Izvesno vreme me proganjaju dve stvari:
Da li je zaista tačno da se istori ponavlja i
da li ličnosti stvaraju slavnu istoriju ili određeno vreme pravi velike istorijske ličnosti?
Pošto sada znamo ko smo i odakle smo krenuli red je da se prisetimo i gde smo bili u jednom jadnom trenutku svoje istorije.
Da ne bismo nestali kao narod bilo je potrebno da iznedrimo ljude koji su vaskrsli Srbiju i povratili svest o sopstvenom nacionalnom biću.Tih dramatičnih godina, mala Srbija koja se svela na smederevski sandžak dala je dva potpuno različita čoveka koji su stupili na istorijsku scenu.Bili su to Đorđe Petrović i Miloš Obrenović, ljudi potpuno različitih karaktera, mentaliteta i sudbina , Srbi koji su drugačije videli istu epohu u kojoj su živeli i ratnici koji su suprotnim metodama doveli do zajedničkog cilja.
Neki kažu da su od njih dvojice počele sve naše kasnije podele.Od tog doba mi ne možemo da se dogovorimo da li treba da junački ginemo ili treba da ostvarujemo ciljeve koristeći lukavstvo.
Kad se pogledamo, možemo da vidimo da se i danas delimo na ljude koji imaju osobine Karađorđa ili se ponašaju u skladu sa vrednostima koje je zastupao Miloš.
Ovu svoju tezu pokušavam da poduprem blogom za čije pisanje sam iskoristio ovi knjigu:
Nju sam , sticajem okolnosti, spasao uništenja iz jedne vojne biblioteke i bio prijatno iznenađen što je vojska 1960. izdavala takve knjige.
Dakle, njihove osobine, način života i postupci
Karađorđe
Karađorđe je bio izrazit tip šumadijskog seljaka , rođen od siromašnih roditelja u selu Viševcu 1762. godine u Šumadiji.Bio je čovek crnpurasta lica , graorastih očiju punih vatre, smeđih malih brkova, crne kose i gustih obrva.Sima Milutinović kaže da se u čitavoj Srbiji nije mogao naći rastom od Karađorđa viši i snagom jači ’’manj ako to nije bio Zeka , Buljubaša golijeh sinova’’.
Đorđe Petrović je živeo i oblačio se skromnije od svih njegovih vojvoda i starešinaBblizak narodu iz koga je ponikao on nije menjao način svog života ni kada se nalazio na vrhuncu svoje slave i moći.Nosio je gotovo uvek seljačko odelo: crnu jagnjeću šubaru ( ili od samurovine ), seljačku košulju i gaće, jelek, gunjče i suknene čakšire ( potesnog kroja ’’arnautskog ) , pojas i silaj okićen srebrnim pulijama iza kojeg je virio pištolj za koji se zna je retko kad promašio kad bi ga na nekog potegao.Ponekad je nosio i nož belokorac za silajem, a i sablju o pojasu.Od svoje duge puške ’’krdžalinke’’ nikada se nije rastajao.Nju i svoj čuveni pištolj najviše je voleo.Kad bi jahao oblačio je ponekad i čizme, ali najradije je pešačio u svojim šumadijskim opancima u kojima je znao prokrstariti čitavu Srbiju.’’Kao kurjak bi odmicao pred namai svojim dugačkim korakom grabio sa ’’krdžalinkom na ramenu tako da smo ga mi momci iz pratnje jedva sustizali i onako umoran odmah bi stupio u borbu na frontu kome stizao u pomoć’’ – kaže jedan od savremenika.
Svoje voždovsko odelo ( dolamu, jelek, koporan, kalpak sa perjanicom i čizme ) ređe je oblačio.Samo prilikom svečenosti i ponekad na vojnim pohodima.U čuvenoj Mišarskoj bici bio je u običnom seljačkom odelu sa ostalim vojnicima u šancu.U boju na Drini kod Loznice 1810. godine – takođe.Kada su turski pregovarači posle poraza u tom boju došli u srpski logor s molbom da im se predaju zarobljenici i tela poginulih bosanskih gazija ( boraca ), dočekaju ih srpske vojvode zlatom i srebrom okićeni’’.Na njihovo pitanje :’’ A gde je Crni Đorđe?’’, Karađorđe odgovori:’’Kojekude, ja sam Crni Đorđe, no nekome sam beo a nekome baš crn.!’’ Turci , videvši ga onako prosto obučenog , nisu mogli poverovati da je to zaista srpski vožd o kome su toliko do tada slušali.Napuštajući po obavljenom poslu srpski logor i opraštajući se od srpskih vojvoda , zamole :’’Pozdravite, biva, od naše strane Beg Đorđija!’’
I francuski general Merijaž u jednom izveštaju svom ministru spoljnih poslovaod 30. novembra 1808.god. piše za Karađorđa ’’da se rđavo odeva’’.To potvrđuje i Ranke kad kaže da Karađorđe nije mario za sjajnost ’’i uopšte nije voleo raskoš’’.
Skroman u odevanju isto takav je bio i u jelu i piću.Nije bio probirač.Jeo je ono što mu se na sofri postavi i to zajedno sa ostalim ukućanima , sa momcima i ostalim gostima kojih je uvek bilo u njegovoj kući u Topoli.Kad je bio na vojnom pohodu , u bisagama na svom Doratu bi , kad je post, nosio ugnječen pasulj, a u mrsne dane suva mesa ili pečene jagnjetine, pogaču, so i obavezno malu čuturicu rakije.
Karađorđr je malo govorio.Više je razmišljao i ćutao i u tim časovima bi najčešće donosio svoje odluke.Brižan, on bi tada izgrizao sve nokte na rukama.Nije voleo neslane šale i lakrdije.Glas mu je bio piskav a govor odlučan i kratak.Psovku nije trpeo niti je upotrebljavao.Najteži izraz ljutnje mu je bio ’’Kojekude, po duši te’’.Ulizice, laskavce i lažove nije trpeo.Nije se libio da takve i lično izudara.
Iako je čest bio ozbiljan, zamišljen i namrgođen znao je i da se u momentima razveseli i da u društvu povede kole uz gajde.U gajde je i sam svirao.U vreme primirja organizovao bi lov na divlje koze, jelene, vukove i drugu divljač.Rado je išao sa momcima da hvata ribu u Jasenici.
U Beogradu se nalazio samo u slučajevima rešavanja važnih državnih poslova – prisustvujući radu Skupštine ili Sovjeta.Inače, kada nije morao da bude na frontu, svo svoje slobodno vreme provodio je u Topoli kod svoje kuće, radeći sa momcima u polju sve seljačke poslove.Tu bi kod njega u Topolu dolazile vojvode i članovi Sovjeta da se dogovore s voždom o narodnim poslovima.U Karađorđevoj kući svi bi bili domaćinski primljeni i ugošćeni.
Karađorđr je bio pobožan čovek , no ne i neki verski fanatik.Sveštenike i kaluđere je cenio prema njihovom radu i ugledu u narodu.Protu Mateju , koji je bio gotovo upola mlađi od njega, najčešće je oslovljavao rečima ’’čiča proto!’’ Poštovao je i održavao sve verske običaje i činio poklone crkvama .U Topoli je 1811.godine podigao crkvu.Za vreme ustanka je opravio veliki broj manastira i crkava koje su Turci pretvorili u džamije.Ali i takav, znao je oštro i strogo da istupi protiv svakog sveštenika ili kaluđera, pa čak i mitropolita kada bi se uverio da globe i zakidaju narod. Tako je jednog sveštenika , koji je za pogreb umrlog seljaka uzeo nagradu višu od predviđene, prinudio da porodici umrlog vrati novac ’’preteći mu da će ga sam ukopati ako bi se još jednom tako ponašao’’. A kad je jednom saznao za intrige mitropolita Leontija ( Grk po rođenju ) protiv ustanka i njega, Karađorđe ga uvede u neku kuću i žestoko ga istuče.Za crkvene kanone nije mnogo mario, što pokazuje slučaj ženidbe nekog udovca popa Filipa iz sela Žabara. U selu Ripnju živela je mlada i zdrava udovica – popadija.Simpatisali su jedno drugo.Karađorđe je to znao i jednog dana ih pozove kod sebe u Topolu.Tu se desio i neki arhimandrit Jelaćim kome se vožd obrati :’’Kojekude, oče, ja mislim nije pravo da vene ova mladost , veće neka se naš pop Filip venča sa ovom popadijom.’’.Arhimandrit stane ispredati kako kanoni ne dozvoljavaju da se udov pop može oženiti , dok ga odjednom Karađorđe preseče:
’’ Ostavi se , kojekude, tvojih kanona - nego epitrahilj na vrat pa venčavaj, a ja ću kumovati!’’Karađorđe je kumovao i kad je venčanje bilo završeno naredi gajdašu da svira i on prvi povede kolo.Ispaljen je po njegovoj zapovesti i jedan topnašto kolovođa poviče:’’ Puče top – oženi se pop!’’
Prema nemoralnim ženama Karađorđe je bio suviše strog.Nemoral oupšte nije trpeo.Prema jednom svedočenju , naredio je da se žena Stevana Živkovića – Telemeka , sa još dve bludniceiz Beograda uhvati, da se sve tri strpaju u džakove i bace u Dunav.Isto tako je bio strog i prema nemoralnim muškarcima.Nakon zauzeća Beograda, kada je nastala opšta pljačka i silovanje turskih žena po varoši, dao je javno obesiti dva napasnika bećara i pod pretnjom smrtne kazne zabranio dalju pljačku i nasilje.
Karađorđe nije bio gramziv i koristoljubiv čovek.Kada mu je 1811. godine Skupština odredila godišnju platu od 24000 groša ( dotle nije primao nikakvu platu u novcu ) vožd je odbio.( isto kao i ovi danas – prim. Omega )Vojvodama i starešinama koji su navaljivali na njega da primi određenu platu on odgovori:’’ Fala vam braćo, kojekude, ako Bog da , te sah narod Srbski od Turaka oslobodimo ja ću tim dosta nagrađen biti , pa idem kući da i ja svoje poslove radim.!’’
Nije bio zlopamtilo ni osvetoljubiv čovek.Ako je vodio borbu sa ocem, nije se svetio sinu niti bilo kom članu porodice.
U ljutini je mogao da prasne srdžbom i gnevom i da onda nasrne na pojedinca, ali to ga nije dugo držalo.Tada se trebalo samo skloniti ispred njegovih očiju.’’Ako neki krivac jednom izbegne podignuti oroz na pušci, mogao je biti siguran da je s time sve bilo svršeno’’.
Sam nepismen, Karađorđe je neobično cenio učene ljude i okupljao ih oko sebe.tri prečanina: Dositej, Boža Grujović i Ivan Jugović zauzimali su važne položaje i visoka mesta , čije su usluge dobro došle Karađorđu.Dositeja Obradovića je neobično cenio i poštovao.Kad je ovaj ’’voždovim blagovolenijem’’ osnovao 1808. godine ’’Veliku Školu’’ u Beogradu, Karađorđe je ovoj školi poklonio punu pažnju, pružio je sva potrebna materijalna sredstva za njeno održavanje i svog sina Aleksu upisao u nju sa drugim pitomcima. Sa karlovačkim mitropolitom Stevanom Stratimirovićem bio je u stalnoj prepisci.
Učvršćujući centralnu vlast u oslobođenoj Srbiji Karađorđe je došao u sukob sa izvesnim vojvodama i starešinama koje su se obogatile i prikupljale u svojim nahijama veći broj plaćenih vojnika.Slamajući njihove separatističke težnje i loše navike on je znao i da lično nasrne na njih i da na taj način izazove gnev protiv sebe.Jednom se u Topoli žalio jednom svome vojvodi :’’Nisu mene Kara Marko osedele ovako moje mnoge godine, već su me osedele moje zle vojvode’’.
Đorđe Petrović, vođa Prvog srpsok ustanka bio je poznat kao vrlo prek i strog čovek , no za to veoma pravičan.Njegova strogost nije bila nameštena , već urođena.Ona se ogledala i u odnosu prema najbližoj svojti.Likvidirao je i svog rođenog brata Marinka jer su se seljaci žalili na njega da siluje žene i devojke.Svojom rukom je usmrtio očuha koji je protivno odluci cele familije želeo da ostane u Srbiji posle propasti ustanka.Takva nepristrasnost uzdizala je kod naroda njegov autoritet i jačala uverenje u neumitnost teških posledica za sve počinjene greške i nedela.No, ovakve mere imale su iposledica jer su u starešine ponekad unosile zabunu , što su koristili njegovi protivnici.Milan Đ. Milićević je zabeležio jednu anegdotu o odnosu Karađorđa prema vojvodama i nihovom držanji prema njemu.Kad je Vuk napisao svoju knjigu ’’Praviteljstvujušći Sovjet’’, iznoseći u njoj kako mnoge starešine nisu priznavale Karađorđa za svog gospodara i da ga se nisu bojale, on pošalje knezu Mološu na pročitavanje.Kad je Milošev sekretar, čitajući Vukovu knjigu došao na ovo mesto o vojvodama ’’starac počne lagano govoriti:
-Lažeš Vuče!...- pa onda glasnije ubrza – lažeš, lažeš,lažeš! Napoljejebem ti mater!’’A kada je njegov sekretar od straha iskočio iz sobe, Miloš ga vrati i reče: ’’Činiš ’voliko, ja se ljutim na Vuka što piše tako.On ili ne zna kako je bilo ili navalice laže.Kao da se vojvode nisu bojale Karađorđa , kada nije bilo ni jednoga kom se nisu tresle haljine na njemu kad pred Đorđa izlazi.Bre, bojali su se te još koliko...
Na skupštini u Pećanima Teodosije Marićević, orašački knez podvrgao je kritici rad vožda, tada nastane svađa između njega i Đorđa i Karađorđega tom prilikom svojom rukom ubije.Bekstvo sa Deligradskog fronta nakon poraza na Kamenici 1809. platio je glavom po naradbi Karađorđevoj i Miloje Petrović bivši komandant tog fronta.Istu sudbinu je dočekao i vojvoda u Porečju Živko Konstantinović, koji je nakon pogibije Hajduk-Veljka kukavički napustio Kladovo u koje su Turci ušli bez borbe.
Bio je dobar ratnik i vojskovođa.On je za srpske ustanike bio simbol pobede.Čim bi ga Srbi opazili na bojištu, sva vojska bi veselo ustreptala:’’Ev’ gospodara Đorđa, mejdan će biti naš’’.Priča se da su bule svoju decu plašile njim – ’’Ćuti, eto Karađorđa da te posječe ako ne prestaneš plakati’’.
No, imao je on i državničkih i političkih sposbnosti.Organizacija centralne vlasti u vaskrsloj Srbiji njegovo je delo i mudar državnički korak. U spoljnoj politici znao je bešto manevrisati, praviti političke zaokrete od Aleksandra I do Napoleona.U unutrašnjoj politici odneo je pobedu nad svojim protivnicima i učvrstio svoju vlast.
Ma koliko Karađorđe bio čovek sa izraženim diktatorskim osobinama, u momentima suviše prek, svojeglav i nasrtljiv, on bi uvek rešavao na skupštinama sva važna pitanja i probleme.Za vreme ustanka održano je 15 ovakvih skupštinakojima bi prisustvovalo od 60 do 80 najviđenijih ljudi iz naroda, ličnostikoje su digli ustanak, knezova, vojvoda, sveštenika i drugih uticajnih ljudi koji su se istakli hrabrošću.
Pod vođstvom Karađorđa srpski narod je ispisao najkrvavije i najslavnije stranice srpske istorije.Ustanak srpskih seljačkih masa na početku XIX veka čini prekretnicu u istoriji ovog naroda, koja je stvorila čvrste temelje za podizanje srpske države.A ti krvavi temelji u koje su uzidane tolike ’’Ćele-Kule’’, bili su najjača podloga za dalje podizanje srpske države, koju nikakve sile više neće moći sahraniti Značaj i veličinu srpskog ustanka prepoznali su i mnogi strani pisci i političari među kojima je bio i mađarski političar B.Kalaj, koji je u predgovoru svoje istorije srpskog naroda napisao:
’’Minu doba svetlosti , nestade srpske države, pa se činjaše da je srpski narod konačno izbrisan iz reda ostalih naroda.Kad, ali u najnovije doba privlači na se pažnju našu takav pojav, kome ravnoga ne može pokazati istorija sveta.Budi se jedan narod i diže se do narodne samosvesti posle vekovnog robovanja...Godinama produžuje vitešku borbu protivu mnogo nadmoćnije sile.I taj prosti svet biva toliko sposoban da opet stvori sebi samostalnu državu...’’ Ovako piše Mađar koji inače nije bio poznat kao prijatelj srpskog narodda! A naš Dubrovčanin Lujo Vojnović u svojoj studiji povodom knjige Stojana Novakovića( Srbi i Turci XIV i XV veka ) , kaže:
’’...Srpski narod je pokazao na osvitku XIX veka , jednom čudnom revolucijom, jedinoj u svojoj vrsti na svetu, da su četvorovekovne nesreće delovale unutrašnjom snagom na njegovu narav...Zaman ćemo tražiti lepše i zanosnije pojave u južnoslovenskoj istoriji.Kao svaku drugu pojavu našeg narodnog života, tako ni ovu po nekom rasipničkom i lakomislenom temperamentu našeg bića, mi nismo kadri bili ni da je sasvim razumemo , ni da je umno prikažemo.Nju su nam tek imali objaviti Nemac Ranke i Mađar Kalaj’’.
Svetozar Marković je u svojoj knjizi ’’Srbija na istoku’’ piše:’’Prevrat što ga je učinila revolucija u srpskom narodu , tako je ogroman da mi danas upravo ne možemo ni da predpostavimo njegov značaj.Jednim mahom srpski narod je postao slobodan i socijalno i politički.’’
Ustaničke borbe i pobede su prešle granice Srbije i visoko podigle ugled srpskog naroda.One su bile primer ostalim balkanskim narodima kako se treba boriti za slobodu.Zato je vožd Karađorđe zauzeo jedno od prvih mesta u istoriji Srba.Svojom posvetom ’’Prahu oca Srbije’’ u Gorskom Vijencu Njegoš mu je podigao najveći spomenik, a na tom spomeniku stihove je upisao i veliki Puškin:
’’Strašilo meseca ( Turaka ), vojnik slobode
Prekriven svetom krvlju,
Neobični tvoj otac, prestupnik i heroj
I divljenja ljudi i slave je bio dostojan.
( u sledećem broju: Miloš Obrenović )
P.S. Ovaj tekst je trebao da bude napisan ćirilicom, ali je zbog mog blogo-prijatelja Dalija napisan latinicom.