Čaj

Aleksandar T RSS / 09.12.2007. u 20:14

Prije 5 godina Biljana Plavšić je priznala svoj dio odgovornosti za zločine počinjene tokom rata u BiH.Mnogi akteri ovog suđenja su ovaj njen čin smatrali presedanom u međunarodnom pravosuđu jer je bila prva visoka funkcionerka jedne države koja je priznala krivicu. Imam osjećaj da se danas niko i ne sjeća tog veoma vrijednog i važnog čina. Tih dana sam napisao tekst Čaj koji vam sa zadovoljstvom predstavljam

Čaj

Vrelo julsko popodne na pašnjaku podno Manjače. Krupne graške znoja su klizile ka krupnim, smeđim očima kopača i maglile mu pogled ka kraju reda ranije zasađenog kukuruza. Na kraju njive se širokom krošnjom šepurila kvrgava, polutrula stogodišnja kruška i gusta hladovina pod njom. U pletenoj torbi obješenoj o granu čekao ga je obrok od tvrde, crne pogače, kiselog mlijeka, slanine i luka. Odlučivši da se okrjepi i odmori, umorni kopač sjede pod krušku i otpoče zubima kidati komade pogače, mješajući je sa slaninom i lukom. Zalijevao je zalogaje kiselim mlijekom koje mu se slijevalo niz prsa i košulju, na kojoj se davno prestala razaznavati boja. Što zbog umora, a što zbog dobrog obroka, omaknu mu se, te zaspa na gustom korijenju, posutom rijetkom mahovinom. Otvorenih usta... 

Elegantne i ritmički jasne pokrete crne zmije, malo duže od pola metra, blago je remetila izbočina na sredini tijela koje se, dok je klizila niz pokošenu padinu, presijavalo na vrelom suncu. Zadnje što je tog dana vidio rijetko i nedozvoljeno neoprezni poljski miš bila su upravo velika usta ovog mladog crnog smuka, ne pretjerano intetligentne, neotrovne, ali za sitnu divljač često kobne zmije. Smuk se lijeno kretao ka onom što mu je bila trenutna kuća, prostranoj i hladnoj rupi pod kruškom blizu potoka...

Teško da ćemo ikada saznati kako se tačno desilo, da li je kopač baš tada prestao hrkati, da li je smuk požurio uplašen sjenkom sokola... Ne zna se, ali desilo se da su usta rijetko i nedozvoljeno neopreznog kopača bila toliko otvorena da je rijetko i nedozvoljeno neoprezni smuk kroz njih prošao cijelim tijelom, neokrznuvši mu nepca. Smuk je vrlo brzo shvatio da mu je u kući mnogo mračnije i toplije nego li kada je iz nje otišao. Brzo je shvatio i da nije sam...
Probuđen čudnim osjećajem u ustima i stomaku, kopač je poslije nekoliko trenutka shvatio da od kopanja danas više nema ništa. Oči su mu bile širom otvorene, usta zatvorena i nije mu se ustajalo. Sjetio se u trenutku pokojnog oca, solunskog borca, koji je u Prvom Svijetskom ratu braneći Srbiju ostao bez ruke. Pričao mu je otac, koji je za života samo jednom vidio more, o tome da se zna desiti da ti zmija uđe u usta dok spavaš na polju. Ni u snu nije mogao pomisliti da će se to desiti baš njemu. A da mu se desilo, podsjećali su ga blagi grčevi koje je u stomaku osjećao. Mogao ih je i vidjeti i napipati. Odlučio je da krene kući koja je bila bliže nego li bolnica u gradu.
Žena je primjetila da nešto nije u redu čim ga je ugledala kako sporo prilazi malom dvorištu. Bila je iz susjednog sela i jedinica u majke. Gledala je jedne ratne godine, skrivena pod ambarom, kako joj oca i dva mala brata ustaše odvode nekud. Kasnije je čula da su ih odveli u Jasenovac. Nikad ih više nije vidjela. Možda i što je rasla bez muškog u porodici, voljela je mnogo svog čovjeka i osjećala ga je jasno, prosto i cijelim bićem. Saslušala je muža pažljivo pa se maši jedine im, a debele knjige na ormaru, Pelagićevog Narodnog učitelja. Knjigu, koja je više služila kao rijetki ukras nego kao korisno štivo, donio im je, prije skoro godinu dana, mužev brat, koji je još kao mlad, par godina poslije Drugog rata, motiku zamijenio penkalom. Veliki prosvetitelj Pelagić je učeći ali i slušajući svoj narod skupljao narodne umotvorine i ljekove od trava te je na sreću našeg kopača zabilježio i recept koji nazvaše - Čaj za istjerivanje zmije iz stomaka. I sa ono malo razreda škole, lijepa kopačeva žena je mogla da pročita od čega se čaj pravi i da ga, našavši u kući osušene gorke trave, pristavi na šporetu na drva.
Kopač se nije pomijerao, a natekli stomak mu je nestvarno mirovao. Poneki trzaj tek bi ga upozorio na nešto u njemu.
Razmišljao je, uplašen i uznemiren. Ljut na sebe što je dozvolio da mu se to desi. Pokušao je i da zaspi, misleći da će se tako probuditi iz ovog ružnog sna. Nije išlo. Najrađe ne bi pio taj čaj, možda će ružni stvor da presvisne u stomaku sam od sebe. Ali šta ako je zmija otrovna, pitao se. Pitao se i šta je gore, dok mu je žena pružala vreli čaj, zmija u stomaku ili, ako je čaj pravi, trenutak kad bude izlazila iz njega. Gledajući djecu nije smio ni pomisliti da čaj koji mu je žena napravila nije pravi.
Dva mu mala sina, Savo i Miloš, nazvana po ženinoj braći nisu mogli shvatiti šta se zbiva sa ocem. Ne veći od šporeta ćutke su ga gledali kako se znoji pijući vreli napitak. Majka im reče da uđu u kuću....
Čaj je srećom bio dobar, podsjećali su se nasmijani, pričajući pred starim i bolesnim ocem, Savo i Miloš. Zbilo se to prije skoro četrdeset godina a prošlo je kao za tren. I nisu tada imali više godina nego sada njihova djeca koja su se igrala sa bakom. Završili su fakultete u velikom gradu i svaku priliku su koristili da posjete rodno selo. Odjednom ih zainteresova poznati lik sa televizijskog ekrana... u ratu su je zvali caricom...govorila je nešto držeći papir u rukama...Biljana Plavšić.
"... postoji pravda koja zahtijeva život za svaki nevini život, smrt za svaku grešnu smrt. Za mene, naravno, nije moguće da odgovorim zahtijevima takve pravde. Ja jedino mogu da uradim ono što je u mojoj moći i da se nadam da će to biti od neke koristi - da spoznam istinu, da je kažem i da prihvatim odgovornost. Ovo će, ja se nadam, pomoći muslimanskim, hrvatskim i srpskim nevinim žrtvama da ne postanu obuzeti gorčinom, koja često postaje mržnja, i koja je - na kraju - samouništavajuća...Ova odgovornost je moja - i samo moja.."
Šta je Bilji da ovo priča... upita se, ne vjerujući ušima, Savo... šta joj je.....
" ...Neki su me upozoravali da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da se kaže ova istina - da bi trebalo sačekati dok ostali takođe prihvate odgovornost za njihova djela. Ali, ja verujem da ne postoji mjesto ni vrijeme na kome je neprikladno reći istinu. Ja vjerujem da mi moramo da uredimo našu kuću - ostali će morati da preispitaju sebe i svoje postupke. Mi moramo da živimo u ovom svjetu, a ne u pećini. Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter - nemamo se čega bojati..."

Čaj, Savo, popila je čaj, odgovori mu majka...

 

Aleksandar Trifunović, www.6yka.com
 

 



Komentari (3)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

nikola svilar nikola svilar 21:46 09.12.2007

Čaj za istjerivanje zmije iz stomaka.

Interesantna priča Aleksandre.

Ali, dokle god zadržimo naš identitet i naš karakter - nemamo se čega bojati..."


Ovo je veoma dobra misao.

Ne zamerite na sugestiji, mislim da bi mnogo efektniji naslov priče upravo bio: "Čaj za istjerivanje zmije iz stomaka." kojim biste u prvi plan stavili tu ekscentričnu metaforu koju ste vrlo dobro smislili. Gde je priča objavljena? U časopisu "6yka" pretpostavljam?






Dax Dax 00:29 10.12.2007

zmiJA

Super prica.Samo kada bi u Srbiju neko doneo malo caja.
Dragan Vujanović Dragan Vujanović 02:16 10.12.2007

Lekovite reči .. !!


Odlično je što se neko uopšte setio Biljane Plavšić!

To što je gospođa Plavšić rekla jeste, maltene, izuzetak. Ali baš zato što su izuzetak njene reči predstavljaju još dragoceniji lek protiv ...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana