Ne prodje ni jedan jedini dan da ne pomislim sta mi radi moj Filmski Grad. Sta rade uspavane krosnje drveca Ceraka pod kojima sam provodio sate setajuci Ponga. Cesto mislim kako zvuce sirene na ulicama mog Belog grada, pa se nekad uhvatim da razmisljam kako mi cak i to nedostaje. Kada si daleko od svega sto ti znaci svaka sitnica vremenom postaje bitnija nego sto si je poimao kada ti je bila ispred nosa. Sada bih se rado svakom na stepenistu javio, svakome osmeh u naselju uputio, sa svakim na ulici stao i pricao. Prokleta da je nasa zemlja koja tera mladost da bolji zivot trazi na tudjem terenu pod tudjom zastavom i stranim jezikom.
Proklete sve nase zemlje, koliko god da ih je sto su oterale generacije uspesnih ljudi da se stide njihovih postupaka sirom sveta. Ma koliko svaka od nasih zemalja bila prokleta sto se tice toga ne mogu da se odlucim koja mi vise nedostaje. Da li maglovita jesen najdrazeg mi grada na planeti, snezne livade omiljenog mi Kosutnjaka, zaledjenog jezera pod topolama Makisa, ili sum talasa najlepsih plaza Dalmacije, zvuk cuvite pod prozorom Soltanskih kamenih kuca, i cvrci na uzavrelom suncu na borovima iznad Garme.
Kada bih mogao, svako vece kada usnem u san voleo bih da prosetam svakim korakom secanja na omiljene scene brdovitog Balkana. Da se ujutro probudim sa mirisom maslina u ogromnoj serpi na stolu u dvoristu, da osetim toplinu tavanceta u Kragujevcu gde se osecam kao kod kuce, da mi u usima odzvanja glas roditelja koji se dozivaju u stanu koji ce uvek mirisati istim mirisom. Nazalost, to je nemoguce. Ostaje mi samo da svaku noc pokusam da dozivim i prozivim, pa i ozivim neko od secanja na daleke ali najdraze predele.
Na danasnji dan pre par godina Pongo je poslednji put sklopio okice. U ovo vreme pre par godina uzasna tragedija nam je zamalo odnela Radeta iz nasih zivota. Jos ranije u ovo vreme svi smo mi tamo daleko verovali da se sve menja na bolje. Oktobar je tuzan mesec. Najvise losih stvari u zivotu mi se desilo u tom periodu. Jedna od najgorih je odlazak Ponga, rame uz rame sa Radetovom tragedijom. Od kako sam ovde svaki mesec je lep, saren, topao, prepun novih stvari, iskustava i dogadjaja. Ali svako vece pred spavanje tuga zakuca na vrata, udje nepozvana i spava celu noc na jastuku pored mene. Usamljenost je najveca nesreca koja coveka moze da zadesi. Ni svi nasmejani Malajci ne mogu srce da oraspoloze. Smejem se, sta mi drugo preostaje. Nekad i na silu, pa vremenom predje u iskren osmeh.
Drzim se, slusam savet nasih ljudi u ovim krajevima. Kazu "na pocetku je najgore". U pravu su. Ja jesam tek na pocetku. Da bi bilo bolje mora prvo biti gore. Jos kada bi Jeremic znao koliko zelim da mi roditelji dodju ovde ne bi potpisivao sporazum o ukidanju viza sa Izraelom. Ali, svako ima svoje razloge, svoje zelje, svoje prohteve i zahteve. Svetu se ne moze udovoljiti.
Niko me motkom nije terao da idem. Mogao sam ostati na brdovitom Balkanu i boriti se sa vetrenjacama. Niko osim proklete politike 90-tih me nije oterao. Mnogo ljudi ne razmislja o napustanju domovine. Voleo bih i ja da imam taj osecaj. Ali ga nemam. A to je nesto sa cim se prvo susretnem u koju god zemlju da sam isao. Osim nasih zemalja. Naravno da ih volimo, ali otici iz domovine za "boljim sutra" je nigde toliko uobicajeno kao podno Karpata.
Proci ce i oktobar. Do nekih srecnijih dana uzivacu i dalje u Mirinim porukama, Dunjinim komentarima, Radetovim zapazanjima, Lelinoj podrsci, Sasinom glasu, Zoricinim salama i Ivankinim "sms" pusama. I, naravno - secanjima sa Hrama i oaze najmirnije sobe na svetu.
Dalibor Kokic
Snimci