Mnogi su danas na razne načine želeli da obeleže desetogodišnjicu svrgavanja Miloševićevog režima, ali jedan događaj se bitno razlikuje od svih drugih. Na margini zvaničnih manifestacija, akademskih diskusija i istorijskih TV emisija, 5. oktobar 2010. je obeležila jedna beskompromisna građanska akcija ispred Narodne skupštine Republike Srbije, sa snažnom porukom:
ĐUBRE ZA ĐUBRE - Spontani, ekološki građanski protest
Naime, građani su putem Fejsbuka pozvani da 5. oktobra iznesu đubre iz svoje kuće i, umesto u kantu, izbace ga na plato ispred Skupštine - iste one pred kojom (i u kojoj) su pre deset godina srušili vlast omraženog režima...
Ko se drznuo da pozove građane na tako smeo čin i zašto?
Siguran sam da se dobro sećate Branka Ilića, poletnog aktiviste koji je zajedno sa Miljom Jovanović u ime Otpora primio nagradu MTV-a „Free Your Mind" u jesen 2000. godine. Uglavnom ga niste mnogo viđali ovih godina, osim ako ne pohađate povremene koncerte njegovog benda, jer se povukao iz mejnstrima i nije sarađivao ni sa jednom od stranaka, ni demokratskih ni onih drugih.
Međutim sada je na sopstvenu inicijativu, bez ikakve organizacije iza sebe i koristeći kao alat samo društvenu mrežu Fejsbuk, pozvao ljude da petooktobarsku „revoluciju" sami obeleže učešćem na kontroverznom neformalnom skupu. Kao i mnogo uličnih akcija devedesetih, ova je koštala 0 dinara i omogućila je građanima da, svojim ličnim činom kažu političarima šta o njihovom radu zaista misle.
Sam 5. oktobar 2000. je pre svega bio dokaz i opomena političarima da građani zaista mogu da uzmu vlast nazad u svoje ruke. A sećanje na Peti oktobar je opomena nama, građanima, da moć svrgavanja političara treba da upražnjavamo češće, jer se ljudi na tronu brzo ostrve. Odsustvo kritike vladajuće politike, samo po sebi je već destruktivna apologija. Zato je i ova akcija konstruktivna: ona je kanal kroz koji su se građani samostalno mobilisali da opomenu vrh vlasti. Ironija je u tome što sam među tim građanima mogao da vidim iste ljude koje sam sretao pre tačno deset godina, kada smo kao anonimni pijuni kroz dim suzavca opsedali to skupštinsko zdanje. Time je legitimnost njihove današnje kritike još veća.
Da li je ova akcija za ikoga uredljiva? - Ne. Nema za koga da bude, jer nosioci vlasti pre svega moraju da izdrže teret očekivanja svih građana, u čije ime i obavljaju poverene funkcije. Pravo građana je da javno ukazuju na laž, nedoslednost, nesposobnost i korupciju nosioca vlasti. A dužnost odgovornih građana je da to čine uvek. Ta javna kritika predstavlja obavezu za svakog funkcionera da svoje ponašanje upriliči zahtevima građana, a istovremeno predstavlja i opomenu da će im povereni poslovi biti oduzeti kad god to građani zažele. Ako se neko od političara zbog ove akcije uvredi - onda treba odmah da odustane od daljeg bavljenja politikom. Ako političari pak odluče da ovu akciju ignorišu - onda je zaista vreme da se prestroje i nađu sebi neku drugu karijeru gde neće morati da služe narodu.
Političari moraju da shvate da oni nisu vladari, nego sluge. U republici, građani su vladari. Sve drugo je uvreda za građane.
Teško da je ikada neka revolucija, ili navodna revolucija, uspela da ispuni sva očekivanja građana koji su je izneli. Ali građani nikada ne smeju da iznevere sebe i da zaborave svoje zahteve prema svojim slugama - političarima. Nije dovoljno da podsećanje na revoluciju (ili „revoluciju") bude obeleženo prigodnim priredbama, akademskim raspravama, statusima na Tviteru i Fejsbuku i istorijskim TV emisijama - potrebna je konkretna akcija, kojom građani podsećaju političare gde im je mesto.
Upravo u tom smislu, akcija „Đubre za đubre" predstavlja simbol onoga što je ostalo od nada i ideala koji su nosili petooktobarsku „revoluciju": ostali su još još otpatci, spremni za reciklažu.
P.S.
U nastavku sledi primer kako su studenti na protestima 1968. godine opominjali tadašnju vlast, „crvenu buržoaziju", kada su okupirali Univerzitet u Beogradu. Možete videti odlomak iz dokumentarnog filma „Lipanjska gibanja" Želimira Žilnika, koji prikazuje glumca Stevu Žigona kako improvizuje Robespjerov govor u Jakobinskom klubu, iz Bihnerove drame „Dantonova smrt".
U prilogu je i transkript govora Steve Žigona (preuzeto iz knjige Nebojše Popova „Društveni sukobi izazov sociologiji - beogradski jun 1968"):
„Revolucionarna vladavina jeste despotizam slobode! Slobode - protiv tiranije! Svi znaci jedne lažne osećajnosti izgledaju mi kao uzdasi što poleću put Engleske i Austrije! Ali, ne zadovoljavajući se time da razoruža mišicu naroda, oni pokušavaju još i najsvetije izvore njegove snage da otruju porokom. To je najprepredeniji, najopasniji i najgnusniji napad na slobodu! Porok je Kainov žig aristokratizma! U jednoj republici porok nije samo moralni nego i politički zločin! Poročan čovek je politički neprijatelj slobode! (Ovacije.)
Odmah ćete shvatiti moje reči ako mislite na ljude koji su nekad stanovali na potkrovlju, a danas se voze kočijama i bludniče sa bivšim markizama. (Aplauz.) Kada gledamo kako se zakonodavci narodni razmeću porocima i rasipništvom nekadašnjih dvorana, kako sipaju dosetke, oštre, i ističu svoj umetnički ukus, kako već polako usvajaju pravila otmenog ponašanja, kada gledamo kako se markizi i grofovi revolucije žene bogatim ženama i nose skupocena odela - kada njih gledamo, s pravom se možemo upitati: jesu li oni opljačkali narod! (Skandiranje: „Jesu, jesu...")
Nema sporazuma, nema primirja sa ljudima koji su mislili samo na to kako da opljačkaju narod, nadajući se da će to pljačkanje ostati nekažnjeno! (Ovacije.) Nema sporazuma, nema primirja sa ljudima za koje je republika predstavljala špekulaciju, a revolucija - zanat! (Bučne ovacije i odobravanje.)"