Budućnost| Istorija| Nauka

Kojekude Milošu, Činiš 'voliko Crni Đorđe (I)

omega68 RSS / 19.10.2010. u 18:44

Izvesno vreme me proganjaju dve stvari:

Da li je zaista tačno da se istori ponavlja i

da li ličnosti stvaraju slavnu  istoriju ili određeno vreme pravi velike istorijske ličnosti?

Pošto sada znamo ko smo   i odakle smo krenuli red je da se prisetimo i gde smo bili u jednom jadnom trenutku svoje istorije.

Da ne bismo nestali kao narod bilo je potrebno da iznedrimo ljude koji su vaskrsli Srbiju i povratili svest o sopstvenom nacionalnom biću.Tih dramatičnih godina, mala Srbija koja se svela na smederevski sandžak dala je dva potpuno različita čoveka koji su stupili na istorijsku scenu.Bili su to  Đorđe Petrović i Miloš Obrenović, ljudi potpuno različitih karaktera, mentaliteta i sudbina , Srbi koji su drugačije videli istu epohu u kojoj su živeli i ratnici koji su suprotnim metodama doveli do zajedničkog cilja.

Neki kažu da su od njih dvojice počele sve naše kasnije podele.Od tog doba mi ne možemo da se dogovorimo da li treba da junački ginemo ili treba da ostvarujemo ciljeve koristeći lukavstvo.

Kad se  pogledamo, možemo da vidimo  da se i  danas delimo na ljude koji imaju osobine Karađorđa ili se ponašaju u skladu sa vrednostima koje je zastupao Miloš.

Ovu svoju tezu  pokušavam da poduprem blogom za čije pisanje sam iskoristio ovi knjigu:

3m9q_f37_u9b9x.jpg

Nju sam   , sticajem okolnosti, spasao uništenja  iz jedne vojne biblioteke i bio prijatno iznenađen što je vojska 1960. izdavala takve knjige.

Dakle, njihove osobine, način života i postupci

 

 

Karađorđe

 

    Karađorđe je bio izrazit tip šumadijskog seljaka , rođen od siromašnih roditelja u selu Viševcu 1762. godine u Šumadiji.Bio je čovek crnpurasta lica , graorastih očiju punih vatre, smeđih malih brkova, crne kose i gustih obrva.Sima Milutinović kaže da se u čitavoj Srbiji nije mogao naći rastom od Karađorđa viši i snagom jači ’’manj ako to nije bio Zeka , Buljubaša golijeh sinova’’.

    Đorđe Petrović je živeo i oblačio se skromnije od svih njegovih vojvoda i starešinaBblizak narodu iz koga je ponikao on nije menjao način svog života ni kada se nalazio na vrhuncu svoje slave i moći.Nosio je gotovo uvek seljačko odelo: crnu jagnjeću šubaru  ( ili od samurovine ), seljačku košulju i gaće, jelek, gunjče i suknene čakšire ( potesnog kroja ’’arnautskog ) , pojas i silaj okićen srebrnim pulijama iza kojeg je virio pištolj za koji se zna je retko kad promašio kad bi ga na nekog potegao.Ponekad je nosio i nož belokorac za silajem, a i sablju o pojasu.Od svoje duge puške ’’krdžalinke’’ nikada se nije rastajao.Nju i svoj čuveni pištolj najviše je voleo.Kad bi jahao oblačio je ponekad i čizme, ali najradije je pešačio u svojim šumadijskim opancima u kojima je znao prokrstariti čitavu Srbiju.’’Kao kurjak bi odmicao pred namai svojim dugačkim korakom grabio sa ’’krdžalinkom na ramenu tako da smo ga mi momci iz pratnje jedva sustizali i onako umoran odmah bi stupio u borbu na frontu kome stizao u pomoć’’ – kaže jedan od savremenika.

    Svoje voždovsko odelo ( dolamu, jelek, koporan, kalpak sa perjanicom i čizme ) ređe je oblačio.Samo  prilikom svečenosti i ponekad na vojnim pohodima.U čuvenoj Mišarskoj bici bio je u običnom seljačkom odelu sa ostalim vojnicima u šancu.U boju na Drini kod Loznice 1810. godine – takođe.Kada su turski pregovarači posle poraza u tom boju došli u srpski logor s molbom da im se predaju zarobljenici i tela poginulih bosanskih gazija ( boraca ), dočekaju ih srpske vojvode zlatom i srebrom okićeni’’.Na njihovo pitanje :’’ A gde je Crni Đorđe?’’, Karađorđe odgovori:’’Kojekude, ja sam Crni Đorđe, no nekome sam beo a nekome baš crn.!’’ Turci , videvši ga onako prosto obučenog , nisu mogli poverovati da je to zaista srpski vožd o kome su toliko do tada slušali.Napuštajući po obavljenom poslu srpski logor i opraštajući se od srpskih vojvoda , zamole :’’Pozdravite, biva, od naše strane Beg Đorđija!’’

I francuski general Merijaž u jednom izveštaju svom ministru spoljnih poslovaod 30. novembra 1808.god. piše za Karađorđa ’’da se rđavo odeva’’.To potvrđuje i Ranke kad kaže da Karađorđe nije mario za sjajnost ’’i uopšte nije voleo raskoš’’.

    Skroman u odevanju isto takav je bio i u jelu i piću.Nije bio probirač.Jeo je ono što mu se na sofri postavi i to zajedno sa ostalim ukućanima , sa momcima i ostalim gostima kojih je uvek bilo u njegovoj kući u Topoli.Kad je bio na vojnom pohodu , u bisagama na svom  Doratu bi , kad je post, nosio ugnječen pasulj, a u mrsne dane suva mesa ili pečene jagnjetine, pogaču, so i obavezno malu čuturicu rakije.

    Karađorđr je malo govorio.Više je razmišljao i ćutao i u tim časovima bi najčešće donosio svoje odluke.Brižan, on bi tada izgrizao sve nokte na rukama.Nije voleo neslane šale i lakrdije.Glas mu je bio piskav a govor odlučan i kratak.Psovku nije trpeo niti je upotrebljavao.Najteži izraz ljutnje mu je bio ’’Kojekude, po duši te’’.Ulizice, laskavce i lažove nije trpeo.Nije se libio da takve i lično izudara.

    Iako je čest bio ozbiljan, zamišljen i namrgođen znao je i da se u momentima razveseli i da u društvu povede kole uz gajde.U gajde je i sam svirao.U vreme primirja organizovao bi lov na divlje koze, jelene, vukove i drugu divljač.Rado je išao sa momcima da hvata ribu u Jasenici.

    U Beogradu se nalazio samo u slučajevima rešavanja važnih državnih poslova – prisustvujući radu Skupštine ili Sovjeta.Inače, kada nije morao da bude na frontu, svo svoje slobodno vreme provodio je u Topoli kod svoje kuće, radeći sa momcima u polju sve seljačke poslove.Tu bi kod njega u Topolu dolazile vojvode i članovi Sovjeta da se dogovore s voždom o narodnim poslovima.U  Karađorđevoj kući svi bi bili domaćinski primljeni i ugošćeni.

    Karađorđr je bio pobožan čovek , no ne i neki verski fanatik.Sveštenike i kaluđere je cenio prema njihovom radu i ugledu u narodu.Protu Mateju , koji je bio gotovo upola mlađi od njega, najčešće je oslovljavao rečima ’’čiča proto!’’ Poštovao je i održavao sve verske običaje i činio poklone crkvama .U Topoli je 1811.godine podigao crkvu.Za vreme ustanka je opravio veliki broj manastira i crkava koje su Turci pretvorili u džamije.Ali i takav, znao je oštro i strogo da istupi protiv svakog sveštenika ili kaluđera, pa čak i mitropolita kada bi se uverio da globe i zakidaju narod. Tako je jednog sveštenika , koji je za pogreb umrlog seljaka uzeo nagradu višu od predviđene, prinudio da porodici umrlog vrati novac ’’preteći mu da će ga sam ukopati ako bi se još jednom tako ponašao’’. A kad je jednom saznao za intrige mitropolita Leontija ( Grk po rođenju ) protiv ustanka i njega, Karađorđe ga uvede u neku kuću i žestoko ga istuče.Za crkvene kanone nije mnogo mario, što pokazuje slučaj ženidbe nekog udovca popa  Filipa iz sela Žabara. U selu Ripnju živela je mlada i zdrava udovica – popadija.Simpatisali su jedno drugo.Karađorđe je to znao i jednog dana ih pozove kod sebe u Topolu.Tu se desio i neki arhimandrit Jelaćim kome se vožd obrati :’’Kojekude, oče, ja mislim  nije pravo  da vene ova mladost  , veće neka se naš pop Filip venča sa ovom popadijom.’’.Arhimandrit stane ispredati kako kanoni ne dozvoljavaju da se udov pop može oženiti , dok ga odjednom Karađorđe preseče:

’’ Ostavi se , kojekude, tvojih kanona - nego epitrahilj na vrat pa venčavaj, a ja ću kumovati!’’Karađorđe je kumovao i kad je venčanje bilo završeno naredi gajdašu da svira i on prvi povede kolo.Ispaljen je po njegovoj zapovesti i jedan topnašto kolovođa poviče:’’ Puče top – oženi se pop!’’

    Prema nemoralnim ženama Karađorđe je bio suviše strog.Nemoral oupšte nije trpeo.Prema jednom svedočenju , naredio je da se žena Stevana Živkovića – Telemeka , sa još dve bludniceiz Beograda uhvati, da se sve tri strpaju u džakove i bace u Dunav.Isto tako je bio strog i prema nemoralnim muškarcima.Nakon zauzeća Beograda, kada je nastala opšta pljačka i silovanje turskih žena po varoši, dao je javno obesiti dva napasnika bećara i pod pretnjom smrtne kazne zabranio dalju pljačku i nasilje.

    Karađorđe nije bio gramziv i koristoljubiv čovek.Kada mu je 1811. godine Skupština odredila godišnju platu od 24000 groša ( dotle nije primao nikakvu platu u novcu ) vožd je odbio.( isto kao i ovi danas – prim. Omega )Vojvodama i starešinama koji su navaljivali na njega da primi određenu platu on odgovori:’’ Fala vam braćo, kojekude, ako Bog da , te sah narod Srbski  od Turaka oslobodimo ja ću tim dosta nagrađen biti , pa idem kući da i ja svoje poslove radim.!’’

    Nije bio zlopamtilo ni osvetoljubiv čovek.Ako je vodio borbu sa ocem, nije se svetio sinu niti bilo kom članu porodice.

    U ljutini je mogao da prasne srdžbom i gnevom i da onda nasrne na pojedinca, ali to ga nije dugo držalo.Tada se trebalo samo skloniti ispred njegovih očiju.’’Ako neki krivac jednom izbegne podignuti oroz na pušci, mogao je biti siguran da je s time sve bilo svršeno’’.

    Sam nepismen, Karađorđe je neobično cenio učene ljude i okupljao ih oko sebe.tri prečanina: Dositej, Boža Grujović i Ivan Jugović zauzimali su važne položaje i visoka mesta , čije su usluge dobro došle Karađorđu.Dositeja Obradovića je neobično cenio i poštovao.Kad je ovaj ’’voždovim blagovolenijem’’ osnovao 1808. godine ’’Veliku Školu’’ u Beogradu, Karađorđe je ovoj školi poklonio punu pažnju, pružio je sva potrebna materijalna sredstva za njeno održavanje i svog sina Aleksu upisao u nju sa drugim pitomcima. Sa karlovačkim mitropolitom Stevanom Stratimirovićem bio je u stalnoj prepisci.

    Učvršćujući centralnu vlast u oslobođenoj Srbiji Karađorđe je došao u sukob sa izvesnim vojvodama i starešinama koje su se obogatile i prikupljale u svojim nahijama veći broj plaćenih vojnika.Slamajući njihove separatističke težnje i loše navike on je znao i da lično nasrne na njih i da na taj način izazove gnev protiv sebe.Jednom se u Topoli žalio jednom svome vojvodi :’’Nisu mene Kara Marko osedele ovako moje mnoge godine, već su me osedele moje zle vojvode’’.

    Đorđe Petrović, vođa Prvog srpsok ustanka bio je poznat kao vrlo prek i strog čovek , no za to veoma pravičan.Njegova strogost nije bila nameštena , već urođena.Ona se ogledala i u odnosu prema najbližoj svojti.Likvidirao je i svog rođenog brata Marinka jer su se seljaci žalili na njega da siluje žene i devojke.Svojom rukom je usmrtio očuha koji je protivno odluci cele familije želeo da ostane u Srbiji posle propasti ustanka.Takva nepristrasnost uzdizala je kod naroda njegov autoritet i jačala uverenje u neumitnost teških posledica za sve počinjene greške i nedela.No, ovakve mere imale su iposledica jer su u starešine ponekad unosile zabunu , što su koristili njegovi protivnici.Milan Đ. Milićević je zabeležio jednu anegdotu o odnosu Karađorđa prema vojvodama i nihovom držanji prema njemu.Kad je Vuk napisao svoju knjigu ’’Praviteljstvujušći Sovjet’’, iznoseći u njoj kako mnoge starešine nisu priznavale Karađorđa za svog gospodara i da ga se nisu bojale, on pošalje knezu Mološu na pročitavanje.Kad je Milošev sekretar, čitajući Vukovu knjigu došao na ovo mesto o vojvodama ’’starac počne lagano govoriti:

-Lažeš Vuče!...- pa onda glasnije ubrza – lažeš, lažeš,lažeš! Napoljejebem ti mater!’’A kada je njegov sekretar od straha iskočio iz sobe, Miloš ga vrati i reče: ’’Činiš ’voliko, ja se ljutim na Vuka što piše tako.On ili ne zna kako je bilo ili navalice laže.Kao da se vojvode nisu bojale Karađorđa , kada nije bilo ni jednoga kom se nisu tresle haljine na njemu kad pred Đorđa izlazi.Bre, bojali su se te još koliko...

    Na skupštini u Pećanima  Teodosije Marićević, orašački knez podvrgao je  kritici rad vožda, tada nastane svađa između njega i Đorđa i Karađorđega  tom prilikom svojom rukom ubije.Bekstvo sa Deligradskog fronta nakon poraza na Kamenici 1809. platio je glavom po naradbi Karađorđevoj i Miloje Petrović bivši komandant tog fronta.Istu sudbinu je dočekao i vojvoda u Porečju Živko Konstantinović, koji je nakon pogibije Hajduk-Veljka kukavički napustio Kladovo u koje su Turci ušli bez borbe.

    Bio je dobar ratnik i vojskovođa.On je za srpske ustanike bio simbol pobede.Čim bi ga Srbi opazili na bojištu, sva vojska bi veselo ustreptala:’’Ev’ gospodara Đorđa, mejdan će biti naš’’.Priča se da su bule svoju decu plašile njim – ’’Ćuti, eto Karađorđa da te posječe ako ne prestaneš plakati’’.

    No, imao je on i državničkih i političkih sposbnosti.Organizacija centralne vlasti u vaskrsloj Srbiji njegovo je delo i mudar državnički korak. U spoljnoj politici znao je bešto manevrisati, praviti političke zaokrete od  Aleksandra I do Napoleona.U unutrašnjoj politici odneo je pobedu nad svojim protivnicima i učvrstio svoju vlast.

    Ma koliko Karađorđe bio čovek sa izraženim diktatorskim osobinama, u momentima suviše prek, svojeglav i nasrtljiv, on bi uvek rešavao na skupštinama sva važna pitanja i probleme.Za vreme ustanka održano je 15 ovakvih skupštinakojima bi prisustvovalo od 60 do 80 najviđenijih ljudi iz naroda, ličnostikoje su digli ustanak, knezova, vojvoda, sveštenika i drugih uticajnih ljudi koji su se istakli hrabrošću.

    Pod vođstvom Karađorđa srpski narod je ispisao najkrvavije i najslavnije stranice srpske istorije.Ustanak srpskih seljačkih masa na početku XIX veka čini prekretnicu u istoriji ovog naroda, koja je stvorila čvrste temelje za podizanje srpske države.A ti krvavi temelji u koje su uzidane tolike ’’Ćele-Kule’’, bili su najjača podloga za dalje podizanje srpske države, koju nikakve sile više neće moći sahraniti                     Značaj i veličinu srpskog ustanka prepoznali su i mnogi strani pisci i političari među kojima je bio i mađarski političar B.Kalaj, koji je u predgovoru svoje istorije srpskog naroda napisao:

’’Minu doba svetlosti , nestade srpske države, pa se činjaše da je srpski narod konačno izbrisan iz reda ostalih naroda.Kad, ali u najnovije doba privlači na se pažnju našu takav pojav, kome ravnoga ne može pokazati istorija sveta.Budi se jedan narod i diže se do narodne samosvesti posle vekovnog robovanja...Godinama produžuje vitešku borbu protivu mnogo nadmoćnije sile.I taj prosti svet biva toliko sposoban da opet stvori sebi samostalnu državu...’’ Ovako piše Mađar koji inače nije bio poznat kao prijatelj srpskog narodda! A naš Dubrovčanin Lujo Vojnović u svojoj studiji povodom knjige Stojana Novakovića( Srbi i Turci XIV i XV veka ) , kaže:

’’...Srpski narod je pokazao na osvitku XIX veka , jednom čudnom revolucijom, jedinoj u svojoj vrsti na svetu, da su četvorovekovne nesreće delovale unutrašnjom snagom na njegovu narav...Zaman ćemo tražiti lepše i zanosnije pojave u južnoslovenskoj istoriji.Kao svaku drugu pojavu našeg narodnog života, tako ni ovu po nekom rasipničkom i lakomislenom temperamentu našeg bića, mi nismo kadri bili ni da je sasvim razumemo , ni da je umno prikažemo.Nju su nam tek imali objaviti Nemac Ranke i Mađar Kalaj’’.

    Svetozar Marković je u svojoj knjizi ’’Srbija na istoku’’ piše:’’Prevrat što ga je učinila revolucija u srpskom narodu , tako je ogroman da mi danas upravo ne možemo ni da predpostavimo njegov značaj.Jednim mahom srpski narod je postao slobodan i socijalno i politički.’’

    Ustaničke borbe i pobede su prešle granice Srbije i visoko podigle ugled srpskog naroda.One su bile primer ostalim balkanskim narodima kako se  treba boriti za slobodu.Zato je vožd Karađorđe zauzeo jedno od prvih mesta u istoriji Srba.Svojom posvetom ’’Prahu oca Srbije’’ u Gorskom Vijencu Njegoš mu je podigao najveći spomenik, a na tom spomeniku stihove je upisao i veliki Puškin:

’’Strašilo meseca ( Turaka ), vojnik slobode

Prekriven svetom krvlju,

Neobični tvoj otac, prestupnik i heroj

I divljenja ljudi i slave je bio dostojan.

 

434v_55f_u9b9x.jpg 

 

( u sledećem broju: Miloš Obrenović )

P.S. Ovaj tekst je trebao da bude napisan ćirilicom, ali je zbog mog blogo-prijatelja  Dalija napisan latinicom.

 

Atačmenti



Komentari (32)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mirelarado mirelarado 19:03 19.10.2010

1.

Eво и прве ћириличне препоруке, нарочито због спасавања књиге.
omega68 omega68 19:11 19.10.2010

Re: 1.

Хвала Мирела
docsumann docsumann 19:16 19.10.2010

Gorski Vijenac

POSVETA
Prahu Oca Srbije


Nek se ovaj vijek gordi nad svijema vjekovima,
on će era biti strašna ljudskijema koljenima.
U nj se osam blizanacah u jedan mah iznjihaše
iz kolevke Belonine, i na zemlji pokazaše:
Napoleon, Karlo, Bliher, knez Velington i Suvorov.
Karađorđe, bič tirjanah, i Švarcenberg i Kutuzov.
Arei je, strava zemna, slavom bojnom njih opio
i zemlju im za poprište, da se bore, naznačio.
Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije,
u velikim narodima geniju se gnj'jezdo vije:
ovde mu je pogotovu materijal k slavnom djelu
i trijumfa dični v'jenac, da mu krasi glavu smjelu.
Al' heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.
Evo tajna besmrtnika: dade Srbu stalne grudi;
od viteštva odviknuta u njim lafska srca budi.
Faraona istočnoga pred Đorđem se mrznu sile,
Đorđem su se srpske mišce sa viteštvom opojile!
Od Đorđa se Stambol trese, krvožedni otac kuge,
sabljom mu se Turci kunu - kletve u njih nema druge.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Da, viteza sustopice tragičeski konac prati:
tvojoj glavi bi suđeno za v'jenac se svoj prodati!
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema!
Na Borise, Vukašine, opšta grmi anatema,
gadno ime Pizonovo ne sm'je kaljat mjesecoslov,
za Egista uprav sliči grom nebesni, sud Orestov.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Nad svijetlim tvojim grobom zloba grdna bljuva tmuše,
al nebesnu silnu zraku što ć' ugasit tvoje duše?
Plačne, grdne pomrčine - mogu l' one svjetlost kriti?
Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti.
Plam će, vječno životvorni, blistat Srbu tvoje zublje,
sve će sjajni i čudesni u vjekove bivat dublje.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .
Zna Dušana rodit Srpka, zna dojiti Obiliće,
al heroje ka Požarske, divotnike i plemiće,
gle, Srpkinje sada rađu... Blagorodstvom Srpstvo diše...
Bježi, grdna kletvo, s roda - zavjet Srbi ispuniše!


U Beču na Novo ljeto 1847. goda

P.P.Njegoš
omega68 omega68 19:44 19.10.2010

Re: Gorski Vijenac

hvala doc
postoje glasine da je Njegoš to napisao za Miloša jer mu je on slao novac.Kažu neki da je preimenovao i namenio Karađorđu kada je Miloš , pod pritiscima, prestao da mu šalje pomoć.Moguće da su to samo insinuacije ali...
Posveta prahu oca Srbije dugo nije bila predmet rasprave, jer su se tumači i istraživači Njegoševog dela većinom bavili samim spevom. Imajući u vidu vladavinu dveju dinastija u Srbiji, Karađorđevića i Obrenovića, pitanje „oca Srbije” nametalo se pogotovu zbog toga što je titula „oca Srbije” bila dodeljena u Kragujevcu (1830) Milošu Obrenoviću. Njegoš je odlukom da svoje najbolje delo posveti Karađorđu u njemu video velikog Vožda i „oca Srbije”, ali se opredelio i za opštiju koncepciju prikaza pada i uzdignuća srpstva, s tim što je značajniji do Gorskog vijenca posvetio krvavoj borbi. U Posveti Karađorđe je jedan od osam heroja. Ta činjenica, tj. svrstavanje Karađorđa po herojstvu i značaju među viđenije junake i državnike, kao što su na primer Napoleon, Suvorov, Karlo, Kutuzov... govori da je on svakako i „otac Srbije”. Kako je Posveta pisana u Beču i prema nekim istraživanjima naknadno dodata spevu Gorski vijenac, to se jedno vreme smatralo da je Njegoš „ocem Srbije” nazvao Miloša. To su bile svakako greške, namerne ili ne, ali su pokazale da se u nekim vremenima tumačenja mogu sasvim promeniti. To je po svemu sudeći zavisilo od vladavine dinastija, te su se i sama istraživanja prilagođavala. Vrlo je interesantno da je u jednom vremenu preovladavalo mišljenje o „ocu Srbije” u korist Miloša, samo zbog toga što se došlo do saznanja da je u Posveti bilo izostavljeno ime Karađorđevo, koje je navodno naknadno uneto. Imajući u vidu da je u naslovu stavljena reč „prahu”, to je izvesno da se Posveta odnosi na mrtvog Vožda (jedna druga pesma, Sprovod prahu S. Milutinovića potvrđuje ove navode, tj. opravdanost mišljenja da Njegoš upotrebljava reč „prahu” kada govori o posvetama mrtvima), a i karakter lika je u ovenčanju „oca Srbije” u liku Karađorđa. Imajući u vidu da se Njegoš priklonio da Posvetu napiše „prahu”, to se može tumačiti kao rasutom prahu po svim zemljama gde žive Srbi, što na izvestan način može da znači i podržavanje politike Karađorđa, koji je imao zamisao da oslobodi sve Srbe. Kasnijim istraživanjima otklonjena je i tvrdnja da su prekidi označavali izostavljanje stihova koji su bili upereni protiv Miloša. Njegoš se jasno opredelio za vođu oslobodilačkog ustanka, protiv Miloša, koga su opisivali u sasvim drugom svetlu, nekada i više vrednovanog, ali za Njegoša kao kompromisnog i oportunog vladara. Njegoš je u Posveti, nasuprot drugih stvaralaca, Miloša ostavio po strani, veličajući Karađorđa i nalazeći u njemu posebnu poetsku i nebesku snagu, kojom se može spasiti od tiranije i izvojevati sloboda.
link
gedza.73 gedza.73 21:43 19.10.2010

Karađorđe

Pisac je pojedine delove biografije Petrović Đorđa (priča se da mu je neka baba, na izvoru, ne poznajući ga, dala ime crni đorđe) koristio iz knjige pomenik koju je napisao Milan Đ. Milićević.

Otac Petar sa porodicom se preselio iz Viševca u Žabare, a potom i u Baničinu gde je Karađorđe čuvao košnice, a potom bio seiz Fazlibaši, turčinu iz Palanke.
Turčin je bio lupež, i priča se da je mnoge Turke, putnike, ubio i opljačkao. Ne želeći da se zamere Fazlibači, turci počeše, iz potiha, pričati kako to čini ' ono Vlaše kod Fazlibaše'.
Da bi se sklonio, Karađorđe se preseli sa roditeljima u Zagoricu. Tamo se i oženio sa Jelenom, devojkom iz masloševa.
Početak nevolja se zbio kada je jedan turčin, iz čiste zabave, ubio svinju i nahuškao kerove na ostatak krda koje je Karađorđe čuvao. On rani psa, a Turčin se naljuti i stane nemilice tući svinje.
Karađorđe ga sačeka na jednoj ćupriji i čim je stupio konj na prvi basamak, on opali i ubije agu.
Pantelija vodeničar mu pomogne da sakrije tragove, dok konja, odelo i oružje Đorđe odnese Fazlibaši u planaku.
Bojeći se da ga ne uhvate, on krene sa porodicom i pobratimom za Austrougarsku, i u jednoj jarugi, u trenutku kad je otac Petar hteo da se vrati nazad, na odobrenje majke naredi da ga jedan pratilac, Ilija N. ubije.

Karađorđe 'se vrbuje u vojnike' i ode u Sombor. Posle dve godine se vrati u Srbiju i otpočne četovati sa družinom. Kada je Austrija zaratila sa Turskom, Karađorđe se u početku nije hteo predati. Posle jedne potere biva ranjen u ruku, uhvaćen i, čak, osuđen na vešala.
Sudbina je umešala prste i njemu dodelila drugi put koji ga je doveo u redove Austrougara, pod čijom je komandom napadao Turke kod Požege, Čačka i Karanovca.

Sam ustanak je splet okolnosti. Karađorđe je imao buruntiju da može voditi po 70 momaka Srba i sa tom jedinicom je branio Mustajpašu 'sirotinjsku majku'.
Naime, Mustaj paša se odupirao Pazvandžiji, carskom odmetniku u Vidinu, pa mu je dobro došla pomoć poznatog četovođe sa ratnim iskustvom.
Kada dahije udave Mustajpašu i vlast prigrabe za sebe, Đorđe se opet odmetne. Tokom četovanja Đorđe je smišljao i dogovarao se sa pouzdanijim ljudima kako bi se suzbila turska sila i bezakonje.

Jedan mali događaj je bio prekretnica. Seljaci u Topoli, u drugoj polovini 1804, odreknu poslušnost turskom handžiji Ibraimu koji pobegne u Kragujevac.
Ustanak je počeo.

Zeka buljubaša, koga Milutinović navodi kao jedinog koji je viši i jači od Karađorđa, je poginuo u 28 godini, praveći odstupnicu srbima koji su se povlačili iz šanca u selu Ravnju.
Sa svojim 'golim sinovima', videći pogibiju svojih saboraca, napravi lanac i mnogima da vremena da se spasu a 'sebi i družini svojoj kupio pravo na nesmrtno ime'.

Velika vremena, veliki ljudi. Sa svim manama, greškama i dobrim odlukama.

Slažem se sa tvojim odličnim uvodom gde se pitaš da li se istorija ponavlja, i da li okolnosti stvaraju istorijske ličnosti ili veliki ljudi stvaraju istoriju.
Karađorđe se vratio 1817 g. u Srbiju. Srbiji je trebao mir. A grcima je trebao rat, i grčke eteriste su želele rata, da tursku silu pocepaju, te da Grčkoj bude lakše. Istorija se ponovila mnogo godina kasnije.
omega68 omega68 22:15 19.10.2010

Re: Karađorđe

hvala gedžo na izvrsnoj dopuni( nisam mogao baš sve da kuckam :))Mada...
Jedan mali događaj je bio prekretnica. Seljaci u Topoli, u drugoj polovini 1804, odreknu poslušnost turskom handžiji Ibraimu koji pobegne u Kragujevac.
Ustanak je počeo.

postoji malo drugačije viđenje tog događaja:
Dahijska seča knezova je trebala da poseče i gazdu Karađorđa.Po naređenju dahija sedam janjičara je došlo do njegove kuće, opkolilo je i pozvali ga na veru ali je Đorđe ubio dvojicu i pobegao.

Pozvao je Stanoja Glavaša. Prvog dana ih je bilo četvorica, drugog sedmorica, sedmog tri stotine a desetog dana dve hiljade.Tako je Šumadija planula

milisav68 milisav68 23:04 19.10.2010

Re: Karađorđe

omega68

Pozvao je Stanoja Glavaša.

Po nekom usmenom predanju, Stanoje je u to vreme bio "veća faca" od Karadjordja al´ nije ´teo da se bakće sa organizacijom ustanka.
Valjda je odbio da se glasa za njega kao vodju ustanka.
*Tako bar pričaju stariji ljudi iz mog kraja.
gedza.73 gedza.73 07:44 20.10.2010

Re: Karađorđe

Dahijska seča knezova je trebala da poseče i gazdu Karađorđa.Po naređenju dahija sedam janjičara je došlo do njegove kuće, opkolilo je i pozvali ga na veru ali je Đorđe ubio dvojicu i pobegao.

Svi ti događaji su doveli do ustanka. Postojalo je jedno pismo koje je slučajno došlo do dahija. Dahije, odnosno janičari, su več počeli da se sukobljavaju među sobom, pa je u pojedinim razmiricama bilo u mrtvih glava. Videći to pismo koje je bilo upučeno u austriju, oni odluče da na prevaru pobiju veći deo knezova, i to pretežno u bg i valjevskoj nahiji. Karađorđe u tom trenutku nije predstvaljao prvorazrednu pretnju, iako, po nekim navodima, još 1803. skuplja oružje.
Valjda je odbio da se glasa za njega kao vodju ustanka.
*Tako bar pričaju stariji ljudi iz mog kraja.

Stanoje glavaš, iz tvog kraja, čuveni hajdučki harambaša, nije hteo da se prihvati vođstva, jer je sumnjao da će njega nerado da prate kao hajduka. Iako veliki junak, on kaže da nema ni kuće ni kućišta i da narod neće za njim.
Drugi predlog je neki čovek iz orašca, a onda Stanoje Glavaš predlaže Karađorđa kao nekog 'ko nije ni knez ni hajduk, nego trgovac, blizak narodu, a već poznat kao junak i čovek odlučan.'
Francuski izveštaji navode Karađorđa kao 'heros liberateur'.
Stratimirović piše da je Karađorđe 'neuk, sirov i vrlo naprasit, i dosta svojevoljan, ali je pošten, pravičan i pravi junak'.
Karađorđu je čak nuđeno, od strane turaka, veliko imanje u Austriji koje bi dobuo ukoliko emigrira. On to nije prihvatio.

Odnosi koji su tada, ai i sada, postojali u Evropi su dosta uticali na njewgovo ponašanje. (Kad bi sad uleteo bivši bloger Č. Antić samo bi me pitao
- Mali, šta lupaš?)
Karađorđe sve vreme pokušava da pronađe zaštitu i to prvenstveno od Austrije. Čineći to nekoliko puta bezuspešno, on se, na nagovor pojedinih saradnika, okreće Rusiji. Napoleonova osvajanja i pretnje dovode to toga da su on i Srbija prepušteni sami sebi i korišćenju velikih sila za sopstvene interese.
Istorija se ponavlja.
Sve vreme ustanka u Srbiji se pokušava uspostvatiti normalan život i kakvo takvo funcionisanje uprave. Karađorđu, kao vrhovnom voždu u ratu, neki osporavaju pravo vrhovnog vođstva u politčkom rukovođenju.
Dve grupacije se profilišu. Jedna je za isključivo oslanjanje na Rusiju, a druga, na čelu sa Karađorđem je za korišćenje fleksibilne politike koju je uslovljavao delimičnom, ali ne potpunom podrškom Rusije, već i drugih evropskih sila sa težnjom da se zainteresuju za rešavanje srpskog pitanja.

U datom istorijskom trenutku Karađorđe nije ni mogao drugačije da se ponaša. Da nije bilo njega, Miloš Obrenović bi teško mogao diplomatiojm da dobija ustupke od porte. Jer je vožd pokazao da Srbija nema šta da izgubi, i da oružjem može mnogo toga da učini.
Tokom ustanka mnogo izbeglica se slilo na teritoriju Šumadije. Kao i mnogo godina posle.

GOre poimenuti Miloje Petrović je sa svojom jedinicom, Uzun Mirkom, Kondom i nekolicinom momaka među prvima ušao u Beograd.

Tako, Beograđani, da nije Šumadinaca još bi vi bili pod turcima.

Kasnije je počeo da radi o glavi Karađorđu, prebegne za zemun, a onda ga austrougari isporuče na voždov zahtev, u zamenu za nekoliko 'pustahija'.
Osuđen na smrt, zbog ubistva jednog od braće Katića, kao i dosta kukavičkog ponašanja i nepružanja pomoći Sinđeliću, preklan je u jednoj kući dok je silazio niz stepenice.
Priča kaže da je nudio 70 000 dukata da ga oslobode, na šta mu je Lazarević, gazda kuće odgovorio
-Kako smem da te ne ubijem, kad mi se zapoveda da pošljem tvoju glavu. Ili svoju.

antioksidant antioksidant 08:30 20.10.2010

Re: Karađorđe

Tako, Beograđani, da nije Šumadinaca još bi vi bili pod turcima.

чисто да разјаснимо - београд је у шумадији
gedza.73 gedza.73 09:08 20.10.2010

Re: Karađorđe

чисто да разјаснимо - београд је у шумадији

Beograd je čardak ni na nebu ni na zemlji.
On je, možda, nekada u svojoj istoriji bio deo Šumadije. Ali, odavno više nije.
milisav68 milisav68 09:15 20.10.2010

Re: Karađorđe

U datom istorijskom trenutku Karađorđe nije ni mogao drugačije da se ponaša. Da nije bilo njega, Miloš Obrenović bi teško mogao diplomatiojm da dobija ustupke od porte. Jer je vožd pokazao da Srbija nema šta da izgubi, i da oružjem može mnogo toga da učini.

Nije Miloš samo diplomatijom uspeo da dobije ustupke od Porte.
On je takodje bio jedan od vodja ustanka 1804.godine, samo što nije prebegao preko Dunava posle sloma 1813.godine.
Iskoristio je informaciju da je Napoleon doživeo poraz od Rusije, otišao je na noge Halil-agi Serčesmi u Takovo.Kasnije Sulejman-paši u Beograd.
Tursko carstvo je već bilo u raspadu, i bilo je pritisaka i sa Ruske i sa Austrougarske strane da nam se daju ustupci.
Miloš je kasnije 1815. godine podigo narod na ustanak, ali je i odmah sklopio primirje čim se za tim ukazala šansa.
Nije mi namera da omalovažam Karadjordjeve uspehe, jer bez njega ne bi ni bilo moguće obnoviti savremenu Srbiju, već samo da skrenem pažnju na to da se nije snalazio u medjunarodnoj politici i da nije kapirao lažljivi jezik diplomatije, za razliku od Miloša.
Karadjordju su u izbeglištvu Grci i Rusi punili glavu da ponovo treba da se ratuje protiv Turaka, pa se sa tom namerom vratio u Srbiju.Milošu nije bilo ni na kraj pameti da žrtvuje Srbe zarad slobode drugih naroda i znamo kako se sve završilo u Radovanjskom lugu.
A takodje znamo kako smo prolazili i kasnije sa takvim idejama.
gedza.73 gedza.73 10:26 20.10.2010

Re: Karađorđe

Milisave, tačno tako.
I da te citiram
.Naravno da je bilo potrebno da postoje obojica, da bi se obnovila savremena Srbija, ali je u principu to oduvek bio glavni razdor, kao i danas.
Kada treba pokazati zube a kada ljubiti skute.

Karađorđe je mnoge stvari uradio suprotno moralu, etici i verskim ubeđenjima.
Ali, u mišarskoj bici (beše ga Ranke opisao) se ponašao kao vrlo dobar taktičar i vojskovođa. I pored sve svoje nezgodne naravi i autorativnosti, pored vojničke sposobnosti u godinama rata Srbija je dobila dosta toga poput zakonodovstva, školstva i policije.
Čekamo sledeći post o Milošu. Slažem se tvojim komentarom (nešto slično sam i ja napisao) da bez Karađorđa ne bi bilo Miloša. Možda bi bili neki drugi. Ko zna.
Izgleda da pored sve svoje bandoglavosti Srbe prati i neki zao usud.

Voleo bih kad bi neko napisao malo i o prapočecima I sv. rata, o odnosima i uslovima koji su vladali pre njega.

omega68 omega68 20:26 20.10.2010

Re: Karađorđe

Drugi predlog je neki čovek iz orašca

To je bio u tekstu pomenutu Teodosije Marićević koga je kasnije Karađorđe ''koknuo''.On se izgovarao, na sastanku, da ne može da se prihvati vođstva jer ''nije hajduk koji će da pobegne kada turska vojska nagrne''.Već tada je Karađorđe zapazio njegovu kolebljivost.
Karađorđu je čak nuđeno, od strane turaka, veliko imanje u Austriji koje bi dobuo ukoliko emigrira. On to nije prihvatio.

Tačno.Šta iz toga zaključujemo danas?Kako se ponašaju naše današnje '' vođe ''?
vožd pokazao da Srbija nema šta da izgubi, i da oružjem može mnogo toga da učini.

Tačno.Dobar i loš pandur!Čini mi se da mnogi ne shvataju( ovi koji napadaju ) da danas imamo potrebu za takvom diplomatijom.Zapravo, to i nije loše.Tadić uvek može da kaže kako ima oko sebe mnogo ekstrema , a on eto nudi prihvatljiva rešenja.
omega68 omega68 20:30 20.10.2010

Re: Karađorđe

bez Karađorđa ne bi bilo Miloša. Možda bi bili neki drugi. Ko zna.

razmisljam razmisljam 22:15 19.10.2010

Шта ти се то

догађа са насловом? Час 'вакав, час 'накав... Сасвим сам збуњена.
omega68 omega68 22:17 19.10.2010

Re: Шта ти се то

sad će da bude dobro
kada sam nešto izmenio u tekstu - izmenio se i naslov
dunja73 dunja73 22:35 19.10.2010

---

Ma kakav god da je bio..meni je drag jer je iz Sumadije....
omega68 omega68 22:39 19.10.2010

Re: ---

Ma kakav god da je bio..meni je drag jer je iz Sumadije....

milisav68 milisav68 22:52 19.10.2010

Koekude

Baš si večeras našo da pišeš o Karadjordju, kad se Partizan bori protiv "mrskih" portugalaca.
Inače što se tiče dostupne biografije, ja sam stekao utisak, da baš nije bio veliki diplomata i da nije mnogo proveravao informacije, te da bio prek čovek koji je probleme reševao preko kolena, za razliku od Miloša koji je o većini svojih postupaka razmišljao par poteza unapred.Naravno da je bilo potrebno da postoje obojica, da bi se obnovila savremena Srbija, ali je u principu to oduvek bio glavni razdor, kao i danas.
Kada treba pokazati zube a kada ljubiti skute.
omega68 omega68 23:02 19.10.2010

Re: Koekude


Koekude ili kojekude?

Kada treba pokazati zube a kada ljubiti skute.

kad nisu znali da kohabitiraju
kad se Partizan bori protiv "mrskih" portugalaca.

Gde ste našli golmana? - da kupi i Zvezda jednog, takvog
milisav68 milisav68 23:12 19.10.2010

Re: Koekude

omega68

Koekude ili kojekude?

Pa "j" nam ubacio Vuk, umesto grčkog "jot".
*Ovo je centaršut za Krkija.

U knjigama Dušana Baranina je štamapano "Koekude", pa se ja tako naučio.
g.radicevic g.radicevic 23:33 19.10.2010

Re: Koekude

Gde ste našli golmana? - da kupi i Zvezda jednog, takvog


shta ti je partizanova shkola
svaki prima gol sa autokomande
vekovima
vec
NNN NNN 00:18 20.10.2010

Домаћи

stefan.hauzer stefan.hauzer 01:35 20.10.2010

ko smo ?

verovatno...

preporucih, cak i na onom mestu...



(stavljao ,upravo kod mr. loadera...ali nisam bio jos procitao tekst,tako da ponavljam pesmetinu.)
Biljana 77 Biljana 77 10:08 20.10.2010

Ukratko

da probam.

Obojica su bili taman onakvi kakvi su morali da budu. Srbija se nije mogla osloboditi drugačije osim ustankom, ali nije mogla da postane slobodna drugačije nego strpljivim, turskim metodom koji je Miloš uporno decenijama sprovodio.

Karađorđe ne samo da po naravi nije mogao da bude nalik Milošu nego je imao i sasvim druga shvatanja o funkcionisanju države... preuranjena, da se tako rogobatno izrazim.

Jedan bez drugog ne bi bili mogući.

I podela koja je nastala vremenom između obrenovićevaca i karađorđevićevaca skupo je koštala Srbiju u glavama. Uglavnom pametnim. I posledica je delovanja raznoraznih ulizica i doglavnika koji im nisu bili suštinski ni do kolena.

Karađorđe je arhetipski junak - borac, pravedan, prek, zaštitnih slabijih, plenio je izgledom. Karađorđe je i mučenik - skroman za života, stradao prevarom. Spojio je u sebi sve antičke i hrišćanske elemente junaštva. Srbija nema u tradiciji kompletnijeg junaka.

O Milošu - narednom prilikom.

+ koga zanima, zanimljivo napisana knjiga o njima dvojici - Gospodari, Danko Popović, autor Knjige o Milutinu.
gedza.73 gedza.73 10:31 20.10.2010

Re: Ukratko

Karađorđe ne samo da po naravi nije mogao da bude nalik Milošu nego je imao i sasvim druga shvatanja o funkcionisanju države

A oba nepismeni seljaci. Ništa kraljevski odgoj, ništa veština mačevanja, ništa bušido.
koga zanima, zanimljivo napisana knjiga o njima dvojici - Gospodari, Danko Popović, autor Knjige o Milutinu.

Znaš li da sma negde pročitao (ako ne grešim) da je Teofil Pančić izjavio da je to nacionalistička kjniga (o Milutinu) koja je napisana za potrebe režima Miloševića.
nisam znao za Gospodare, hvala ti.
omega68 omega68 20:32 20.10.2010

Re: Ukratko

Obojica su bili taman onakvi kakvi su morali da budu

Jedan bez drugog ne bi bili mogući.

dali76 dali76 06:37 21.10.2010

hvala omega

Odlican tekst blogokolega.
Hvala za latinicu )
Ocigledno sam previse kukao po blogu ovih dana.
Iskren da budem, problem cirilice resava moja draga supruga , tako da ne bi se ti meni izvukao neprocitan.
Ali svakako jos jednom hvala na mogucnosti da ovo procitam sam.
Jos jedna knjiga na “listi zelja”.
Posto ne vozim kola ,garaza mi je biblioteka )
Zanima me ,ako neko zna , da li je Srbija , prije dolaska komunista bila vise agrarna nego recimo Slovenija I Hrvatska.

milisav68 milisav68 08:23 21.10.2010

Re: hvala omega

dali76

Zanima me ,ako neko zna , da li je Srbija , prije dolaska komunista bila vise agrarna nego recimo Slovenija I Hrvatska.

Odgovor na tvoje pitanje nije jednostavan, jer je pre drugog svetskog rata Kraljevina Jugoslavija bila podeljena na banovine.Na wikipediji ima tekst sa mapom, koju tvoja supruga može da ti opiše, pa da stekneš neki utisak.
Pre prvog svetskog rata, jedino su Srbija i Crna Gora bile samostalne države, stim što je severna granica Srbije bila Sava i Dunav.
Slovenija i Hrvatska su tada bile u sastavu Austro-Ugarske.
Šta hoću da kažem, teško da može da se nadje zvaničan podatak, za zemlje nastale raspadom SFRJ i u granicama koje su danas a u vreme pre dolaska komunista na vlast.
U suštini cela Kraljevina Jugoslavija je bila pretežno agrarna zemlja sa slabo razvijenom industrijom, a takozvani industrijalci su uglavnom bili stranci.
Srbija je svoju samostalnost stekla i ekonomski ojačala zahvaljući izvozu svinja i šljiva, koji je forsirao i kontrolisao Miloš Obrenović, pa je zbog toga i postao najbogatiji čovek u Srbiji.

omega68 omega68 17:09 21.10.2010

Re: hvala omega

Ocigledno sam previse kukao po blogu ovih dana.

ne, dali.Ti si samo pošteno izneo svoj problem, a ja sam želeo da neko koga sigurno interesuje ova tema pročita tekst bez problema.
Zanima me ,ako neko zna , da li je Srbija , prije dolaska komunista bila vise agrarna nego recimo Slovenija I Hrvatska.

ne znam pouzdanao ali činjenica je da se Srbija, pošto je bila već slobodna država,brže idustrijalizovala od drugih pa je posle WWII čak iz nje prebacivana industrija u '' bratske republike'' da i one malo uhvate korak
omega68 omega68 17:10 21.10.2010

Re: hvala omega

Srbija je svoju samostalnost stekla i ekonomski ojačala zahvaljući izvozu svinja i šljiva, koji je forsirao i kontrolisao Miloš Obrenović, pa je zbog toga i postao najbogatiji čovek u Srbiji.

dali76 dali76 17:09 22.10.2010

...

Hm, tesko mi je naci uzrocno posljedicnu vezu izmedju politicke samostalnosti I nivoa industralizacije.
Bilo bi zanimljivo vidjeti nivo razvijenosti, organizacije komunisticke partije.
Logicno bi bilo zakljuciti da u agrarnim delovima kraljevine komunisti nisu mogli imati jako uporiste jer postojanje radnicke klase bio je jedan od glavnih uslova razvoja komunista.
Koliko ja znam Srbija nije bila bas pogodno tlo za komunizam koji se u kraljevini zaceo upravo u njenom uslovno receno austrugarskom delu.
Zbog svega ovoga moja je pretpostavka da je nivo industralizacije ipak morao biti veci u urbanijim tj indutstralizovanijim delu gdje su komunisti imali jace uporiste prije pocetka II sv. Rata.
Naravno ovo su neke moje pretpostavke stoga sam I pitao postoje li neke info o nivou
industralizacije izmedju, opet uslovn receno, austrougarskog dela I samostalnog srpskog dela zajednicke kraljevine jugoslavije.
Kad naucnici danas porede ekonomsko politicke razlike izmedju jedne Slovacke I Ceske, neretko se ukazuje na njihove razlike u pogledu industralizacije prije dolaska komunista na vlast.
Zato sam se pitao da li je mozda moguce staviti neku paralelu na podrucje bivse zajednicke zemlje.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana