Navukli ste se na pogrešne. Uostalom, po ko zna koji put zaredom. Šta bi bile „nindže iz Đenove“ i „patriote sa Terazija“ da nije vas, nas, javnosti, mnjenjača, novinara, blogera, amatera - hejtera, zavisnika socijalnog networkinga, liberalno zagriženih i ostalih željnika svoga mišljenja, koji već danima samo o njima misle, samo o njima pišu, utrkuju se u tome ko će biti žešći, ko će raskrinkati ono što je odavno poznato i nazvati ono što odavno ima svoje ime? U čitavoj toj gunguli, čak i oni koji važe za najpismenije, pevaljki su priznali da je bila najbolja, potvrdivši tako, nakon desetina istih tekstova, zaključaka i grimasa, svu nemoć da se nekako drugačije objasni da ljudi hodaju, ptice lete, a gmizavci gamižu...
I u čitavoj toj potrošnji mikrofona i tastatura, očiju i energije onih koji to čitaju i slušaju, ništa niste/smo rekli, što bi nam, danas, kada srdžbu zamenjuje zdrav razum, dokolica i umor, pomoglo da budemo bolji ljudi i srećnije društvo. Ko zna koji virtualni rat, koji će za pet dana ostati u sećanju jedino zahvaljujući struji i serverima, polako jenjava. Potrošili ste energiju na nebitne, po stoti put, u želji da menjate nešto u zemlji, gde nikada javnost ništa bitno promenila nije (zar vas svaki početak oktobra ne podseća na taj „uzalud“?). I dok će tako sedamnaesta frka sa okvalifikovanim „zlom“ ostati prašnjava fascikla u nekoj sudskoj fioci, upotrebljena ili zloupotrebljena za nečije interese, pored nas su prošle lepe stvari, ljudi koji motivišu, priče koje inspirišu. Nažalost, opterećeni glupostima, nismo ih uvažili, samim tim nismo našoj deci (jedina krilatica koja može da prekine kolutanje očiju) dali primer.
Baviti se posledicama, uvek je osuđeno na neuspeh. Prevencija je jedina stvar, koja nas može održati na zdravim nogama. Na nju jedino možemo uticati, možemo je kreirati. Dok su nam glavne namere da popravljamo „nepopravljive“ i govorimo o zlu, propuštamo trenutke, da onima koji vrede, odamo priznanje i kažemo „svojoj deci“ - „Evo ga – on je dobar, pametan i uspešan“. Sva filozofija medija za sva vremena je objašnjena u jednoj rečenici dodeljenoj Goranu Bregoviću („Piši šta hoćeš, samo stavi što veću sliku“). Popularnost ide onima, koji pronađu prostor za svoje slike, a konotacija je nebitna. Opšte je poznato da sto puta izgovorena laž postaje istina, a od Gebelsa do danas, sve mi se čini da kada sto puta kažete istinu, sve češće ljudi nakrive glavu, pa kažu „’Alo bre, da ne laže ovaj?“. Sve se relativizovalo samo od sebe. Samo su slike bitne. E tako, dođosmo i mi ni do čega...
Sećam se oktobra 2000. godine, ne u želji da polemišem o njemu, već samo faktografski da kažem da su se tada desile dve neverovatne stvari. Milion ljudi je deset dana bilo na ulicama i naši odbojkaši u zoru prvog oktobra su osvojili zlatnu olimpijsku medalju, koju nije imao ko da slavi. Bio je to Sidnej, koji nismo gledali, jer smo noću spavali, umorni od dana provedenih u zaustavljaju Srbije. Oni su igrali, za sebe, a to ovoj zemlji tada nije bilo bitno. Tako smo propustili najveći sportski trenutak decenije (neka oproste svi koji misle drugačije i neka veći uspeh slobodno navedu), zagriženi za nešto drugo.
Sećam se mlađanog Ivana Miljkovića, kako nekog trećeg oktobra, raji na trgu u rodnom Nišu objašnjava da su postali olimpijski šampioni, upisali se u besmrtne, šta to znači „za sve nas“, a ljudi ga gledaju onako smrznuto i ne razumeju njegovu euforiju, koju, srećan do Olimpa, ne može da sakrije. Tih dana, mislili smo samo na Miloševića.
Tako su se Ivan, Nikola, Vladimir Grbić i ostali majstori sporta, razišli po svojim gradovima, proslavljajući svoje najveće sportske uspehe, privatno, onako, kako su morali, kao kada zaleđeni working class startuje kamera sredinom decembra i pita ga - Kako ćete proslaviti Novu godinu(?), a on odgovori – „Skromno, u krugu porodice“.
I evo, prođe deset godina. Opet su osvajali Nikola i Ivan, a opet su neki drugi likovi pokupili slavu! Na naslovnicama, na mreži je bio neki drugi Ivan, a tiho, na sedamnaestoj strani, opraštao se čovek, koji je za ovu zemlju 15 godina osvajao medalje na svim meridijanima. Nije se žalio na umor (košarkaški sindrom), nije čekao da ga kupe drugi (rukometni sindrom). Igrao je, i kada se gubilo, i kada se dobijalo, isprativši svoju generaciju odavno u penziju. Nakon bronze na rukama onih, koji osećaju njegovo delo, ostao je u Italiji. Njih dvojica (Nikola i Ivan) nisu došla u Beograd sa ostatkom ekipe. Simbolično, slučajno ili namerno, iskustveno, kako hoćete (samo se oni sećaju Sidneja), propustili su ove dve nedelje naših „smečera“ i „blokera“...
Pre izvesnog vremena, gledao sam neku emisiju u kojoj Ivan Miljković izjavljuje kako posle karijere planira da živi u inostranstvu. Zašto (?), sleže ramenima i onako očima objašnjava novinarki ono što svi znamo. Nije njegova mreža, ta mreža koju Srbi trebaju. Na druge se oni pecaju. Nije ni čudo. Ima Ivan i sajt na internetu. Poljski sajt! Našeg sportistu, koji je obeležio deceniju u jednom sportu, ovoj zemlji doneo olimpijsko i evropsko zlato, veličinu koja je zbog svoje fenomenalne fizičke konstitucije i mentalne snage mogla da se bavi bilo kojim sportom i u tome bude na vrhu, Poljaci slave sa zakupljenim hostingom i ekstenzijom pl! Poljaci su „svojoj deci“ predstavili jednog uzora, neopterećeni činjenicom da im ne pripada. I da to ne bude izolovan slučaj, pogledajte koliko informacija o našem "Ivanu Groznom", ima na "poljskoj" Wikipediji, a koliko na našoj. Nama je, izgleda, baš grozan. Naše ćirilićne tastature imaju svoje „odbojkaše“. Naša negativna energija se širi kao kuga, iznova i iznova, nema vremena za heroje, samo za negativce.
I tako, trošimo dane, godine, decenije, stavljajući u masmedije, one koje treba skrajnuti. Kao, osvetliš ih, a oni se „zalede“, „pobele“, „pocrvene“, pa „postanu bolji“, šta li? Iz želje da se ološ ne zapati, reagujemo bučno na sve što se desi, malo cinično. To menja nemoćni sarkazam, da bi se sve završilo psovkom, kada shvatimo da „opet“ ništa nismo promenili. Slike naših života su straobalne, ali mi ih kreiramo. Od milion njih, mi po usudu izaberemo one najgore i najcrnje za svakodnevnu upotrebu. Mi nismo dali da Ivan i Nikola budu na prvoj strani. Nas interesuje beda, čemer i jad. Na to se palimo. Palimo se da budemo vatrogasci. Volimo tragedije. Ode nas ne interesuju. Neka gori Rim (neprestano) i sa njim „Olimpionici“...
Razmislite o klincima, koji sada imaju osam, devet godina. Čega će se oni sećati za deset godina iz oktobra 2010. godine? Đenove, „ šarenog Manježa“, „Nindža kornjača“ i nove epizode „patika za Kosovo“. Neće se sećati Ivana i Nikole, jer za njih nisu ni mogli da čuju od svih nas zajedno, opet „pogrešno navučenih“. Posle ovog oktobra znamo da su i današnji „heroji ulice“, tada klinci, iz tog oktobra 2000. godine, pokupili samo „heroje iz hammera“, a ne Nikolu i Ivana.
A, onda kažemo, kriv je neko drugi? Možda ne možemo da utičemo na klimatske promene i menjamo trase gasovoda, ali sami biramo heroje svojih života. Kundera je odavno rekao da je čovek sve manje individua, a sve više element mase. Rekao i pobegao iz mase. Zato, koliko god da smo svesni, moramo biti još svesniji. Dok je medija, biće i „Spin doktora“, ali je najbitnije da bude nas...