Pre nego što pokušam da objavim svoju zapanjenost, tj čime sam zapanjen, šta me je to zapanjilo, moram prvo da terminološki da ne kažem lingvističarski da se pozabavim samim izrazom. Mislim da to nije teško...nekom našem dalekom pra pretku ili pra pretkinji, što je čini mi se bliže istini, berući pečurke i šumske bobice raznih boja, usput ih grickajući, i posle izvesnog vremena osetivši mučninu u stomaku, jer neke od navedenih naturalnih namirnica bejahu otrovne, pred sam kraj života padajući na majčicu zemlju, pogled se za čas zadrža na obližnjem panju. Panj, imobilan, nepokretan, u stanju mirovanja, neaktivan, posiveo od uticaja atmosferilija i godina, sa vidljivim znacima truljenja, precizno i jasno je definisao padajućoj/u slovenski Raj odlazećoj pra pretkinji apsolutnu ispražnjenost njenog uma, nemogućnost ikakvog delanja i fizičkog i mentalnog. Našavši se u blizini, njenoj rodici sa materine strane, koja je videla samrtni pogled usmeren ka panju, u glavi sinu misao: Ona je zapanjena! Ostalo je Istorija...znate ono: S kolena na koleno. U susjednoj nam do juče bratskoj republici, postoji izraz: Zatravljen. Istini za volju on nema snagu Zapanjenosti, više mu dođe kao: Iznenađen. Razlika između Zapanjenosti i Zatravljenosti je drastična. Za razliku od Zapanjenosti, kod Zatravljenosti/Iznenađenosti postoji mogućnost (i) za nekakvo delanje, zarad prevazilaženja tog i takvog stanja, dok kod Zapanjenosti toga nema. Kad si Zapanjen kao da se nalaziš u vakuumu, ne, bolje reći, nalaziš se nigde, ni u tebi ni oko tebe ničega nema, samo izbuljene oči i širom otvorena usta sa donjom vilicom koja inklinira ka padu povinujući se Njutnovom zakonu. Zapanjenog čoveka možeš dervišati, odnosno, probadati sabljom, provlačiti mu pletaću iglu kroz jezik, jok, nema reakcije. Zapanjenost je šok blizak komi a trajanje mu nije vremenski ograničeno. Zapanjiti se, biti zapanjen je široko rasprostranjena pojava. Leka protiv zapanjenosti nema ili se nalazi u predelima Utopije.
Elem, udavih ja prethodnim pisanjemifantasmagoričnimnebuloziranjem glede zapanjivanja! Tko ima silnu želju i poriv, može mi slobodno spočitati bilo što ili pljunuti pod prozor, što će zhtjevati stanovit napor, naime obitavam na četvrtom katu.
Iz tog razloga, mada nevoljko, objavljujem što je to mene zapanjilo, što to mene i nadalje zapanjuje: Nije to neka novina, novost, nečuvenovština, zamršenoneviđeno frapantna stvar ili situacijadešavanje...ne, to je banalnost koja traje od postanka sveta: Pučina je stoka jedna grdna, napisa Vladika Rade. E to je ono što mene ostavlja u neprekidnoj zapanjenosti! Puk, narod, populus...vekovima dozvoljava, učestvuje sa radošću i ostrašćenošću, podmeće se i nagužuje, spreman da ubije onoga koji želi da mu otvori oči, beslovesan do imbecilnosti... da mu Vlast (bilo ko da je na vlasti) a posebice omiljene Vođe, Očevi naroda, Fireri, Gruzijski seminaristi, Bravari, Čaušeskumarkovićevskimiloševići...kroje i prekrajaju život, svaki čas mu uzimajući meru, iznova po njega pogubnu, uključujući i krvprolivajuću, naravno stičući enormna bogatstva a sve na radost pomenutog a naročito onog dijela puka koji se bavi pogrebnom djelatnošću a tek zdravlja i neophodne kondicije radi, u slobodno vrijeme trči Maraton.
Dakle, oči su mi kao da bolujem od Bazedovljeve bolesti, donja vilica mi je već ispod kolena, toliko sam zapanjen! Nikako da se naviknem na ovakav život, evo već 64 godine! Zombi sam koji sve što radi, radi mehanički, naučeno, rutinski, razum mi je isključen zapanjenošću. Nema na svetu velikome i šarenome Facijaliste koji bi mi mogao donju vilicu vratiti u njen normalan položaj, niti Oftalmologa koji bi mi od zapanjenosti, oči saterao nazad u njihove prirodom predviđene duplje.
Blogerski pozdrav od zapanjenog Zombija