Kada mi je otac umro javili su mi telefonom. Osetio sam olakšanje. To me je malo iznenadilo. Krajnja ravnodušnost bila bi primerenija. ipak, osetio sam olakšanje.
Nisam ga poznavao. Moglo bi se reći da smo bili poznanici, upoznali smo se par godina pre nego što je umro. Na moju inicijativu. Ona je bila posledica nečeg što se kolokvijalno zove unutrašnji poriv. Došao sam. Predstavio se. Onda smo se rukovali. Imao je belu kosu i bradu. Gledao sam pokušavajući da zapamtim kako ću izgledati kad ostarim. I on je radoznalo gledao mene.
I to je bilo to.
Posle iznenađujućeg osećaja olakšanja sišao sam s petog sprata brzim korakom. Onda sam presekao preko igrališta kod crvenih zgrada, između Save Kovačevića i 14. decembra, i uhvatio trolejbus do Slavije. Bilo je proleće.
Trolejbus 22, bivši 11, tih je godina bio prijatno sredstvo. Ostao sam na zadnjoj platformi držeći se ovlaš za vertikalnu šipku. Gledao sam okolne redove kuća. Znao sam ih napamet. Nisam morao da kucam kartu jer sam imao povlasticu. Milina.
Na Slaviji sam prešao na tramvaj br 7. Tu je situacija bila sasvim drugačija. Meni gužva ne smeta naročito. To je zbog neprocenjivog iskustva stečenog kilometrima pređenim GSP-om. Jednostavno znam kako da se postavim. Znam kako da se užljebim. I to je neka veština.
Radio sam tada u Hajatu. Srbija je bila pod sankcijama, pa je hotel bio krcat stranim novinarima i domaćim poslovnim ljudima. Nekoliko dana ranije javili su mi da je neko ubio čuvenog Kneleta. Stigla je policija pa se nisam peo u njegovu sobu. U Hajat su inače dolazili i neki političari, mahom julovci, Vulin i slični. Kupali su se u bazenu. Potom su išli u teretanu.
Kroz prozor Hajata video se dugačak red štediša Dafiment banke.
Onda me je pozvala Violeta, sekretarica direktora. Otišao sam da ga pregledam. Nije bilo ništa ozbiljno. Pitao me je šta se to dešava ovde. Bio je fin čovek, Indijac, tek je bio došao u Beograd i ništa mu nije bilo jasno.
- Don't be afraid, it won't be good - rekao sam u pokušaju da parafraziram jednu čuvenu srpsku paradoksalnu mudrost, ali me on nije razumeo. Odustao sam od objašnjavanja jer nisam znao kud bi me to odvelo.
Kući sam se vraćao popodne, malo posle četiri. Sa posla sam donosio hleb u plastičnoj kesi. Hleb sam mogao da pojedem ili još bolje, stavim u zamrzivač. Kad se hleb odledi u rerni, on bude izvanredno svež i ukusan, kao kad je kupljen. To je bio jedan od sankcionih trikova u masovnoj primeni.
Popodne i uveče gledao sam televiziju. Uglavnom političke emisije i prenos iz Skupštine. Kada bi neko dolazio kod mene, jednim uhom sam i dalje slušao zvuk iz televizora. Jedna devojka mi je rekla da će ako momentalno ne prekinem da pratim Skupštinu odmah da se obuče i ode. Nisam prekinuo.
Te večeri u pola osam otvorio sam prozor kuhinje i neko vreme lupao kašikom o šerpu. Mrzelo me je da zbog toga silazim na ulicu. Slična vrsta zvuka dolazila je sa raznih strana do mog potkrovlja.
Potom sam još malo čitao knjigu "O muzici", Džordža Bernarda Šoa, esej koji se bavio Šumanovom nedoslednošću, objašnjavajući da je "Šuman bio pravi umetnik pre nego što ga je njegov nestalan um napravio nadripiscem i sitničarem". Razmišljao sam neko vreme da li ću se i ja zajebati ako nekad odlučim da nešto pišem, i tako sam zaspao.