Putovanja

Nostalgija

robylad RSS / 23.10.2010. u 05:10

Beograd
Beograd
Ne prodje ni jedan jedini dan da ne pomislim sta mi radi moj Filmski Grad. Sta rade uspavane krosnje drveca Ceraka pod kojima sam provodio sate setajuci Ponga. Cesto mislim kako zvuce sirene na ulicama mog Belog grada, pa se nekad uhvatim da razmisljam kako mi cak i to nedostaje. Kada si daleko od svega sto ti znaci svaka sitnica vremenom postaje bitnija nego sto si je poimao kada ti je bila ispred nosa. Sada bih se rado svakom na stepenistu javio, svakome osmeh u naselju uputio, sa svakim na ulici stao i pricao. Prokleta da je nasa zemlja koja tera mladost da bolji zivot trazi na tudjem terenu pod tudjom zastavom i stranim jezikom.
Solta
Solta
Proklete sve nase zemlje, koliko god da ih je sto su oterale generacije uspesnih ljudi da se stide njihovih postupaka sirom sveta. Ma koliko svaka od nasih zemalja bila prokleta sto se tice toga ne mogu da se odlucim koja mi vise nedostaje. Da li maglovita jesen najdrazeg mi grada na planeti, snezne livade omiljenog mi Kosutnjaka, zaledjenog jezera pod topolama Makisa, ili sum talasa najlepsih plaza Dalmacije, zvuk cuvite pod prozorom Soltanskih kamenih kuca, i cvrci na uzavrelom suncu na borovima iznad Garme.

 


Kragujevac
Kragujevac
Kada bih mogao, svako vece kada usnem u san voleo bih da prosetam svakim korakom secanja na omiljene scene brdovitog Balkana. Da se ujutro probudim sa mirisom maslina u ogromnoj serpi na stolu u dvoristu, da osetim toplinu tavanceta u Kragujevcu gde se osecam kao kod kuce, da mi u usima odzvanja glas roditelja koji se dozivaju u stanu koji ce uvek mirisati istim mirisom. Nazalost, to je nemoguce. Ostaje mi samo da svaku noc pokusam da dozivim i prozivim, pa i ozivim neko od secanja na daleke ali najdraze predele.


Pongo
Pongo
Na danasnji dan pre par godina Pongo je poslednji put sklopio okice. U ovo vreme pre par godina uzasna tragedija nam je zamalo odnela Radeta iz nasih zivota. Jos ranije u ovo vreme svi smo mi tamo daleko verovali da se sve menja na bolje. Oktobar je tuzan mesec. Najvise losih stvari u zivotu mi se desilo u tom periodu. Jedna od najgorih je odlazak Ponga, rame uz rame sa Radetovom tragedijom. Od kako sam ovde svaki mesec je lep, saren, topao, prepun novih stvari, iskustava i dogadjaja. Ali svako vece pred spavanje tuga zakuca na vrata, udje nepozvana i spava celu noc na jastuku pored mene. Usamljenost je najveca nesreca koja coveka moze da zadesi. Ni svi nasmejani Malajci ne mogu srce da oraspoloze. Smejem se, sta mi drugo preostaje. Nekad i na silu, pa vremenom predje u iskren osmeh.



Drzim se, slusam savet nasih ljudi u ovim krajevima. Kazu "na pocetku je najgore". U pravu su. Ja jesam tek na pocetku. Da bi bilo bolje mora prvo biti gore. Jos kada bi Jeremic znao koliko zelim da mi roditelji dodju ovde ne bi potpisivao sporazum o ukidanju viza sa Izraelom. Ali, svako ima svoje razloge, svoje zelje, svoje prohteve i zahteve. Svetu se ne moze udovoljiti.


Niko me motkom nije terao da idem. Mogao sam ostati na brdovitom Balkanu i boriti se sa vetrenjacama. Niko osim proklete politike 90-tih me nije oterao. Mnogo ljudi ne razmislja o napustanju domovine. Voleo bih i ja da imam taj osecaj. Ali ga nemam. A to je nesto sa cim se prvo susretnem u koju god zemlju da sam isao. Osim nasih zemalja. Naravno da ih volimo, ali otici iz domovine za "boljim sutra" je nigde toliko uobicajeno kao podno Karpata.


Proci ce i oktobar. Do nekih srecnijih dana uzivacu i dalje u Mirinim porukama, Dunjinim komentarima, Radetovim zapazanjima, Lelinoj podrsci, Sasinom glasu, Zoricinim salama i Ivankinim  "sms" pusama. I, naravno - secanjima sa Hrama i oaze najmirnije sobe na svetu.

 

Dalibor Kokic

Snimci

 

Atačmenti



Komentari (26)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sonja.m sonja.m 06:10 23.10.2010

nostalgija


Potresno si me prosetao i po mestima mog secanja.
robylad robylad 12:12 23.10.2010

Re: nostalgija

sonja.m

Potresno si me prosetao i po mestima mog secanja.


izvinjavam se
Vojislav Stojković Vojislav Stojković 06:23 23.10.2010

Đorđe Putnik

Na Ceraku je, ne tako davno, živeo i Đorđe, pas mešanac čiji pedigre ne bi precizno mogao utvrditi ni jedan expert za genetski inžinjering. Nešto između vučjaka i zlatnog retrivera, sa primesama labradora, irskog setera, nemačkog prtičara, sivora, ruskog hrta... ali lep kao Apolon, jak kao Herkul, a pametan kao član MENSE. Bez ikakve škole, ali rođeni lider.

Đorđe je svako jutro pratio decu u školu, sačekivao na velikom odmoru, ponovo prvu smenu pratio ih iz škole do kuće, sačekivao drugu smenu.. i tako čitav bogovetni dan obavljao poslove koje je sam sebi odabrao. Vikendom i praznicima je igrao sa decom fudbal, trčao za njima dok voze bicikle, tricikle, rolšue... Svaki pokušaj namćorastih starijih stanovnika koji bi, iz njima znanih razloga podviknuli na decu, jer gaze travu ili galame, Đorđe je sprečavao režanjem, a bogami i ozbiljnijim pretnjama pokazujući svoje ko biser bele, ali i ko skalpel oštre očnjake.
U Đorđevo vreme nikakav pedofil ili otmičar nije mogao ni pomisliti da dotakne dete. Čuvao ih je bolje nego mnogi im roditelji.

Svakog vikenda uveče, kad deca umorna od igre poležu, Đorđe je putovao. Sačekao bi poslednji autobus br. 53, uvek onaj sa harmonikom, ulazio na zadnja vrata i odlazio u pravcu grada. Viđali su ga na Banovom brdu i Zelenom vencu. Prvim jutarnjim autobusom bi se vraćao na Cerak. Tako je i dobio nadimak Putnik.
Kad je ostario, sa jednih od svojih putovanja, nije se vratio.
Deca sa Ceraka, sad već devojke i mladići i danas ga se sećaju, pričaju o njemu nekim novim klincima.

Đorđe Putnik je prva od urbanih legendi tog dela Beograda. Sasvim zasluženo.

robylad robylad 12:11 23.10.2010

Re: Đorđe Putnik

Vojislav Stojković
Na Ceraku je, ne tako davno, živeo i Đorđe, pas mešanac čiji pedigre ne bi precizno mogao utvrditi ni jedan expert za genetski inžinjering. Nešto između vučjaka i zlatnog retrivera, sa primesama labradora, irskog setera, nemačkog prtičara, sivora, ruskog hrta... ali lep kao Apolon, jak kao Herkul, a pametan kao član MENSE. Bez ikakve škole, ali rođeni lider.

Đorđe je svako jutro pratio decu u školu, sačekivao na velikom odmoru, ponovo prvu smenu pratio ih iz škole do kuće, sačekivao drugu smenu.. i tako čitav bogovetni dan obavljao poslove koje je sam sebi odabrao. Vikendom i praznicima je igrao sa decom fudbal, trčao za njima dok voze bicikle, tricikle, rolšue... Svaki pokušaj namćorastih starijih stanovnika koji bi, iz njima znanih razloga podviknuli na decu, jer gaze travu ili galame, Đorđe je sprečavao režanjem, a bogami i ozbiljnijim pretnjama pokazujući svoje ko biser bele, ali i ko skalpel oštre očnjake.
U Đorđevo vreme nikakav pedofil ili otmičar nije mogao ni pomisliti da dotakne dete. Čuvao ih je bolje nego mnogi im roditelji.

Svakog vikenda uveče, kad deca umorna od igre poležu, Đorđe je putovao. Sačekao bi poslednji autobus br. 53, uvek onaj sa harmonikom, ulazio na zadnja vrata i odlazio u pravcu grada. Viđali su ga na Banovom brdu i Zelenom vencu. Prvim jutarnjim autobusom bi se vraćao na Cerak. Tako je i dobio nadimak Putnik.
Kad je ostario, sa jednih od svojih putovanja, nije se vratio.
Deca sa Ceraka, sad već devojke i mladići i danas ga se sećaju, pričaju o njemu nekim novim klincima.

Đorđe Putnik je prva od urbanih legendi tog dela Beograda. Sasvim zasluženo.



voleo bih da sam ga upoznao...
Dragan Pleskonjic Dragan Pleskonjic 09:19 23.10.2010

Cerak nostalgija

Evo da malo prođe nostalgija.

radekokic radekokic 11:11 23.10.2010

nostalgija...

Ma ne daj se... Oktobar u Beogradu je lep mesec, kad krosnje buknu vatrometom toplih boja... Nije sve tako sivo kako se cini iz daleka... I mi se radujemo, svako na svoj macin, svakom danu koji osvane, kisnom ili suncanom.

Vi, nasa deca, tamo daleko, vecna ste nam inspiracija i izvor radosti, jer znamo da pronalazite svoj sopstveni svet koji je svakim danom, u svakom pogledu, sve vise po vasoj meri.. i bar vi niste na ovom nemirnom, brdovitom Balkanu, gde nam razni Sjeverini kopkaju po nasoj dusi... eh, da je samo to...

I zato, deco nasa sirom razasuta, uzivajte.. Ceo svet je danas jedno globalno selo i pred vasim je nogama - nije vazno gde si ako nalazis sebe...

Jer u vreme vaseg smiranog detinstva, mi smo vas iskreno i sa puno optimizma i pozitivne energije, ucili: DOMOVINA JE TAMO GDE TI JE LEPO... i mi smo krivi sto ste to bukvalno shvatili... I neka je tako, kad vec je sve ovde naopako...
robylad robylad 12:09 23.10.2010

Re: Cerak nostalgija

Dragan Pleskonjic
Evo da malo prođe nostalgija.



hehe, jos je jaca sada kada vidim sve ovo, hvala ti od srca

ElectricDreams ElectricDreams 15:35 23.10.2010

Re: Cerak nostalgija

Dragan Pleskonjic
Evo da malo prođe nostalgija.


Jel ta slika iz davnih 90ih? Trebalo bi sad slikati taj kraj...

Meni je zaista žao što nemam osećaj nostalgije i neke veće vezanosti za zemlju iz koje sam pobegao. Možda nije prošlo dovoljno godina da se sve one ružne stvari zaborave?
Čak i posle ovoliko godina kada povremeno dođem u beograd, i dalje prvo uočim štroku i prljavštinu, nemar, bahatost, nasilje ... da ne grešim dušu, u zadnje vreme se baš prijatno iznenadim kad vidim da postoje i dobri, nasmejani ljudi.
Šteta što ih nije više...

Sa druge strane, drago mi je da sam otišao jer u srbiji nikad ne bih dostigao ovaj nivo standarda u kome trenutno uživam. Nikada ne bih mogao da sebi priuštim dobar auto od plate, letovanja, zimovanja... ok, noćnog života ovde nema, ali mi nešto i ne nedostaje... dovoljno sam se u toku školovanja izludeo :)
dunja73 dunja73 11:34 23.10.2010

--

Do nekih srecnijih dana uzivacu i dalje u Mirinim porukama, Dunjinim komentarima


Jel´ na mene mislis?
robylad robylad 12:07 23.10.2010

Re: --

dunja73
Do nekih srecnijih dana uzivacu i dalje u Mirinim porukama, Dunjinim komentarima


Jel´ na mene mislis?


naravno :)))
jecullence jecullence 11:38 23.10.2010

Eh...

Eh..
Pogodi me u žicu... Ne znam ti šta reći..Ja sam ostala na brdovitom Balkanu, možda iz nedostatka hrabrosti da sreću okušam tamo daleko..Iako, i meni nedostaje moj rodni grad, Rijeka. Nikada nisam mislila da će mi nedostajati kišovite jeseni moga detinjstva, kada po dva meseca po ceo dan lije kiša i nema sunca da se promoli kroz oblake. A opet, prvo što zapazih te godine kad smo otišli, jeste da nema kiše..da kiša pada samo noću...To se doduše promenilo, a i ja se navikoh na ove krajeve..Najzad, meni je u oktobru i rođendan :))
Volela bih ti reći da ćeš se vremenom navići, da će tuga proći..ne znam.. mislim da je dom tamo gde ga ti stvoriš.
robylad robylad 12:10 23.10.2010

Re: Eh...

jecullence
Eh..
Pogodi me u žicu...

mislim da je dom tamo gde ga ti stvoriš.


mislim da si u pravu...

mariopan mariopan 14:17 23.10.2010

Re: Eh...

Kazu "na pocetku je najgore".

Prvih sto godina je teško a posle je sve lakše.

A sad bez šale, stvarno, kažu da je najteže prvih pet godina. Tako bar kažu moja deca.
Možda će ti biti lakše ako se stalno budeš podsećao zašto si otišao, možda ti to malo pomogne...danas se sa svima možeš videti i čuti preko interneta, tu možeš i da vidiš neke od gradova, neka lepa mesta iz tvojih uspomena - i čim uzmogneš dođi da ih vidiš uživo. Tako se leči nostalgija.
I drži se, nemoj da se vraćaš, to kažem i mojoj deci
manituu manituu 15:24 24.10.2010

Re: Eh...

mariopan
Kazu "na pocetku je najgore".

Prvih sto godina je teško a posle je sve lakše.

A sad bez šale, stvarno, kažu da je najteže prvih pet godina. Tako bar kažu moja deca.
Možda će ti biti lakše ako se stalno budeš podsećao zašto si otišao, možda ti to malo pomogne...danas se sa svima možeš videti i čuti preko interneta, tu možeš i da vidiš neke od gradova, neka lepa mesta iz tvojih uspomena - i čim uzmogneš dođi da ih vidiš uživo. Tako se leči nostalgija.
I drži se, nemoj da se vraćaš, to kažem i mojoj deci

vratice se, jer zna gde je najlepse...
robylad robylad 08:03 25.10.2010

Re: Eh...

manituu
mariopan
Kazu "na pocetku je najgore".

Prvih sto godina je teško a posle je sve lakše.

A sad bez šale, stvarno, kažu da je najteže prvih pet godina. Tako bar kažu moja deca.
Možda će ti biti lakše ako se stalno budeš podsećao zašto si otišao, možda ti to malo pomogne...danas se sa svima možeš videti i čuti preko interneta, tu možeš i da vidiš neke od gradova, neka lepa mesta iz tvojih uspomena - i čim uzmogneš dođi da ih vidiš uživo. Tako se leči nostalgija.
I drži se, nemoj da se vraćaš, to kažem i mojoj deci

vratice se, jer zna gde je najlepse...


vratiti se ili ne, pitanje je za buducunost..za sada..ne jos
Anka Peruanka Anka Peruanka 14:36 23.10.2010

Pozdrav !

Uh, znam taj osećaj. Živela sam 5 godina u inostranstvu. Nisam otišla sa namerom da ostanem, ali je isto bilo teško nositi se sa nedostatkom svega onoga što je do odlaska činilo život. Nekako sam se osećala kao biljka koju je neko izmestio u potpuno neodgovarajuće uslove. Ne znam da li mi je bila otežavajuća ili olakšavajuća okolnost to što u toku tih 5 godina ni jedan jedini put nisam bila u Srbiji. Danima sam skidala sa neta fotografije Beograda, Zlatibora i sl.

Verovatno je istina da samo na ovom podneblju možemo imati "kod kuće sam" osećaj.

Meni je, u toj nekoj borbi sa samom sobom, pomagalo to što sam stalno sebi ponavljala jedno te isto: "Uvek možeš da se vratiš kući. Evo, da li ti je svega dosta? Da li si spremna da se spakuješ i vratiš ili možeš da izdržiš još 6 meseci ?" i svaki put bih shvatila da mogu da ostanem sigurno još 6 meseci. Čovek lakše prevazilazi taj težak osećaj kada razmišlja o kraćim periodima, postavlja sebi manje ciljeve.

A onda te ponovo ponese neki novi dan i saznanje da se tamo napolju nekako sva vrata mnogo lakše otvaraju. Osećaš kako se mnogo brže razvijaš nego što bi ikada ovde mogao. Velika je stvar kada imaš mogućnost da sazriš kroz jedno takvo iskustvo.

I još nešto... Ne znam koliko si dugo u inostranstvu, ali nije loše da znaš da posle dužeg odsustva treba vremena da se ponovo navikneš na Beograd, stil komunikacije i sl. Ja sam milion puta zamislila svoj povratak, kako plačem od sreće, padam na kolena i ljubim zemlju i sl, a zapravo sam po povratku prvi put videla Beograd potpuno objektivno, očima stranca. I nisam bila baš toliko oduševljena. To me je veoma iznenadilo. Ni danas, 3 godine nakon povratka, ne doživljavam Beograd drugačije.
manituu manituu 20:59 24.10.2010

Re: Pozdrav !

Anka Peruanka
Uh, znam taj osećaj. Živela sam 5 godina u inostranstvu. Nisam otišla sa namerom da ostanem, ali je isto bilo teško nositi se sa nedostatkom svega onoga što je do odlaska činilo život. Nekako sam se osećala kao biljka koju je neko izmestio u potpuno neodgovarajuće uslove. Ne znam da li mi je bila otežavajuća ili olakšavajuća okolnost to što u toku tih 5 godina ni jedan jedini put nisam bila u Srbiji. Danima sam skidala sa neta fotografije Beograda, Zlatibora i sl.

Verovatno je istina da samo na ovom podneblju možemo imati "kod kuće sam" osećaj.

Meni je, u toj nekoj borbi sa samom sobom, pomagalo to što sam stalno sebi ponavljala jedno te isto: "Uvek možeš da se vratiš kući. Evo, da li ti je svega dosta? Da li si spremna da se spakuješ i vratiš ili možeš da izdržiš još 6 meseci ?" i svaki put bih shvatila da mogu da ostanem sigurno još 6 meseci. Čovek lakše prevazilazi taj težak osećaj kada razmišlja o kraćim periodima, postavlja sebi manje ciljeve.

A onda te ponovo ponese neki novi dan i saznanje da se tamo napolju nekako sva vrata mnogo lakše otvaraju. Osećaš kako se mnogo brže razvijaš nego što bi ikada ovde mogao. Velika je stvar kada imaš mogućnost da sazriš kroz jedno takvo iskustvo.

I još nešto... Ne znam koliko si dugo u inostranstvu, ali nije loše da znaš da posle dužeg odsustva treba vremena da se ponovo navikneš na Beograd, stil komunikacije i sl. Ja sam milion puta zamislila svoj povratak, kako plačem od sreće, padam na kolena i ljubim zemlju i sl, a zapravo sam po povratku prvi put videla Beograd potpuno objektivno, očima stranca. I nisam bila baš toliko oduševljena. To me je veoma iznenadilo. Ni danas, 3 godine nakon povratka, ne doživljavam Beograd drugačije.

jao anka , pa nije valjda da ovako pises posle tvojih iskustava dugogodisnjeg zivota u peruu???
pa peru je jedna od najkorumpiranijih i potlacenijih drzava, od strane par tajkuna i sad-a....pa tamo je alberto fuhimori prodao zeleznicu privatnoj englesko-japanskoj kompaniji koji su vec narednog meseca toliko digli cene, da ljudi u dolini inka npr. nisu mogli da idu do svojih sela, tamo gde nema puta, nego samo prolazi zeleznica..a voz od kuska do aguas calientes, podnozja machu picchu-a poskupeo na skoro 100$ za hebenih 3-4 sata voznje...pri tom od te zarade nista ne ide na razvoj lokalnog kraja, nego sve pare u dzep korporacije....pa nije valjda da na takvu zemlju mislis kad pricas o svim tim vratima koja se sama otvaraju?
i delovima lime , npr. miraflores( turisticki deo), koji je skoro pa opasan bodljikavom zicom i pandurima sa heklerima na svakih 30 m....i privatnim ulicama gde postoji rampa na ulasku u ulicu, i mogu da udju samo ljudi koji u njoj zive?
nemoj molim te da me plasis pa da o tom blagorodnom inostranstvu pricas misleci na peru npr?
nadam se da gresim, duboko se nadam....sem ukoliko nisi radila u nasoj ambasadi u limi, ili si cerka ambasadora, pa nisi ni izasla na ulicu iz zatamnjenih kola....ali onda nemas prava da pricas na ovakav nacin...
dolybell92 dolybell92 15:05 23.10.2010

Novi most u izgradnji



(snimljeno pre 15 dana)
robylad robylad 08:05 25.10.2010

Re: Novi most u izgradnji

dolybell92


(snimljeno pre 15 dana)


Ovde se gradi neki ultra dugacki most, duzi i od ovog postojeceg koji je svojevemeno bio najveci u Jugoistocnoj Aziji..

ali je lepo setitise pored cega sam proalzio svaki dan, i uporediti preko cega prelazim sada..

metadot metadot 21:33 23.10.2010

Oh nostalgija

Da nisi mozda pobegao od vojske?
Sad i dezerteri mogu da se vrate kao pobednici.
robylad robylad 08:06 25.10.2010

Re: Oh nostalgija

metadot
Da nisi mozda pobegao od vojske?
Sad i dezerteri mogu da se vrate kao pobednici.


hehe, ma jok..otisao sam jer mi "dupe" voli videti put, i sto sam oduvek zeleo da gledam "zeleniju" travu..

vosjku sam sredio jos davne 2000. godine..

manituu manituu 15:20 24.10.2010

ee dalibore

ljudi su razliciti i razlicito dozivljavaju svoj zavicaj...

ali ja, slicno kao i ti, gde god da odem, znam da cu se vratiti u svoj grad,i ziveti u njemu zauvek...sa povremenim izletima....

jer, ovde je svaki kamen moj, svako drvo na ulici je raslo zajedno sa mnom, asfalt po kojem gazim ima rupa i od mojih koraka, i to niakav standard na svetu ne moze da mi zameni...
kvalitet zivota se ne ogleda samo u materijalnom, nego i duhovnom, po meni mnogo vaznijem...
ovde sam se rodio, tu je moja porodica, svi moji najbolji prijatelji, moja ulica, moj tasmajdan....moj grad...
i kad god odem negde daleko, ma koliko dugo bio tamo, ne borim se s nostalgijom..zasto?
jer znam da cu se vratiti kuci, a ljudi koje volim su uvek sa mnom, gde god se nalazio
eto ti to mozda kao savet....u will be back
robylad robylad 08:09 25.10.2010

Re: ee dalibore

manituu
ljudi su razliciti i razlicito dozivljavaju svoj zavicaj...

ali ja, slicno kao i ti, gde god da odem, znam da cu se vratiti u svoj grad,i ziveti u njemu zauvek...sa povremenim izletima....

jer, ovde je svaki kamen moj, svako drvo na ulici je raslo zajedno sa mnom, asfalt po kojem gazim ima rupa i od mojih koraka, i to niakav standard na svetu ne moze da mi zameni...
kvalitet zivota se ne ogleda samo u materijalnom, nego i duhovnom, po meni mnogo vaznijem...
ovde sam se rodio, tu je moja porodica, svi moji najbolji prijatelji, moja ulica, moj tasmajdan....moj grad...
i kad god odem negde daleko, ma koliko dugo bio tamo, ne borim se s nostalgijom..zasto?
jer znam da cu se vratiti kuci, a ljudi koje volim su uvek sa mnom, gde god se nalazio
eto ti to mozda kao savet....u will be back


Eh..

Za razliku od tebe ja nemam "moj" grad.. imam ih vise, sto cini jedan od njih manje priraslim za srce od drugih.. "Moj" je i Zadar, ali najmanje..i Sp;it..malo vise, SOlta..Beograd..pa i Kragujevac..svugde sam odrastao..imao svoj kamen..svoje drvo..

Znam da je tesko ovde, daleko od svega "mog", i da cu zauvek ostati strnac, makar i tri generacije posle mene nastane ovu zemlju, bice uvek stranci..

Ja ne znam da li cu se i kada, a i ako se vratim koliko ostati u Srbiji..zato me nekad pojuri..stigne..obori, ali i pusti nostalgija..

pozz
manituu manituu 23:37 26.10.2010

Re: ee dalibore

robylad
manituu
ljudi su razliciti i razlicito dozivljavaju svoj zavicaj...

ali ja, slicno kao i ti, gde god da odem, znam da cu se vratiti u svoj grad,i ziveti u njemu zauvek...sa povremenim izletima....

jer, ovde je svaki kamen moj, svako drvo na ulici je raslo zajedno sa mnom, asfalt po kojem gazim ima rupa i od mojih koraka, i to niakav standard na svetu ne moze da mi zameni...
kvalitet zivota se ne ogleda samo u materijalnom, nego i duhovnom, po meni mnogo vaznijem...
ovde sam se rodio, tu je moja porodica, svi moji najbolji prijatelji, moja ulica, moj tasmajdan....moj grad...
i kad god odem negde daleko, ma koliko dugo bio tamo, ne borim se s nostalgijom..zasto?
jer znam da cu se vratiti kuci, a ljudi koje volim su uvek sa mnom, gde god se nalazio
eto ti to mozda kao savet....u will be back


Eh..

Za razliku od tebe ja nemam "moj" grad.. imam ih vise, sto cini jedan od njih manje priraslim za srce od drugih.. "Moj" je i Zadar, ali najmanje..i Sp;it..malo vise, SOlta..Beograd..pa i Kragujevac..svugde sam odrastao..imao svoj kamen..svoje drvo..

Znam da je tesko ovde, daleko od svega "mog", i da cu zauvek ostati strnac, makar i tri generacije posle mene nastane ovu zemlju, bice uvek stranci..

Ja ne znam da li cu se i kada, a i ako se vratim koliko ostati u Srbiji..zato me nekad pojuri..stigne..obori, ali i pusti nostalgija..

pozz

aaa sad kapiram...mislio sam da si beogradjanin od rodjenja...
drugacije je kad odrastas u vise sredina, nego u samo jednoj....

ja bg ne bi menjao ni za sta na svetu heheh...
mada, mogao bih na svake 2 god. da zivim u bankoku ili new yorku po jedno 4,5,6 meseci...ali back home uvek heheh
3dm2 3dm2 11:12 25.10.2010

Nostalgija

I, naravno - secanjima sa Hrama i oaze najmirnije sobe na svetu.


Nova secanja 'sa Hrama' i nova 'oaza' mogu da ublaze usamljenost i nostalgiju.

:+



elderlywoman elderlywoman 10:59 26.10.2010

...

jes na pochetku najteze... al nije lako ni posle 4 god.... ja se josh uvek ne osecam da pripadam ovde (trenutno nemachka) a ni tamo... jedino se josh osecam da pripadam u mom rodnom kosjericu.... eh... bash mi nedostaju kosjerske shume... pa lepo krenesh vozom iz bg-a i kako prodjesh valjevo ne znash gde cesh pre pogledati... mnogo lepo... zivopisno... shareno...
'de me nadje! qkam vec mesecima da mi se ide kuci al' mora da se zavrshava teza!

pozdravko cholic!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana