navijao sam tih godina za Zvezdu srcem, sto je tada ukljucivalo neku vrstu mrznje prema najvecem Zvezdinom rivalu iz Humske 1. Ne moze covjek, il’ bar nas vecina, da ostane veciti pubertetlija, ali zato mozes ostati veciti delija. Da li veca upotreba mozga automatski iskljucuje kolicinu ljubavi kojom volis svoj klub? Da li uistinu ljubav prema jednom klubu iziskuje srazmerno proporcionalnu mrznju prema ljutom rivalu?
Odgovori koje sam potrazio na nekom sasvim drugom mjestu ne ostavljaju puno nade za optimizam.
Naime, profesorka i poznati lingvista Snježana Kordić, u intervjuu za zagrebacki tjednik "Novosti" citira svicarskog politikologa i historicara Urs Altermatt(a) koji veli da su "nacije zajednice koje zbog istorijske zablude vjeruju u zajednicko porijeklo i imaju zajednickog neprijatelja."
Prikazivanje nekog kao zajednickog neprijatelja, nastavlja Snježana Kordić, je presudno jer dovodi do povezivanja vlastite grupe, odnosno dovodi do toga da se ona uopste i formira.
Koristeci ovakav pristup nije tesko zakljuciti da Delije, da bi bile Delije, moraju imati zajednickog neprijatelja, sto je u njihovom slucaju omrazeni Partizan. Ispada da je Pedja, moj prijatelj i sabesjednik iz "Agore", ove nase Hjustonske, bio u pravu kad je neko vece rekao: ""Dalibore, ti nisi verni navijac Zvezde, ti si njen simpatizer jer pravi Zvezdas mora da iskreno mrzi Partizan sto ukljucuje istinsku zal nad svakim uspijehom komsije sa druge strane topciderskog brda."
Daklem, moje istinsko radovanje zbog uspijeha mrskog Partizana u Belgiji, me je izbacilo iz grupe pravih vjernih navijaca Crvene Zvezde. Izlaskom iz puberteta otisao sam u navijacku penziju te postao samo pasivni simpatizer, nekad mi voljenih crveno- belih.
Neka tako bude. Ne mogu protiv nauke i Pedje.
No drugo pitanje me mucilo. Smiju li vodeci ljudi klubova povladjivati vjernim navijacima te podpasti pod psihologiju mase koja tako bezkrupulozno trazi mrznju kao dokaz i uslov ljubavi?
Tih devedesetih vidjeli smo sta se desava kad su nam poglavice nabacile ideju da je mrznja prema drugoj naciji glavni dokaz ljubavi prema vlastitom narodu. Ljudi izgleda tesko prastaju ali zato brzo zaboravljaju, a trebalo bi obratno valjda.
Rukovodstvo Zvezde osudilo je pravi linc po navijackim forumima naspram ex Zvezdinog kapitena i sadasnjeg prvog golmana reprezentacije i mrskog Partizana Vladimira Stojkovica. Covjek bi pomislio- eto dobro je. Starijim ljudima davno izaslim iz puberteta ne prilici da mrze ikog, pa ni ljute rivale, gle paradoksa, iz Ljutice Bogdana. Ipak su to prije svega profesionalci ali malo sutra.
Rukovodstvo Zvezde su vecite "Delije” (citaj pubertetlije). Ono iskonsko da komsiji crkne krava tj. uspijeh se ne prasta prijatelju a kamo li vecitom rivalu, ostaje glavni moto.
Skinula je Zvezda “izdajnika” iz svojih redova zanavek. I to vodeci se kodeksom koji kazuje da svaki Zvezdin igrac koji prebjegne, direktno ili indirektno, u crno- beli tabor nije vise, niti ce ikad vise biti dobrodosao na Marakanu.
"Clanstvo moze da se prekine samo u extremnim slucajevima", objavio je Zvezdin portparol navodeci gore pomenuti razlog kao jedan od tih valjda uzasno ekstremnih slucajeva.
Bivsem kapitenu Crvene Zvezde, Nikoli Lazeticu, kaze doticni portparol, odlazak u Vojvodinu je "oprosten". On je, za razliku od Vladimira Brankovica, pardon Stojkovica, na Marakani uvijek dobro dosao.
Kad je prosle godine nekad Zvezdin Brazilac presao u Partizan, igraci Zvezde su bili razocarani. Pa eto, on je ipak stranac, govorili su. Stranci ne razumiju nas rivalitet. Oni igraju za pare, i ponasaju se isto kao mi kad odemo van, pokusavali su Zvezdini igraci valjda objasniti, za njih nezamisliv transfer.
U tom grmu lezi zec! Pomislih- pa kad ce se vise nasi "igraci" (dodati koju god bransu po volji) poceti ponasati u vlastitoj zemlji kako se ponasaju dok su u tim stranim zemljama pa da svoj posao rade profesionalno (citaj odgovorno).
Cekaj, nije li kontraverzni napadac Zvezde, Milko Djurovski, sad vec davne 1986. presao, pazi sad, direktno iz Zvezde u Partizan? Ako covjek ne laze, on tvrdi kako je dobro dosao u oba kluba, a eto Vladimiru su Zvezdasi, i to ovi punoljetni, prilicno jako tresnuli vratima Marakane.
Valjda su to bila neka druga vremena kad su kodeksi ljubavi i mrznje stanovali iskljucivo medju golobradim navijacima, pubertetlijama bilo Grobarima bilo Delijama. Kad stariji ljudi dobiju neke djecje bolesti, posljedice su, kazu, ozbiljnije.
Mi iz bivse nam zajednicke zemlje bar toliko znamo, il’ se bar samo naivno nadam da su vremena vecitih pubertetlija iza nas?
Novopazarski muftija Zukorlic ne bira rijeci, nacin ili mjesto da zapali ionako uzavrelu situaciju. Nije toliki problem kad skolarci pale zastave po skolama i sam sam svojevremeno bio bas takav skolarac tih devedesetih. Problem je kad se sibicama igraju vecite pubertetlije vjecito zarobljene u tjelima odraslih ljudi.
Ups! Evo mi je zena na Skype : ) Pisemo se drugi put… : ))