Jedan po jedan, oni koji su optuženi za zločine počinjene tokom sukoba u bivšoj Yugoslaviji stižu u ruke pravde. Pre ili kasnije, na ovaj ili onaj način.
Za sada poslednje lice iz te crne kolekcije je Branimir Glavaš. To hapšenje ohrabruje. Upućuje na zaključak da se stvari ipak menjaju i da, uprkos iritirajuće sporoj, a često i kalkulantskoj pravdi, begunci neminovno bivaju sustignuti.
No, hapšenje Glavaša ima i ono drugo značenje, jer „podiže lestvicu" Srbiji kad je reč o stepenu revnosti u ispunjavanju obaveza prema haškom sudu.
I inače, lopta se permanentno nalazi u „našem dvorištu", zbog naširoko poznate činjenice da Goran Hadžić i mnogo „popularniji" Ratko Mladić još uvek nisu uhapšeni, uprkos silnoj priči vlasti u Beogradu, obećanjima, radu na terenu, novim uveravanjima... Od nedavno ta situacija biva otežana Bramercovom procenom da Srbija nedovoljno sarađuje sa haškim sudom. Što se srpske pozicije tiče, hapšenje Glavaša ne menja stvar u nekom suštinskom obliku, međutim, kad god se desi neko hapšenje optuženih (ili već osuđenih) za ratne zločine na teritoriji ex Yu, podigne se interesovanje za celokupnu ovu temu. Onda se po inerciji pomisli: „Ako su ovi uhapsili svoga, šta su oni drugi uradili po pitanju hapšenja onog njihovog?" Tada je činjenica da nismo makli od nule još ogoljenija i upadljivija. I svakako ne može da nam koristi: ako je u nekom smeru aktivna, onda je to samo u pravcu štete po Srbiju.
Doduše, Glavašev i Mladićev slučaj nisu sasvim slični po načinu uzmicanja pred pravosudnim organima. Glavaš se više služio pogodnostima dvojnog državljanstva, pa je o njemu uvek postojao manje-više jasan trag. Naročito zbog njegove potrebe da izigrava nacionalnog heroja i osloboditelja koji ima hiljade pristalica i koji se odlukama suda smeje u lice, jer su, navodno, pravda i historija na njegovoj strani. Za razliku od njega, Mladić je naprosto nestao. Barem za naše, prostonarodne oči. Njegov slučaj bi se pre mogao porediti sa slučajem Ante Gotovine, koji je takođe bio nestao, ali je zahvaljujući podacima koje su doturili hrvatski državni organi uhićen u inostranstvu. Podaci o Mladiću još uvek su pod šifrom ćutnje.
Tu se sad postavlja zanimljivo pitanje. Kako je moguće da onoliko revnosna „Služba", koja je svakako znala skoro sve o svakome od nas, jednu tako "upadljivu personu" nije ispratila? Kako je moguće da ne postoje tragovi? Ili tragovi tragova? Ili tragovi tragova tragova? Skoro nikakva je šansa da se o tome ne zna.
Mogli bismo sve to pojednostaviti u dve varijante. Prva je da „Služba" nije sasvim lojalna onome čemu treba da služi, pa se i dalje zadržao sistem jataka, prećutkivača, ideološko-rodoljupskih simpatizera, saradnika, poslovnih veza, spregnutih međusobnih ucena... Druga varijanta je da se u strogo određenim državnim krugovima preko „Službe" sve vreme tačno zna gde je onaj koji se traži, ali se iz taktičkih razloga ne izvodi na svetlo javnosti, nego se „gaji", za neki trenutak za koji se računa da će Srbiji, pompeznom objavom hapšenja, doneti najveću diplomatsku korist. Možda to, tako rečeno, liči na tešku fikciju i proizvoljnost, ali, kad je reč o ovim stvarima - ništa se ne sme isključiti.