GOST AUTOR: Zilikaka
Kao što je poznato, najveći, najefikasniji, tako reći iskonski neprijatelj naroda ovih prostora je svakako promaja. Sigurno već znate da je ista pobila više Srba od svih drugih koje su pak ozbiljne nauke poput istorije, izučavale i zabeležile. Ipak neobično je da ovu opasnu i sveprisutnu pojavu, literature resornih nauka gotovo uopšte ne proučavaju. To naravno ne znači da treba ostati slep kod očiju, pa ću sebi uzeti slobodu da o njoj napišem svoje verovatno nedovoljno stručno i sigurno nedovoljno tačno mišljenje. Dakle promaja.
Može se objasniti kao pojačano strujanje vazduha usled razlike u temperaturama, koja dalje izaziva još niz razlika u koječemu. Upravo to strujanje čini da vas onako oznojane, (jer tek voda u tim stvarima pometnju pravi), promaja brže nego što je to uobičajeno ohladi, što gotovo sigurno za rezultat daje ono poznato “uvatilo me u vrat i leđa”.
Ipak kao olakšavajuću okolnost treba navesti da gore navedena ima i socijalnu dimenziju. Dovoljno da vam prozori gledaju na dve strane, što će reći imate malo više kvadrata, vi neminovno postajete žrtva iste. Njihovim smanjenjem , proporcionalno, opada i opasnost da vam promaja u većoj meri zagorčava život. Dakle, ipak ima razumevanja za sirotinju.
No, i pored neslavnog prvog mesta na listi neprijatelja, onako pritajena opšteprisutna, promaja se relativno lako eliminiše. Metode su poznate i opšte prihvaćene – zatvaranje prozora u sred leta. Poželjno je to učiniti pre nego što prva žrtva krikne “ubi me promaja”, ali i zakasnela reakcija daje zadovoljavajuće rezultate.
Smatram da gore navedenoj, s obzirom na viskog rang koji joj pripada posvetih dovoljno pažnje, no namera mi je bila da se ovim tekstom osvrnem na drugog po rangu, ali po mom mišljenju daleko prisutnijeg , pritajenijeg i sigurno opasnijeg neprijatelja nam narodnog. To je ljudska sujeta.
Istorijski gledano, ova pošast je zabeležena od strane značajnijih religija i kao gordost , jedan od sedam smrtnih grehova, no, iako upoznati sa pravom prirodom napasti, istaknuti predstavnici tih istih religija i sami postaju njene žrtve. Gotovo po pravilu.
Generalno gledano, čovek, mada predstavlja remek delo prirode, na nju do sada nije uspeo da razvije trajni imunitet. Ona se se kao parazit uvlači u ljudsku jedinku verovatno pri samom rođenju, a prve znake svog prisustva ispoljava u sasvim ranom detinjstvu. Istina, taj vid je još najbezazleniji, lako prepoznatljiv, i u početnoj fazi se može savladati jednom od opšte poznatih vaspitnih metoda, protiv koje se u poslednje vreme pokrenula onolika međunarodna lavina raznoraznih stručnjaka za sve i svašta.
Na žalost, pokazalo se da ove metode daju kratkotrajne rezultate. Kako ljudska jedinka raste, tako i ovaj uvek prisutan parazit neminovno dobija na snazi, i uzima nova obličja. Kada jednom osvoji teren, ne napušta ga doživotno. Možda će se neko setiti primera koji negiraju ovakav stav, ali smatram da se takvi komotno mogu podvesti pod neminovnu statističku grešku. U toku razvoja jedinke ljudskog roda, sklona mutaciji, sujeta se brzo razgranava na familije, fele, klase, vrste i još kako vam drago.
Uzmimo za primer rodnu sujetu. Kao što rekoh, dok je u obličju srednjeg roda, ispoljava se na očigledan ali bezopasan način, međutim, čim se opredeli muški ili ženski oblik, postaje daleko efikasnija a samim tim opasnija po ljudski rod. Delujući krajnje perfidno, ona primorava pripadnike oba pola da se međusobno, unutar svog stada upoređuju i rangiraju po nekom samo njima znanom kriterijumu. Naravno, ovo rangiranje donosi ogromno nezadovoljstvo većini, što kao rezultat ima trajno poremećene odnose unutar do tada harmonične zajednice. Međutim, kao da mu to nije dovoljno, predmet ovog teksta proširuje se i na muško-ženske odnose, čineći ih maksimalno komplikovanim, sve u cilju izumiranja ljudskog roda kao takvog.
Eto na primer, prilikom spajanja jedinki suprotnog pola, priroda je do savršenstva pojednostavila i olakšala taj čin, radi efikasnog produženja vrste. Da, ali sujeta, uzimajući svoj danak, učinila je da često do tog spajanja uopšte ne dođe. Srećom, ovu vrstu sujete čovek vremenom uglavnom nauči kako da savlada, jer bi u protivnom ljudski rod odavno nestao sa lica zamlje.
Poput reke koja na svom izvoru biva bistra i plitka, pa dalje u svom toku formira opasne brzake, klance, i virove dobijajući na snazi, sve do ušća gde formira večito neistražene delte, pune rukavaca, močvara I živog blata, i ljudska sujeta menja svoj oblik ponašajući se baš kao pomenuta reka.
Dakle, taman kad mislimo da smo savladali najopasniji vid sujete, onaj što preti izumiranjem ljudskom rodu, predmet našeg razmatranja se pojavljuje u sasvim novom, nepoznatom i pre svega neočekivanom obliku, a to je profesionalna sujeta.
Tom obliku valja posvetiti posebnu pažnju. No , kao što i reku u svojoj delti ne možeš potpuno upoznati, tako i ovu vrstu sujete možemo samo delimično predstaviti,ito preko svojih predstavnika. Pošto s druge strane nije pristojno zavirivati u tuđa dvorišta, za predstavnike ću izabrati četiri zanimanja, meni posebno bliska.
Doktori
Prvo da pojasnim da bi se ovo zanimanje, da nije predmeta našeg izučavanja, sigurno zvalo lekari. Tim pre, što je tom u imenu sadržan vrlo plemenit glagol. Međutim, već na prvom koraku vidimo koliku moć ima naš neprijatelj, kad nas natera da sami sebi onako lepa imena menjamo.
No, da krenemo od početka.
Smatram da, kako je već jedan od velikana naše književnosti primetio, u mnogome treba zahvaliti matematici na tolikom broju školovanih predstavnika i ove profesije. Ista ih je uglavnom toliko prepala tokom prethodnog školovanja, da su pobegli na sigurno, glavom bez obzira, na mesto gde ih ni ona, ni njena sestra od tetke logika, sigurno neće ugroziti.
I tako taman kad su pronašli miran kutak, oni jedno vreme mogu provesti u spokoju, izučavajući pri tome i razne zanimljivosti koje su kao stvorene da se odmah zaborave. Mora se priznati da se o ovom periodu budući doktori vrlo vešto odupiru profesionalnoj sujeti. Oni uče pa razumeju ili ne razumeju, raspituju se, traže dodatna objašnjenja, što će reći ponašaju kao i većina drugih budućih stručnjaka. Međutim, promena nastaje kada njih buduće nateraju da obuku bele mantile i sa njima ušetaju u klinike.
Nešto sam ubeđenja da pre svega te mantile treba pazljivo pregledati. Jer kao što se neki nesrećnik može oblačanjem tuđeg kaputa zaraziti vrlo neprijatnim parazitima, pa još i opasnu bolest od toga dobiti, tako se i ovaj ljudski parazit, sa sigurnošću tvrdim, najuspešnije prenosi baš belim mantilima.
Da je mladi student podlegao opasnom parazitu, možete primetiti tako što Sokratovo “ja znam da ništa ne znam”, preko noći počinje da tumači kao “ja ne mogu da ne znam”. Ovo tumačenje naravno ne napušta za života. Treba primetiti da naš se parazit ne zadovoljava ovim rezultatom, već se odmah zatim ispoljava u svojoj novom obliku.
Sigurno ste do sada primetili da predstavnici ove profesije imaju neverovatnu sposobnost da koračaju visoko podignutog pogleda, a da pri tome ni jednog trenutka ne pogledaju ispred sebe, kako se ne bi kojim slučajem sapleli. I mada ova sposobnost može biti vrlo korisna za šofere, pilote, i zanimanja slične vrste, naš parazit se opredelio da je dodeli baš doktorima.
Naravno da , kao i svaka ozbiljnija bolest, predmet našeg izučavanja ne prestaje da menja svoje obličje , čineći jedinku sve zaraženijom. Nakon zaposlenja, a naročito nakon završene specijalizacije, žrtva osim onog “ja znam sve” (što predsravlja zreliji oblik prethodnog “ja ne mogu da ne znam”), dobija izvesnu gotovo umetničku širinu pogleda. Ovo ćete najbolje proveriti ako krenete da sa istim tegobama obilazite nekoliko predstavnika ove struke. Možete biti sigurni da ćete završiti sa većim brojem potpuno različitih dijagnoza, pri čemu će svaki od autora biti spreman da do iznemoglosti brani svoje mišljenje.
Umalo da zaboravim da pomenem svakako najočigledniji vid ponašanja, koji je naravno izazvan našim napasnikom. Prilikom rada sa predmetima svog izučavanja odnosno jedinkama ljudske vrste, ova profesija će biti, zabrinuta, zamišljena, namrštena, ali sigurno reči neće reći. Izuzetno, ako je prisutan još jedan njihov kolega, oni će međusobno razmenjivati značajne poglede i nerazumljive rečenice, ali strogo pazeći da neka informacija ne procuri. Otprilike,kao čuvari tajne Svetog grala.
No kako mi ne biste zamerili da doktorima posvećujem previše pažnje, predlažem da pređemo na sledeću žrtvu prosesionalne sujete. Pilote.
Intreresantno je reći da jedino za ovo zanimanje možete dobiti sertifikat da ste amater, kojim vam država daje odobrenje da se amaterski bavite ovim poslom. Kako je u prirodi čoveka da se najradije radi ono što ne zna, što i lično potvrđujem pisanjem ovog teksta, smatram da bi bilo vrlo korisno kada bi počeli da se izdaju sertifikati i lekarima, advokatima ili recimo inženjerima amaterima.
Pripadnike ove amaterske podvrste možete prepoznati po tome što ne propuštaju priliku da sagovorniku što pre stave do znanja čime se bave. Moram priznati da je ovo blaži i bezazleniji vid napasnika. Nasuprot njima, profesinalci, već duboko zahvaćeni, nikada, ali nikada tako nešto neće učiniti . Oni će vas vešto navesti da ih to sami pitate, a onda će kontra uz pitanje “ko, jel ja?”, tiho prošaptati “letim”.
Najgore što možete da im učinite tog trenutka je da samo kažete “lepo”. Svakako da bi ste time zadali smrtonosni udarac upravo njihovoj sujeti, ali budite sigurni da oni imaju već spreman način da takav tok razgovora spreče. Dakle, pošto ste se upetljali u zamku i zasijali očima, od vas se očekuje da postavite nekoliko konkretnih pitanja. Sa sigurnošću tvrdim da ćete na njih dobiti prvo šture, a onda sve opširnije odgovore, da biste na kraju završili slušajući kako sagovornik priča o sebi, sebi i samo o sebi. No nemojte misliti da ako znate efikasan način za odbranu, možete izbeći da postanete slušalac žrtva. Ovo zanimanje ima još jednu osobenost, koja se pojavljuje u ženskom rodu. To su uvek prisutne životne saputnice pilota, poznatije kao pilotice. Budite sigurni da vam ova podvrsta neće dozvoliti da se udaljite, bez da saslušate sve što se smatra najosnovnijim , a što će vam oduzeti bar nekoliko sati dragocenog vremena. Smatram da one ovo čine jer su duboko ubeđene da baš njima pripada posebna zasluga što se njihovi izabranici bave tim poslom, te stoga i same imaju pravo na određeni vid društvenog priznanja. I tako po obrascu “što propusti deli Radivoje, to dočeka mali Radojica”, pomenuti tandem vas uvlači u svoj svet “ovo moraš da čuješ” doživljaja, gde naravno vrhunac predstavljaju priče o preživljenim opasnostima, kao i uspešnom snalaženju našeg junaka u njima.
Ipak, koliko god vremena proveli u razgovoru, nećete saznati mnogo o prirodi međusobnih odnosa pripadnika ove profesije. Iz tih razloga dozvoljavam sebi da vam kao potencijalnoj žrtvi na vreme dam neke informacije, kako biste ih iskoristili za nužnu odbranu. Ako bilo koga od njih zapitate za kolegu, (čija ste možda žrtva već prethodno bili), zapitaće vas prvo odakle ga poznajete, a zatim, bez obzira na vaš odgovor uslediće kratka izjava “znam ga”. Kao što primećujete, koliko god opširni bili pri opisivanju samog sebe, toliko će šturi biti pri pomenu nekog od konkurenata. Oni ovo čine iz čiste predostrožnosti, da se vama ne bi desilo da vršite neko porećenje, koje ne daj bože može ići na štetu trenutnog sagovornika. Zaista ne znam zašto se ova osobina razvila, kada svi dobro znamo da, za razliku od drugih zanimanja, oni i sami snose posledice svojih eventualnih grešaka, te da se za najtačniji kriterijum pri poređenju njihovih međusobnih kvaliteta može smatrati ono: “najbolji pilot je živ pilot”.
Valjalo bi ovom prilikom još reći nešto o profesionalnoj konverzaciji prilikom obavljanja letačkog posla. Mora se primetiti da su u tom pogledu, a već prema sredstvu na kojem lete, neki donekle uskraćeni za to, te im se razgovori svode na dosadne fraze, za koje se ipak mora priznati da pružaju određen broj potrebnih informacija za uspešan ishod leta. Sa druge strane, piloti koji kabinu tokom leta dele sa kolegama, istovremeno imaju priliku za posebnu vrstu stručnog usavršavanja . Tako na primer, oni u tim prilikama mogu naučiti kako se uspešno peče rakija od svega i svačega, ili kako se kiseli kupus, i uopšte niz drugih korisnih stvari koje doprinose podizanju nivoa stručnosti. Specifičnost ovakvog usavršavanja je i to što se tokom razgovora u najvećoj mogućoj meri pominju svi bliži i dalji srodnici, pojedini pripadnici faune, kao i neki intimni delovi ljudskog tela. Možda vama ovo izgleda nekorisno, ali mogu da tvrdim da je i te kako opravdano. To će se pokazati vrlo brzo, čim pripadnici ove profesije odu u zasluženu penziju. Tada dolazi vreme za primenu stečenih znanja. Kako se oni po pravilu nakon završetka letačke karijere počinju baviti na izgled potpuno neočekivanim zanimanjma, od heklanja i sitnog veza, preko pravljenja ne baš lepih i nikom potrebnih predmeta, do raznih vrsta stolarsko-mehaničasko- montersko- instalaterskih radova, u svakom od njih se ubrzo pokažu kao vrlo spori i ne preterano kvalitetni. Ipak svemu tome oni se posvećuju sa izrazitim predanošču, doživljavajući svaki put radost otkrovenja nečeg novog.
Svakako, profesionalna sujeta ostaje da živi u njima i kada postanu bivši, ali kako smatram da smo im posvetili dovoljno vremena, dozvolite mi da vam predstavim sledeće žrtve. To su inženjeri.
Mora se priznati da predstavnici ovog zanimanja dugo odolevaju sujeti. To ne zato što poseduju neki poseban kvalitet, nego zato što ih tokom školovanja zaokupe nizom konkretnih obaveza koje za krajnji cilj imaju dobijanje potpisa, te im ne ostaje mnogo vremena za razvoj sopstvene sujete. Ipak, već zaposlenjem a naročito dobijanjem određenih ovlašćenja, do tada pritajeni neprijatelj naglo uzima danak, menjajući svog domaćina do neprepoznatljivosti. Da bismo preciznije opisali kako se predmet našeg izučavanja u ovom slučaju ispoljava, dobro bi bilo primetiti to pre svega zavisi od podvrste kojoj jedinka pripada - salonska ili terenska.
Salonska podvrsta , kako joj samo ime govori, opredeljena je pre svega za uspešno teorijsko rešavanje problema, koji uzgred rečeno najčešće u životu nije ni videla. Njihova karakteristika je da su u svakom trenutku sposobni da izvedu dug i beskrajno složen matematički dokaz za recimo rupu na saksiji, koji za rezultat ima i predlog za konkretno izvođenje, kakvo po pravilu niko na svetu ne može uspešno realizovati. Naravno da se pripadnik ove vrste smatra uspešnijim, što je više ovakvih predloga dao.
Osim toga, pripadnici ove podvršte poseduju neverovatnu sposobnost da aktivno razmenjuju mišljenje sa kolegama, osobito prilikom čitanja tuđih pisanih radova, i to najčešće u obliku “koja ovo budala pisala”.
Ovakva saradnja se pokazala vrlo korisnom, pa tako sa sigurnošću možete očekivati da će oni zajedno iznedriti jedno kolektivno remek delo u kojem će pod znak pitanja staviti i osnovne postavke mnogih nauka, kao na primer da se dve stvari ne mogu istovremeno nalaziti na istom mestu.
Za razliku od gore opisane, inženjerska struka je kadra iznedriti i potpunu suprotnost, već pomenutu terensku podvrstu. Osobenosti ove podvrste su da se odmah prilagodi okruženju u kojem radi, do te mere da je čak vrlo brzo u mnogo čemu prevaziđe. Tako na primer, već nakom kraćeg vremena, oni počinju da se služe rečnikom kojeg bi se postideli i kočijaški veterani, a sve to radi što uspešnije poslovne komunikacije sa saradnicima. Takođe, oni gotovo po pravilu otimaju majtorima alat iz ruke, ne bi li im pokazali kako su daleko obučeniji da tu operaciju izvedu, i uopšte, imaju potrebu da zavire u svaku moguću rupu. Ovo čine u svrhu davanja neizmernog ličnog doprinosa onome što bi se po pravilu daleko kvalitetnije i brže izvelo bez njihovog prisustva. Naravno da ove svoje sposobnosti ne primenjuju isključivo na radnom mestu, već ne propuštaju priliku da sole pamet svima uvek i svuda, čim se za to ukaže prilika.
Treba naglasiti da bez obrzira na postojeću podelu, postoji i ne mali broj pripadnika inženjerske struke koji kao da su nastali ukrštanjem ove dve podvrste. Tako recimo nije retko sresti recimo šefa gradilišta sa šlemom u lakovanim cipelama, koji kao obavezan rekvizit sa sobom nosi računar , naročito u prilikama kad je on potpuno nepotreban. Najlakše ih je prepoznati po stavu “dal me svi gledate kako sam značajan” uz istovremeno “nemoj da bi se neko usudio da me nešto pita”
Drugu kombinaciju pak karakteriše da i pored najbolje volje, nije u stanju da na papir stavi i primeni jednostavna pravila poput Pitagorine teoreme, ali zato odlično barata nizom nama običnim smrtnicima nerazumljivih izraza koji su u dalekoj prošlosti služili za imenovanje pojedinih tehničkih detalja.
Za kraj još samo da dodam, neoprostivu grešku bismo učinili kada u ovom razmatranju ne bismo pomenuli još jednu vrstu pripadnika ove struke, a to su žene inženjeri. Načelno, kao i cela familija, i ova bočna podvrsta na isti način postaje žrtva profesionalne sujete, ali pri tome nosi i jednu posebnu osobenost. Naime, pripadnice ove vrste najtačnije možemo opisati ako ih uporedimo sa morskim prasetom. Kao što vam je poznato, ono nit je morsko, nit je prase, te smatram da ženama inženjerima ovo ipak treba uzeti kao izvesnu olakšavajuću okolnost.
Kao poslednju, ali svakako ne najmanje značajnu, odlučujem se da opišem profesorsku sujetu.
Profesori, kao što je poznato, potiču iz vrlo različitih pojedinačnih struka, od kojih svaka naravno ima svoje specifičnosti. Ipak, kada svi oni stupe na presto, odnosno stanu pred katedru, nekako momentalno doživljavaju preobražaj iste vrste, koji pak uspešno potire sve prethodne godine školovanja, te oni postaju samo i jedino profesori. Ovaj preobražaj je moguće uporediti sa sličnim , koji doživljavaju pojedine zvezde teatra, no mora se priznati da su profesori u tome daleko bolji i uspešniji, kao i da mu, za razliku od umetnika od kojih po neko ostaje imun, oni listom podležu.
Naravno, mora se priznatida je njima u opisu radnog mesta da drugima sole pamet, a da pri tome ni jednog trenutka ne ugroze sopstveni autoritet. Naravno, ni ova osobina nije podjednako raspoređena kod svih. Što je populacija sa kojom stručnjak ove vrste radi mlađa, to on ima jače uvreženo, potpuno zastarelo mišljenje, da predmete svog rada treba nečemu i da nauči. Srećom, kako stepen škole raste, tako i ovaj nekorisni zaostatak prošlosti polako nestaje, da bi na institucijama viskog školstva potpuno iščezao.
Kao što smo već napomenuli, mada u osnovi potpuno različitih struka, pripadnike ovo časnog zanimanja krase gotovo identične osobine. Tako na primer, pri prvom susretu će vam jasno staviti do znanja da to što oni znaju, vi ne možete ni da pojmite. Naravno da im to neće biti dovoljno, već će brže –bolje početi da vas zasipaju gomilom krajnje nekorisnih informacija, kako bi pojačali već stečeni utisak nadmoći. Osim toga, pripadnike ove vrste odlikuje vrlo korisna osobina da nikad ne odgovaraju direktno na postavljeno pitanje, ma koliko ono jednostavno bilo. Oni naime imaju potrebu da pre svega stvar objasne od postanka sveta, pri tome insistirajući na potpunoj pažnji sagovornika.
Ukoliko se kojim slučajem zadesite sa druge strane katedre, što će reći u njegovoj najprirodnijoj sredini budite sigurni da će profesor tokom zajedničkih susreta vrlo uspešno razviti u vama osećaj krivice, jer ga je bog kaznio da mora imati posla sa takvim šupljoglavcem. No, tipični predstavnik ove vrste se neće zadržati na tome, već će sve učiniti da u vama razvije i posebnu ljubav za oblast koju vam prezentuje, i to na način : “ne daj bože da jednom živite od onoga što ste ovde naučili”, ili “teško onom poslu koji vi budete radili”.
Jednom rečju, ako ste pre susreta sa ovom vrstom imali nepotrebno veliku količinu samopouzdanja, budite sigurni da će vas oni sa uspehom tog tereta rešiti.
Mislim da bi bilo zanimljivo dodati da ova profesija takođe ima vrlo specifičnu unutar esnafsku komunikaciju. Oni dakle ne mareći što možda nemaju odgovarajući broj slušalaca, drže do toga da izlaganje mora biti na takvom nivou, da se odmah može pretočiti u udžbenik. Pri tome svaki od njih sa neverovatnom veštinom poteže podatke iz svoje usko stručne oblasti, ponekad čak potkrepljene i istorijskim citatima, a koji za krajnji cilj imaju samo i jedino da pokažu kako je govornik u pravu, a preko puta njega sedi totalna neznalica.
Zaključak:
Tako, prolazeći kroz razne pojavne oblike mrskog nam neprijatelja, prirodno se nameće pitanje ima li uopšte efikasnog leka. Ja lično, kao ubeđeni optimista, smatram da ima, ali da je u ovo fazi razvoja ljudske jedinke on gotovo nedostižan. Naime, verujem da je savladati sopstvenu sujetu jednako teško kao i ostvariti pogled na sebe iz sopstvenog astralnog tela. Kao što znamo, za ovo drugo je neophodan neizmeran trud i potpuni vid posvećenosti. Ipak , prepoznavši sujetu u sebi, možemo učiniti početni korak , koji svakako neće uroditi plodom, ali nas bar može vrlo lepo zabaviti.