Negde oko deset sati sinoć, Žmu je viđen kako se šunja transverzalom frižider-balkon. Ukeban je na pola puta i, uprkos trudu da mi pomoću falsifikovane potvrde dokaže da je u dvanaestom mesecu blagoslovenog stanja, oduzeto mu je dvesta grama sira, sto pedeset tanko sečene šunke i kesa kifli. Dobivši ostav, vratio se u fotelju.
Već sat vremena kasnije, Princeza je dojavila iskonskim urlikom da je srela svog oca u manjem hodniku kako pokušava da sakrije u garderobnom ormanu šerpu graška sa viršlama, pilećim, dve kile krompira, nož za ljuštenje istog, cepanice i upaljač. Sva pronađena roba je konfiskovana i vraćena na svoja matična mesta. Žmu je dobio opomenu razrednog veća i napismeno da pozove roditelje na razgovor.
Taman je ponoć svanula, kad se iz većeg mokrog čvora našeg stambenog objekta, čulo jecanje. Žmu je u'vaćen na delu, dok je zakazivao poslovne doručkove, ručkove, večere i užine za narednih nekoliko dana. Sektor naše osnovne društvene ćelije, zadužen za tehniku, tehnologiju i podizanje telefonskih računa u astronomske visine, mi je pomogao u otimanju telefona i pozivanju mreže firmi koje su naivno pristale na Žmuove pozive.
U krevet bismo otišli sasvim mirno, uz uobičajeno sudaranje i vrisku po hodnicima, da Ikar Varvarin, Frojlajn Marica i Zen Budimir nisu udružili pseće-mačije snage i nadali egzistencijalnu dreku. Žmu je pokušao da u svoju poslovnu torbu potrpa konzerve njihove hrane. Taman smo mu pootimali pomenute, kad je Princeza, u želji da se našminka pred spavanje (jer nedajbože da bane modna policija, a ona nespremna), zatekla svog roditelja kako pokušava da pokrcka mačje brikete. Nakon anti-hrčkovskog pregleda obraza i džepova, Žmu je poslan u spavaći sektor.
Negde u sitne sate noćnog nedoba, kraj naše bračne postelje začulo se siktanje uspaničene anakonde. Bacajući moje prekinute snove u paniku, zmijurina je počela da dobija lik Prestolonaslednika, koji se upravo vratio sa seminara za vukodlake i vampire.
- Mama, gde je pustinja Kalahari?
- Ostavi me na miru, znaš li koje je doba?
- Pola četiri.
- Valjda u Africi, na jugu, šta ti uopšte studiraš? Geografiju?
- Mama, naš frižider je kao Kalahari...
U tom trenutku momenta sam shvatila da je uobičajena, horizontalna silueta pored mene, utrostručila gabarite. Uzalud se pravio da spava. Prestolonaslednik, koji se mahom prehranjuje noću, poštujući uputstva sa pomenutog seminara, i ja smo uspeli da razmotamo ububljeno brdo. Ispod jorgana se krio Žmu i dalje insistirajući na navodnom bivanju u Morfejevom carstvu, koji je u zagrljaju držao teglu majoneza, dve glavice kupusa i pleh pite sa jabukama. Posle kraće borbe uspeli smo da konfiskujemo ne samo objekte zagrljaja, već i poveća količina zamrznute hrane koju je bunkirao pod krevetom.
Naravno da je jutros, pre odlaska na posao, morao da prođe graničnu kontrolu. Dežurna u karauli sam bila ja i mogu da potvrdim da ni mrvu hrane nije uspeo da prošvercuje sa sobom.
Još uvek ga nema da se vrati kući. Da bi bilo još jasnije da sam više no ozbiljna, iz kuhinje se viju miomirisi, od kojih komšiluk već drugi sat uzaludno grebe po vratima. Ko bude hteo da jede moraće da navija za koga treba večeras. To sam mu rekla još juče. U skladu sa demokratskim raspoloženjem u našoj kući. Izvršila sam anketu, u kojoj se ispostavilo da će svi navijati za Naše. Tako i treba. Ko ne bude navijao za Naše, ide na dijetu. Jeste da je iduće leto daleko, ali bolje je početi na vreme. Decu nije trebalo ubeđivati, majka je majka. Jedino se Žmuu, uz potvrdu da će i on navijati za Naše, u okicama pojavio odsev zabrinjavajuće sličan Triglavu. Sa pogrešnom trikolorom u pozadini. Gledao me je nekako zeleno. I belo. Iz čega sam shvatila da će on navijati za Naše, a ne za Naše. Jeste da je polovina Naših sastavljena od Naših, ali Naši su Naši.
Dakle, frižider je pod ključem, balkon-špajz je obezbeđen trpezarijskom barikadom, svi potencijalna skladišta su pregledana. Ja sam spremna. Na šporetu se krčka prva sarma ove godine, iz rerne se vije miris kolača sa višnjama, ćureća čorbica ošamućuje mirođijskom mirom, kiflice sa pekmezom od suvih kajsija i tračkom cimeta su već gotove. Ko bi da jede, moraće da pomogne sa tribina. Našima. Nezelenobelima.