Ovih dana me opet opsedaju analogije i preklapanja...
Dohvatila sam čitanku za 5. razred moje ćerke i potpuno nesvesno krenula da tražim svoju čitanku iz istog perioda. Zahvaljujući osobinama hrčka, sačuvala sam je. Želela sam da vidim šta je sve drugačije, da uporedim izbor pisaca i tekstova, da vidim koliko je udžbenik otporan na
spoljne uticaje i da li zaista postoje neprolazne vrednosti koje će premostiti razliku od 30 godina medju nama...
Skoro u isto vreme naletim na najavu
izložbe Dubravke Ugrešić i
intervju u Blicu i zapletem se u kučinu. U članku se naglašava da je
„Početnica za nepismene", štampana 1946. u Zagrebu, poslužila kao tematski okvir, a ovim kolažima prethodio je esej „Početnica" u kome umetnica poredi bukvare s kraja 19. veka i iz sredine i s kraja 20. veka. Bukvar, ne samo kao temelj pismenosti i osnovni pedagoški model već i kao sredstvo integrisanja u vladajući ideološki sistem i kulturni milje, jedna je od autorkinih preokupacija. U intervjuju dodatno pojašnjava: Ono što je mene zapravo podstaklo na to jeste upravo onaj prustovski slučaj, jer mi je taj moj bukvar iz 1957. sasvim slučajno dospeo u ruke. I kada sam otvorila te stranice, a s obzirom na kontekst, početak rata i raspad Jugoslavije, sve je delovalo kao nekakav udar. Odjednom vidite svet bukvara koji vas je odredio i u kome ste odrastali, koji je vaš temelj. I vizuelno, što je neobično važno... to je, usput, bila priča o ratu. Jer, zaista su se zavadili Ivani sa Jovanima, Jovani sa Džaferima. Tu ideju sam tada napustila. Ali, onda sasvim ponovo slučajno u ruke mi je dopao ruski bukvar iz 60-ih, a tada je bio i drugačiji kontekst i jedna druga intimna priča, nekako sam počela da se igram sa svim tim materijalom. Rezultat te igre je izložba. Moja stara čitanka je savršen primer svoga vremena (1978) - proporcionalno zastupljeni svi narodi i narodnosti (najviše srpskih i hrvatskih pisaca, nešto manje slovenačkih, tek pokoji makedonski, jedan madjarski i jedan albanski kao kurioziteti), neizbežni partizani, narodna književnost...obimna i puna divnih slikarskih reprodukcija (Degaove Balerine, Vermerova Devojka sa turbanom, Milena Pavlović-Barili, Dijego Rivera kao ilustracija za Vorancov Djurdjevak...), te ilustracije najboljih domaćih slikara i grafičara. Ok i Titova ogromna slika na početku, ali Petar Gudelj je napravio odličan udžbenik! Nije to bila puka socijalistička propaganda, vrlo malo pisaca ili dela nije prošlo test vremena. Literatura o NOB-u ne može biti precrtana i kao i svaka druga ima dobre i loše pisce. Negirati ih u potpunosti je podjednako besmisleno kao i veličati
Pinkija koji je video Tita. Nije mi žao što mi dete neće čitati Čolakovića, Nazora i Dedijera, ali Ćopićevo
Surovo srce i topla priča o Nikoletini i njegovoj majci bi bio dobar primer o čemu se kod nas pisalo skoro 30 godina. Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam u Nadjinom udžbeniku videla
Deseticu Ivana Cankara jer se još uvek sećam osećanja tuge, razumevanja i sreće dok junak drži mukom zaradjenu deseticu koju mu majka šalje i čita njeno neveštim rukopisom napisano pismo. Svidja mi se što se u novom udžbeniku nalaze pisci kao što su Crnjanski, Danilo Kiš, David Albahari, Mihajlo Pantić, Goran Petrović, ali mi je iskreno nedostajao bik Jablan iz istoimene Kočićeve pripovetke. (Jabo, je li tebi studeno?...stvarno sam prolupala!) Još kad sam shvatila da nema Nušićeve
Prve ljubavi iz Autobiografije, nego da je dat neki drugi odlomak, baš sam se snuždila. I krenem da davim dete...Dodji da ti mama pročita nešto smešno...Ma radili smo to prošle godine! To je ono kad jedu šibice! Dobro je, nije sve izgubljeno:) Preživela je i
Prva brazda Milovana Glišića i
Džon Piplfoks Duška Radovića, divno! Ilustracije u novom udžbeniku su prilično dečje, tj. kako odrasli misle da deca vole da ilustracije izgledaju. He, he, he, ako nije Naruto, nije nikakva ilustracija! Mada, mora da je i meni Vermer onomad izgledao potpuno nepotreban.
Naravoučenije: što sam ja ispala dobro
integrisana u vladajući ideološki sistem i kulturni milje, a da toga nisam bila ni svesna! Izgleda da su udžbenici moćniji nego što pretpostavljamo. Bar za one koji uče. Drago mi je što će moje dete to preskočiti...ali mi žao i Jablana.
Da se vratimo intervjuu Dubravke Ugrešić gde kaže:
Književnost se zapravo predaje tek 200 godina, trebalo je veoma dugo vremena da dođe na fakultete. Kada se pojavila na fakultetu, onda je došlo sve ovo što ide uz nju. Rodila se istorija književnosti, teorija. Ta teorija je imala svoj razvoj i sve su to sistemi na kojima su godinama, decenijama radili neki ljudi, menjale su se teorijske škole. Ono što imamo danas je totalni raspad sistema. Književnost se više ne predaje ili ne više na isti način, ona postaje deo kulturnih studija, teške teorijske škole su potpuno iščezle, tako da mi danas ne da imamo amatera stvaraoca, mi imamo amatera čitaoca koji više ne zna da čita knjigu... Tako, sada smo u eri blaženog amaterizma. Svako može ko hoće. Znate da postoje ljudi koji kažu - iz mog života se može napisati roman. I mnogi ljudi pišu takve romane. Tehnologija takođe dozvoljava da te romane sami štampate, da sami radite šta god hoćete... Sada se dogodilo i to da su i te kasnije škole nestale jer je u međuvremenu zahvaljujući tehnologiji, taj recipijent toliko ojačao da on uzima stvari u svoje ruke.