U danima uoči 5. oktobra 2000. godine nekim našim sunarodnicima se činilo da su protiv Miloševića sva sredstva dozvoljena. Nasilju, verovali su, treba suprotstaviti nasilje. Na laž, bili su ubeđeni, valja odgovoriti lažima, na crnu propagandu treba ići crnom propagandom, na otimanje otimanjem.
Bilo je to idealno stanje za projektante haosa.
Naša revolucija - „druga oktobarska revolucija˝ , koja će takođe pojesti svoju decu, mogla se pretvoriti u masovno krvoproliće. Nije se to desilo zahvaljujući sposobnostima Zorana Đinđića i dovitljivostima nekih drugih lidera. Neko će, možda, reći: zahvaljujući sudbini. Neko će uzviknuti da je slučaj bio talentovani reditelj velikog spektakla.
Kako god bilo, mi danas - deset godina kasnije - moramo da se pitamo o čistoti sopstvenih (ondašnjih) pobuda.
Jedan publicist je uoči 5. oktobra pustio u opticaj izmišljotinu da su čuveni kremanski proroci Tarabići predskazali Srbima dolazak spasioca. On, spasilac, rekli su Tarabići navodno, imaće prezime izvedeno od reči koštunjav ili koštunjavo! Siguran sam da nije Vojislav Koštunica naručio ovu propagandnu fabulu, ali verujem da u njenu tačnost, kao i mnogi, nije posumnjao.
Kada sada prebiram po svojim sećanjima potvrđujem da se ni ja tada, nisam pitao o istinitosti tvrdnje da će spasilac Srbije imati prezime koje je izvedeno od reči koštunjav ili koštunjavo. Koštunica je izabran kao protivteža Miloševiću i meni se činilo da je priča, u čiju istinitost nisam posumnjao, od koristi za namere udružene demokratske opozicije kojoj sam pripadao. I zaista, imala je ta priča očekivano dobar i (ne)očekivano veliki efekat. Imala je i umirujuće dejstvo, jer su hiljade, stotine hiljada građana poverovale da je odavno sve rešeno, da je nebo na njihovoj strani i da sada - izlaskom na ulice - treba mirno završiti dramu.
Odavno se zna da u masovnim događajima masom treba mudro upravljati. Stare hronike govore da su Srbi na Kosmetu pobedjivali Turke, a onda su vikači (drekadžije), koje su Turci imali u svojim redovima, zagalamili da Srbi već beže i da ih treba napasti svim snagama.
Jedna izmišljotina (puštanje glasine) kažu, pomogla je Turcima 1389. godine, na Kosmetu.
Ostaje sociolozima i psiholozima da i to proučavaju - uticaj glasina na sve masovne događaje, pa i na petooktobarske - a svako od nas mora da bude svoj sopstveni psiholog i sociolog. I mora, svako od nas, da pita sebe:
U čemu sam učestvovao?
Sa kakvim idejama i namerama?
Znamo danas da je demokratska opozicija, uoči 5. oktobra i 5. oktobra, imala i čistih namera i poštenih slogana, ali sad znamo da su u petooktobarskim događajima neki učesnici videli priliku za osvajanje vlasti, a u osvajanju vlasti mogućnost za osvajanje svih vrsta privilegija.
Meni je lako da ovo kažem zato što sam bio imućan i pre 5. oktobra. Posle 5. oktobra gledao sam kako mnogi političari, savezni, republički, regionalni i lokalni, trče da poziraju onom umetniku koji je izmislio lik Srećka Šojića. Sada razni Šojići gledaju televizijskog Šojića. Gledaju sebe i smeju se.
Znam da su sve tranzicije bolne i da je „Šojić" večan. Znam takođe da je delimično i na mene pala senka političara koji su u naš život uneli zjapeću glad za privilegijama, bolesnu želju za pokazivanjem, neznanje i amoralnost, prostakluk i klanovsku organizaciju. S kim si takav si! - govori se odvajkada. Zato sam se valjda odavno i počeo izmicati od politike i od javnosti.
Ne želim, ipak, da ova moja kratka autobiografska ispovest zvuči ni suviše gorko ni odveć kiselo, jer, ne bi se moglo reći da je gradjanima Srbije gore nego pre 5. oktobra. Naprotiv, život u Srbiji je snošljiviji, beda je manja, a političko nasilje, ako ga ima, nije nesavladivo. Svi smo, međutim, očekivali više. Očekivali smo čudo.
Da je mene neko 5. oktobra 2000-te pitao šta mislim da li ću za deset godina slaviti taj dan, ni najmanje ne sumnjam da bih odgovorio pozitivno i u to najiskrenije verovao. Danas, imam razumevanja za one koji smatraju da nema razloga za slavlje, ali nemam za one koji smatraju da je obeležavanje ovog istorijskog datuma - neprimereno, pa još tvrde da je obeležavanje i slavlje jedno te isto. Smatram da je obeležavanje neophodno i bitno, a u sopstvenoj intimi niko mi ne može osporiti ili oduzeti pravo i da proslavim/nazdravim, makar uspomeni na taj dan koji me je ispunio ponosom i radošću.
Ako je u meni ostalo tuge zbog raznih neostvarenosti, zbog promašaja u nacionalnoj i državnoj politici, a nje nesumnjivo ima, to je zato što moram da se pitam koliko sam učešćem u organizovanju Petog oktobra doneo dobra narodu i koliko dobra sebi. Najkraće rečeno, imam pomešana osećanja. Primećujem da poštenih, samopregornih ljudi ima i u vladajućoj koaliciji i u opozicionim strankama, ali ih često nadviče njihova suprotnost iz iste koalicije i istih stranaka.
Neko će se pitati zašto u ovom izlaganju zaboravljam ulogu strane moći, velikih sila i njihovih interesa, u rešavanju naših problema. Kako ću to zaboraviti?! Oduvek sam znao da je najveća Miloševićeva greška upravo nastup sa imperijalnim gestom, protivljenje najjačim silama, inaćenje sa vladaocima. I želim otvoreno da kažem da je taj mnogopominjani strani faktor, kritikujući korupciju u Srbiji, upravo koristio srpske korupcionaške elemente u svojim poslovima i planovima.
Sada moramo priznati da svet nismo očarali svojom revolucijom od dva dana, a domaću javnost jesmo delimično razočarali. Svet nas neprestano uči da je pravda spora, ali nedostižna. Mi se upinjemo da to opovrgnemo i pri tome nerviramo one od kojih zavisimo: pozivamo se na svoje zasluge, na svoje žrtve, na potoke srpske krvi u pravednim ratovima. Svet se, kada ćemo to naučiti, plaši naše retorike. Albanci sa Kosmeta su u Drugom svetskom ratu masovno optirali za fašističkog okupatora i to im danas ne spočitavaju veliki zapadni saveznici, Amerika i ostali. I šta to znači? Kad interesi viču ništa drugo se ne čuje! U godini 2000., u oktobru, mi sebi nismo postavili pitanje kako da uradimo ono što Milošević nije hteo i nije umeo: da svoje interese usaglasimo sa interesima svih velikih sila. Pravedno je reći, međutim, da nisu svi političari sposobni da rešavaju sva pitanja. Neki su u stanju da reše unutrašnja pitanja, neki u mogućnosti da savladaju spoljnopolitička pitanja, a malo je onih koji imaju dar od Boga da vide celinu stvari i pojava. Pri tom, u Srbiji se još ne zna da je politika zanat i da je za bavljenje tim zanatom potreban veliki talenat.
Mi, na žalost, mislimo da svako može da se bavi politikom.
Sa svetom, koji nam i dalje (po inerciji?) nije naklonjen, mi se još nismo izmirili, ali teže je od toga što se nismo izmirili sa sobom. Kako da vidimo i prepoznamo znake tog izmirenja?
Ako političke stranke jednog dana ne budu preduzeća za proizvodnju moći, ako lične strasti ne budu starije i važnije od nacionalnih i državnih pitanja, ako sujeta političara ne bude presuđivala u važnim i najvažnijim poslovima, znaćemo da je naš petooktobarski posao iz 2000. godine od istorijske važnosti. Dotle, i dalje moramo da se pitamo koga smo pobedili? Miloševićevu osionost ili svoju nespremnost da ujedinimo svoje sposobnosti oko minimuma najvažnijih ciljeva? Za sada ostaje dilema za sve nas da li je polazni koncept bio nerealan, a možda i pogrešan, jer su svi lideri, a i šire, imali svoju ideju za jednu zemlju. Nismo uspeli da dođemo do jedinstvenog koncepta za sve te ideje oko jedne zemlje.
Mislim da je rano za svođenje računa. Potrebna nam je istorijska distanca, a tada verovatno mnogi od nas neće biti među živima.
Beograd, 04.10.2010. godine.
dr Nebojša Čović
Podpredsednik Vlade Republike Srbije
u periodu oktobar 2000. - februar 2004.