Umorio se ocigledno Tomislav Nikolic da vec godinama bude lider najjace stranke u Srbiji, a da u isto vreme bude vjecita opozicija.
Kako jedan moj drug ovdje rece “second place: first loser”.
Cesto se mogu procitati optuzbe na racun Nikolica da je okrenuo svoj politicki stav naopacke ne bi li se samo domogao vlasti. Ovako nesto mogu izreci samo politicki nepismeni ljudi, jer odkad je, sto se ono kaze, svijeta i vijeka, glavni cilj svake stranke jeste vlast.
Jos je 50-ih godina proslog vijeka poznati politicki naucnik Antony Downs izrekao definiciju politicke partije kao tima kome je primarni cilj osvajanje vlasti.
Na kraju krajeva, Nikolic je napredovao od jednog radikala do pozicije stranke tek desno od centra.
Nista neobicno, jer ocigledno su neki uceni ljudi obavjestili Nikolica da mu samo pomjeranje ka centru politickog spektra moze obezbediti nove glasove, tako neophodne bilo kojoj politickoj stranci.
Sa druge strane, postojanje jake alternative bilo kojoj vlasti, ne moze nista lose donjeti demokratiji, vec bas naprotiv.
Godinama su Demokrate sebe mogle predstavljati kao jedinu politicku opciju dok su narod plasili sta se moze desiti ukoliko drugi dodju na vlast.
Ovakvo psiholosko zastrasivanje bio je jedini politicki adut Demokratskoj stranci koja je bez jake opozicije sve vise pocela pokazivati jasne znake djecijih bolesti mlade demokratije.
Bez jake alternativne opcije, razmazena vlast se pocela ponasati kao i svaka vlast u takvoj “poziciji bez opozicije”.
Prvo neodgovornost, aljkavost u radu, pa na kraju i prilican stepen bahatosti, samo su prvi ozbiljni simptomi vlasti koja je sebe naravno vidjela kao nezamenjivu.
Onda su Radikali postali Naprednjaci. Obukli su isto odjelo evropskih integracija kao i vlast, te samim tim postali ozbiljna politicka alternativa koju vlast vise nije mogla predstavljati kao strasilo ne tako davne proslosti.
Nepostojanje ozbiljne alternativne opcije i politicki inertna javnost umorena od decenijskih obecanja je stvorila atmosferu u kojoj bi svaka vlast tranzicione demokratije postala neodgovorna, aljkava i nadasve bezobrazno bahata.
Tako se stvorio paradoks da je ono cime su Demokrate plasile srpsku javnost, nadasve karakteristikama nekih proslih rezima, upravo sve vise pocelo da lici na realnost sadasnje vlasti.
Medjutim, naprednjaci nisu dugo izdrzali da napadaju vlast zbog njene bahatosti, neodgovornosti il’ aljkavosti u nepostovanju zakona.
Na primjer, famozni slucaj “Borski izbori” zaustavljen je na pola ne otkrivajuci srpskoj javnosti koji su to vodeci ljudi vlasti tako beskrupolozno koristili drzavne institucije zarad lokalnih izbora.
Propustila je i propusta Napredna stranka da pokaze i dokaze javnosti da je vlastima “Evropa” samo marketinski cilj dok svojim djelima pokazuju da su im jedino plate evropske.
Onda su stvari krenule tokom koji moze imati fatalne posljedice po srpsku demokratiju, a samim tim i po zivot gradjana Srbije.
Dve najjace stranke u Srbiji su preko svojih zvanicnika pocele ispipavati teren za, moze bit’ buducu koaliciju.
Ako se ovo ustvari dogodi, takva politicka vlast ce opet za narednih deset godina izgubiti bilo kakvu ozbiljnu opoziciju, a nada da ce neodgovornost i bahatost biti kontrolisana il’ smanjena odlazi u nepovrat.
Srpska javnost postace totalno umrtvljena dok ce raznorazne TV Farme obveseljavati puk.
Nazalost, cini se da je Tomislav Nikolic suvise dugo bio srpska opozicija i da ce prihvatiti tako primamljiv mamac Demokrata, a samim tim abolirati i nagraditi dosadasnju vlast za njihov nerad i aljkavost.
Deset godina poslje demokratskih promjena, demokratiji u Srbiji preti fatalni udarac, udarac koji bi ovu tranzicionu agoniju mogao produziti za jos sljedecu deceniju.