U petak pre podne mi je stigao mejl, u kom Medijska organizacija jugoistočne Evrope kaže:
Klan Kosova Television Journalist and Cameraman Attacked in Kosovo
Vienna, 9 September 2010 - The South East Europe Media Organisation (SEEMO), a network of editors, media executives and leading journalists in South East and Central Europe and an affiliate of the International Press Institute (IPI) is alarmed by the recent attack on Klan Kosova Television journalist Valentina Ahmeti and cameraman Arben Restelica, in the town of Ferizaj/Urosevac.
According to information received by SEEMO, on 8 September 2010 TV journalist Valentina Ahmeti and cameraman Arben Restelica were investigating a case at the Gjon Sereci elementary school in Ferizaj/Urosevac, and were filming parts of the school and interviewing students and teachers. The director of the school attacked Ahmeti and Restelica and locked them in a classroom for 40 minutes. Restelica managed to call the police who eventually escorted the director of the school to the nearest police station.
SEEMO Secretary General Oliver Vujovic said: "SEEMO strongly condemns this attack against journalists, urges an immediate and thorough investigation into the incident, and calls on the local authorities to express their commitment to the safety of journalists and the protection of press freedom in general."
Vujovic added: "Persons working as public officials should be cooperative in communicating with journalists. Those with legitimate complaints against the media can pursue such complaints through a range of different mechanisms. However, attacking journalists and locking them into a room is unacceptable."
( za one kojima je potreban prevod: Ova medijska organizacija osuđuje događaj do kog je došlo 8. septembra ove godine, kada su novinarka Valentina Ahmeti i njen kolega, Arben Restelica snimali novinarski prilog u Ferizaju, odnosno Uroševcu, na Kosovu. Valentina i Arben su delove ovog priloga radili i u tamošnjoj osnovnoj školi »Gjon Sereci«, gde su snimali delove škole i razgovora sa učenicima i učitljima. Nakon tog je direktor škole je napao novinarku i snimatelja i zaključao ih u jednu od učionica, u kojoj su ostali 40 minuta. Odatle su i pozvali policiju koja je došla i direktora odvela u najbližu policijsku stanicu.)
SEEMO osuđuje i ocenjuje kao neprihvatljiv ovaj napad na novinare, a ja čitam već tri puta i prosto ne mogu da verujem, da li je to isti direktor, ista škola?..
Bilo je to početkom novembra 1988. godine, kada se na Kosovu ozbiljno kuvalo. Savezna omladinska organizacija Jugoslavije je odlučila da u ime obraćanja pažnje na demonstracije koje su cvetale Kosovom, održi sednicu svog predsedništva u Prištini, a potom omladinske predsednike republika pošalje u radne posete naokolo po Kosovu. Da se vidi situacija na licinom mestu. Naravno, poveli su i novinare. Srećni dobitnik vožnje autobusom preko Male Azije i Timbuktua, u trajanju od ne zna se sati, u našoj maloj redakciji Omladinskog programa »Ritam srca« bila sam – ja. Divno. Sa mnom se klackao i Zoran Mamula, koji je istu sreću imao u »Indexu 202« i još nekoliko novinara većih medija. Ovi »veći« su se vozili skupljim i bržim prevozom, mi sirotinja smo u prištinski hotel »Grand« stigli umesto oko podne tek uveče, taman da nam na recepciji kažu da smo ostali bez već plaćene večere, jer se u sali održava svadba sa pevanjem i pucanjem i nije zdravo ulaziti unutra. A, ni izlaziti napolje, jer je već veče. Najbolje je sedeti u hotelu. Još bolje u sobi. Jer bi svatovi mogli da prošire teren proslavljanja. I nisu oduševljeni kad čuju srpski jezik, zato je najzdravije upražnjavati ga u pomenutim sobama. Dobro.
Narednog dana je bila sednica. Višesatna. U magli sećanja su mi ostale samo retoričke vežbe deklarativnih stavova. Uveče je napravljen raspored za sutrašnji dan, maršrute i ekipe. Grešni Mamula i ja smo ponovo izvukli ternu, upali smo u pratnju tadašnjeg makedonskog omladinskog predsednika, Ice Ivanova. A, na Kosovu su etnički Albanci baš imali Makedonce u ružnim mislima, jer su se ovi upravo opsetili da im ruše crnu gradnju po Skoplju i široj okolini. Možda i zbog toga, tek dobili smo mapu u kojoj smo, umesto samo da pogledamo neku opštinu ili fabriku, fasovali Uroševac i to u formi opštine, škole, fabrike i obilazak nekog sela sa prisustvovanjem sastanku seoskog odbora. Lepota. Uroševac je još uvek tinjao od nedavnih demonstracija.
U opštini nam je predsednik iste, Albanac, uz pomoć najbližih saradnika objasnio da nedavnih albanskih demonstracija zapravo nije ni bilo, da se više radilo o spontanom okupljanju naroda čije radosno kliktanje je pogrešno protumačeno i da tu vlada opšta srpsko-albanska ljubav, koja će uskoro ući u svetske anale međuetničkog suživota. Par opštinara je, doduše, ubrzano treptalo i izrazito ćutalo, čak i na ljubazna pitanja koja je postavljao Ivanov. Predsednik opštine je insistirao, u Uroševcu je sve tako lepo da lepše biti ne može, od međunacionalne ljubavi, do klime. Kako vremenske, tako političke.
Onda smo se potrpali u auto i sa izgovorom da drugde nema mesta, sa nama je krenula mlada opštinarka, koja je do tada ćutala kao ribica. Do škole je uspela da nam prosikće da tu uopšte nije sve ni lepo, ni bezbedno, da Srbi iz kuća ne izlaze ni u sumrak, da su demonstracije bile i da je bilo čupavo, a tek će da bude...
Dočekao nas je školski odbor širokih osmeha, na čelu sa direktorom. Da bi videli učionice, razgovor će biti obavljen u jednoj od njih. Fabrika koju treba da posetimo je tu, odmah pored, iza zaljuljane ograde, dakle, ne žuri se...Napolju je curela ledena novembarska kiša, promicao je sneg. U učionici je purnjala peć u uglu, iz koje su povremeno ispadale varnice i crnim okcima progorevale parket. Niko se nije setio da stavi onaj plehani poslužavnik, da se ne upropašćuje...sirotinja, jer direktor je celu svoju priču posvetio sirotinji i glagolu »nemamo«. Ivanov je klimao glavom, Mamula i ja smo hvatali beleške, ostatak školskog odbora je priklimavao direktoru.
Sa nemanja je direktor prešao na ljubav. Sva deca se vole i obožavaju. Opštinarka je opet nemo treptala. Mešoviti razredi, i Srpčići i Albančići, svi zajedno i svi idu na sekcije i tamo štrikaju, vezu, lepe, pevaju i...vole se. Eto, direktor je Albanac, ali i on voli i obožava. U to ime je izvadio cigaru i pripalio je. Naša mala delegacija se trznula. Koliko smo do tada znali, u osnovnoj školi se puši samo u klozetima, a ni to nije poželjno, ukebavanja radi. Direktor je veselo pušio, tresao pepeo na parket i pričao o sveopštoj ljubavi koja se nadvila nad Uroševac. Stidljivo i osvrnuvši se za svaki slučaj, Mamula je izvadio svoje cigare, pripalio... napravio od blok papirčeta fišekčić i tresao u njega pepeo, nadajući se da ga neće po ruci lupiti neki od prisutnih učitelja ili čak možda i sam direktor. Ispušivši cigaru u nekoliko dimova, Mamula se okrenuo, pljucnuo u fišekče i ugasio pikavac, stisnuo papir i zgurao ga u džep, trepćući zbunjeno. Istovremeno je sa pušenjem završio i direktor, koji se ponovo vratio na nemanje i nemaštinu. U to ime je cigaru bacio na parket pred sobom i ugasio je cipelom. Naša delegacija se smrzla, za tako nešto se, u školama u koje smo mi išli, a manje su sirote, odmah pozivaju roditelji i ukor nastavničkog veća sa izbacivanjem iz škole na horizontu je skoro garantovan.
Ostavivši iza sebe pikavac, pepeo i peć koja je i dalje vulkanski pljuckala varnice po parketu, direktor sa učiteljima na bokovima nas je proveo školskim hodnicima. Tu sam ja dobila napad istraživačkog novinarstva. I pripitala direktora da li bih mogla da o popričam i sa decom i snimim ih. Direktor se srdačno nasmešio do ušiju, pribočnici su ga podržavali, naravno da bih mogla...kako da ne... samo časovi su...ali nema veze, ući ćemo na jedan...koju decu želim da snimam, pitao je direktor? Kako koju, pa, decu iz škole...meni je svejedno, vi odaberite...Naravno, klimao je direktor i uveo nas u jednu od učionica, četvrti razred. Učiteljica se trznula, deca zašumorila, delegacija je srdačno objasnila...učiteljica je klimnula, ja sam krenula sa mikrofonom okolo...deca su ćutala...a onda sam videla da crvene i gledaju delegaciju i pitala da li bi mogli da me ostave samu sa decom, stide se očito. Naravno, rekao je direktor, sačekaćemo, samo napred...Mamula i Ivanov su dobacili da me čekaju pred vratima, pa idemo u fabriku. Opštinarka se jedina vrtela nervozno, oklevala pored vrata, a onda ipak izašla. Učiteljica je ostala.
Kada su svi izašli napolje, deca su progovorila. Na mene se usuo plaz odgovora na pitanje, koje sam se trudila da bude što jednostavnije, ipak su oni tek četvrti razred...«Kako vam je u školi, družite se?..« Odgovori su bili takvi da se ispostavilo da su ta deca mnogo starija od mene. Kakvo druženje, kakvi bakrači. Odeljenja su podeljena, nema mešovitih. Deca iz srpskih ne izlaze na odmore. Ne idu na sekcije. Ne štrikaju, ne lepe, ne pletu zajedno. Pravo kući i uvek više njih. U suton ne izlaze. Bioskop? Kakav bioskop, crni...nema bioskopa, nema ničega. Nema ljubavi, nema klime, nema...ničega. Učiteljica je ćutala i gledala kroz prozor. Nisam mogla da ulovim njen pogled u traženju pomoći. Ipak su oni tek četvrti razred. A, onda je progvirila opštinarka, oči su joj bile od straha kao tacne, šištala mi je da izađem napolje, da su Ivanov i Mamula otišli u fabriku bez mene...da sam ostala sama...Učiteljica je ustala i ućutaloj deci proglasila sedenje, ni makac. Za nekoga ko je do juče klipsao po Beogradu i samo na dnevniku slušao da se negde nešto po Kosovu dešava i da...sve je bilo čudno i nekako preterano...
Kada sam izašla iz učionice, pred vratima me je čekao školski odbor, sa direktorom na čelu. Ivanova i Mamule nije bilo. Direktor se više nije smejao.
- Ko vam je dozvolio da snimate srpsku decu?
- Vi, uostalom rekli ste da su mešoviti razredi, otkud sam ja znala ko u ovom sedi, vi ste me uveli unutra...
- Dajte snimak...
Tu je naravno proradio moj novinarski ponos, ne snimak ne dam, mogu samo svom uredniku da ga dam...opštinarka mi je korak po korak nestajala iz vidokruga, povlačeći se nazatke, uz uplašen pogled, ka stepenicama...Direktor je krenuo ka meni, uz reči da iz škole neću izaći dok mu ne dam snimak. I dok sam tandrljala i dalje o tome ko je koga šta pitao, šta dozvolio, šta rekao, shvatila sam da tu nešto ozbiljno ne valja i da mi niz kičmu mili strah. Direktor je već pružio ruku ka mom vokmenu, kad sam shvatila da je najbolje primeniti znanje fizičkog vaspitanja. Zagrebala sam tutnjem niz stepenice kao poparena, preskačući sve po tri, nadajući se da me neće skupljati u komadima ako se samo sapletem...u prizemlju sam kroz staklena vrata ugledala opštinarku kako štrika kao zec iz školskog dvorišta...za mnom je galopirao školski odbor, na svu sreću bitno sporije...dovoljno sporo da pre njih stignem do domara koji je nikao između mene i vrata...
- Direktor je rekao da vi ne smete da izađete iz škole...
- Meni je rekao da moram napolje odmah, slagala sam u trenu i naivni domar je poverovao, sklonio se taman da se provučem kao belouška kroz jedva otvorena vrata....
Opštinarka je vodila u trci sa preponama, već stigavši u fabričko dvorište, za njom sam ja iznenađivala samu sebe sopstvenom brzinom, za mnom je trčao domar, za domarom školski odbor na čelu sa direktorom...U konferencijsku salu sam upala sa minimalnim kašnjenjem za opštinarkom koja optrčala sto i zalepila se bezbedno za zid...Ivanov, Mamula i fabrička delegacija su se sastravili kad sam za njom, sa dušom u nosu upala i ja...da nije bilo opštinarke verovatno bi pomislili da sam prolupala, ovako smo u duetu, dahćući, odjecale da me juri školski odbor...koji je upravo stigao do vrata...shvativši da je opštinarkino iskustvo potvrđeno vredno poštovanja, ja sam za svaki slučaj štuknula iza stola i zalepila se za nju. Fabrička delegacija je bila u šoku. Ivanovu su pale roletne i izguravši školski odbor napolje, tresnuo je vrata za sobom. Mamula je zaprepašćeno treptao, napolju se čulo siktanje...Ivanov se vratio besan kao ris. Školski odbor je nestao...zvanična poseta sa planiranim superlativima je bila očito pokvarena realnošću...
I onda dobih ovaj mejl...direktor zatvorio novinare u školu. U tom istom Uroševcu. Srba koliko čujem tamo više ni nema. Jesu li i ovi novinari samo radili svoj posao kao ja nekada? Ili je ipak najveći problem u tome što nisu bili dovoljno brzi...