Dolazi i deseti peti oktobar od onoga 2000.godine, a izgleda sve više kao da ni onog prvog nije bilo.
Već dvadeset godina Srbija se nalazi u tranziciji, doduše prvih 10 se bavila nekim drugim prioritetima, ali izgleda da smo učili žurno od srede do petka al se nismo mnogo makli od početka..Da li je prestroga ocena da, umesto boljitka, u svakom segmentu društva vidimo, u najboljem slučaju stagnaciju, a samo ponegde i napredak.
„Pre nešto više od deset godina mislili smo da je tada najgore. Pa smo onda jedno kraće vreme mislili - biće bolje. Danas opet mislimo da je sada veoma loše, a da je boljitak negde u dalekoj budućnosti“, jedan je od zaključaka istraživanja „Kako građani Srbije vide tranziciju iz socijalizma u kapitalizam”koje je prošlog meseca obavljeno na uzorku od 1.813 građana Srbije. Ima tu interesantnih podataka i zaključaka
ko zaključivati želi.
Evo nekih:
- građani danas životni standard u vreme socijalizma ocenjuju sa četvorkom, a u vreme Miloševića, kao i današnji standard sa dvojkom. Standard u vreme Miloševića ocenjen prosečnom ocenom 1,95, dok je vlast koja je došla nakon njega dobila ocenu 2,32.
dalje,
-više od četiri petine ispitanika, odnosno 81%, tvrdi da je bilo najbolje u vreme socijalizma,
- 6% kaže da je bilo najbolje u vreme Miloševića,
- dok svega 10% misli da je danas najbolje.
Zabrinjavajući su odgovori na pitanje ko danas vlada Srbijom:
- 23% % građana Srbije misli da vladaju kriminalci
- 18 % misli da a da vladaju predsednik, Vlada, Skupština i predsednik Vlade
- 18 % ispitanika vidi vlasnike velikih preduzeća,(tajkuni)
- 14 % političke stranke,
- 12 % međunarodnu zajednicu,
- dok 15 % kaže da ne zna ko danas vlada Srbijom.
Da ni kod suseda nije ništa bolje pokazuje istraživanje koje je objavio Jutarnji list, a po kome čak 78% Hrvata smatra da zemlja ide u lošem smeru, a 71% ne odobrava rad vlade.Kada bi sada bili izbori za SDP se izjasnilo 31,4 posto ispitanika, a za HDZ 26 posto. Rejting HNS-a je na 7,5 posto, a HSP-a na 5,3 posto. Da su danas izbori, leva bi koalicija bila u prednosti pred desnom za više od petnaest posto.
A da ne govorimo o BiH, Makedoniji, Rumuniji, Bugarskoj, mada sve imaju veće plate nego što su u Srbiji. Nas naravno mnogo više zanima i brine, a i treba da brine, stanje kod nas.
Kada razmišljam o toj čarobnoj reči tranzicija pade mi na pamet kako sociologija definiše razvoj društva i društveno-ekonomske formacije od prvobitne zajednice, robovlasništva, feudalizma, kapitalizma, zatim socijalizma kao prelaznog perioda i nečega što bi bilo idealno ali zato teško dostižno.Svaka društveno-ekonomska formacija imala je svoje različite stadijume i evoluciju da bi zatim evolucijom ili revolucijom prešla u viši stadijum. E onda dođe vreme da se malo tranzitira unazad, umesto da se socijalizam kakav je bio reformiše on se deformisao,degenerisao i na kraju samoukinuo vraćajući se na kapitalizam u obliku kakav su razvijene kapitalističke zemlje davno napustile.
Kažu da je osnovna razlika između kapitalizma i socijalizma u tome što kapitalizam pravi socijalne a socijalizam kapitalne promašaje. Najkapitalniji promašaj socijalizma je što je nekritički prihvatio da je kapitalizam apsolutno bolji.
Dođe vreme sve se preokrene, ko bi gori sad je doli , ko doli sada je gori a narodu sve više pod nogama gori. I pored toliko razvijenih demokratskih institucija i «znojenja» stranaka da narodu obezbede blagostanje, narod se sve više okreće religiji jer mu je još samo ostalo da se Bogu moli.
Zašto je to tako i gde se sada nalazimo delimičan odgovor može da se nađe u veoma inspirativnom tekstu gospodina Miodraga M.Popovića urednika «Pravoslavlja» koji toplo preporučujem.,a ovde ću iskoristiti nekoliko citata.
"У многе светске културе уткана је једна прастара подела у којој се знало шта којем животном добу приличи и шта би које животно доба требало да ради да би друштвена јединица (породица, место или држава, свеједно) напредовала. Та подела је једноставна: младима следује делање, средовечнима управљање, а и једни и други максимално поштују старе којима, по природи ствари, због животног искуства припада саветодавна улога.
А данас? Данас би сви да управљају! А онај нараштај коме, по наведеној подели, природно следује да управља, он се показује недораслим за то. Зашто? Па, једноставно зато што се у својим младим годинама, уместо рада и стицања радних навика, јагмио да се, много пре времена, дочепа власти, управљања, одлучивања... „Свему има време“, вели премудри Соломон (Проп. 3,1). Али ако се то време не искористи како треба, онда и резултат (у овом случају људска личност) испадне мањкав. Ко је у младости, уместо да ради, забушавао и „бежао са часова“ из „учитељице живота“, он нити ће у средовечном добу бити способан за руководеће дужности како треба, нити ће у старости бити дорастао узвишеној улози саветодавца. Имамо ли онда право да се чудимо и бунимо што, уместо бољитка, у сваком сегменту друштва видимо (у најбољем случају) стагнацију?”
Kod nas se desilo upravo suprotno,DOS se dosetio da sve zavisi od kadrova koji su kadri uzeti za sebe i stranke i stranačka podobnost bi jedina preporuka. Obrnuto no što je normalno mladi ljudi dobiše prva radna mesta i zaposlenja na mestima ministara, pomoćnika, državnih sekretara, savetnika, direktora i druga visoko pozicionirana mesta,što bi neki rekli «visoko sedeća pod rep gledeća». Počelo je to još za vreme Slobe i Vučića kao najmlađeg ministra a posle demokratskih promena kadrovski potencijal se ogromno povećao, podmladak počeo da naplaćuje revoluciju, patike su zamenjene skupim cipelama, farmerke skupim odelima i odmah imadosmo novu elitu nauljenih frizura i velikih dekoltea, sistem koji je stvarno najbolji i treba ga čuvati kao zenicu oka bez obzira što se stranke menjaju na vlasti jer inače imaju isti princip stranačke podobnosti, a moralna ionako nije na ceni.
„Што је било“, вели такође премудри Соломон, „то ће бити; што се чинило, то ће се чинити, и нема ништа ново под сунцем“ (Проп. 1,9). Дан смењује дан, година годину, једно годишње доба друго...
Тако нам се, ево, ближи и крај овог лета. Обележили су га, по обичају, разни фестивали и сабори: Егзит, Гуча, „Бир фест“ (енглеско „beer“ ваљда звучи отменије него славјанско „пиво“) и остале „ијаде“. Чули су се гласи трубни, жице и органи, бубњеви велегласни (да ли и доброгласни?), са поклицима... али без „Све што дише, нека хвали Господа“. По речима једног афористичара, Срби су се опет „сабирали да би се одузели“, а за „одузимање“ није недостајало алкохолних пића и наркотика.Ова „саборовања“ одавно су попримила међународни карактер, па се домаћим „саборашима“ увелико прикључују гости из целог света. Они предузимљивији у свему томе виде и нешто добро: кад већ, како кажу, не можемо (или ће пре бити да можемо, а нећемо) да имамо неки свој паметан и користан заштитни знак по коме бисмо се препознавали у свету, хајде бар да нас знају као место где могу да дођу да се иживе и раде све оно на шта у својим земљама не смеју ни да помисле. Када је богомудри апостол Павле написао да ми „постасмо као сметлиште света“ (1Кор. 4,13), тешко да је мислио на овако нешто..."
Važno je da mi kislimo da smo «in» pa opet imamo podele u smislu «ko ne ide na Egzit taj je ljakse» a «ko ne došo u Guču nije Srbin.», na ove druge «ijade» može i mešovito.
Jedan od epohalnih poduhvata i ogromni rezultat je što smo se vratili veri i tradiciji , našoj religiji. Sada smo svi mnogo religiozni , kad nas pitaju mi se krstimo a kad im odgovaramo oni se krste, svi su svoje grehe okajali jer svoje niko i neprizna , a drugi neka okajavaju. Sada su nam sve institucije postale crkvene, u svim ustanovama se prave paraklise (valjda nam ovo «para» ostalo kao tradicija iz nedavne prošlosti).Po tome je VMA ispred «Svetog Save» . VMA se ponosi sada paraklison više nego ranije bistom druga Tita kojoj su se klanjali isti oni koji sada idu u paraklisu kad god novinari imaju priliku da ih slikaju. I ostale državne institucije su, počev od BIA-e osveštane, zaklele se Bogu na poštenje, a da li je tako drugo je pitanje. Vojska nam je postala toliko religiozna da možemo biti sigurni da će njene molitve biti uslišene da ratova više nikada ne bude , a ako i bude ima da uz Božju pomoć sve nabedimo.
Eto , hoće i u Skupštini da imaju mesto za bogosluženje. Mislim da niko nije bolje to prokomentarisao od urednika «Pravoslavlja», svaka mu čast, evo:
”Што више богослужбених места близу радних места, то више верника на богослужењима, нарочито на празнике који падну у радни дан седмице…. ”Ових дана, у јавност је са тим податком изашао г. Жељко Ивањи, народни посланик из странке „Ге 17 плус“, заложивши се да се тај простор приведе својој првобитној намени, по угледу на парламенте у многим земљама, у којима постоје просторије за молитву, најчешће прилагођене потребама доминантне вероисповести у тој земљи. Дај Боже да се отвори и ова богомоља, али, искрено, лично не бих био заинтересован да ту редовно служим – плашим се да би за Свету тајну Исповести требало увести и трећу смену. Не зато што су народни трибуни грешнији од нас обичних смртника, Боже сачувај, него зато што су (како из скупштинских преноса можемо да закључимо) склони да исповедају – али туђе грехе! То неодољиво подсећа на ону духовиту причицу Светог Владике Николаја о свештенику који је, дошавши на нову парохију, затекао црквењака Исидора-Ису Јандала, који му је на исповести, уместо о својим гресима, причао шта раде мештани. На крају је домишљати попа, кад би му неко дошао на исповест, говорио: „Не треба, Иса црквењак ми је већ све испричао!“.
Mnogo lepo i mnogo rečeno, a ko ne veruje neka gleda prenos skupštinskih zasedanja.
Naravno, naši poslanici su ubeđeni da što je njima dozvoljeno nije dozvoljeno građanima, odnosno što je građanima zabranjeno njima nije.
Nije samo zbog ovoga što sam gore napisao ali i zbog mnogih razloga smo tu gde jesmo, a ne bi valjalo da nam neko iz EU kaže “budi tu di si jer ni za di si nisi.»Valjda će naše elite konačno shvatiti da posle oktobra dolazi novembar a nikako septembar i da posle svakog 5. mora doći šesti a ne četvrti oktobar.