"Oproštenje biva sputano jer u neprijatelju ne posmatram čoveka a u sebi ne vidim grešnika.", Miroslav Volf
Bio je to hladan decembarski dan, sada već davne 1970. godine. Formalni tok ceremonije ispred memorijala posvećenom žrtvama koje su pale tokom ustanka u Varšavskom getu 1943. godine prekinut je jednim gestom koji će ostati zapamćen do današnjih dana. Nemački kancelar Willy Brandt bio je u zvaničnoj poseti Narodnoj republici Poljskoj i u skladu sa protokolom obišao je memorijalni spomenik žrtvama nacističkog terora na mestu gde je nekada bio zloglasni Varšavski geto. Baš u momentu kada je postavljao venac, nemački kancelar učinio je nešto kranje neočekivano. Nakon što je ispred spomenika spustio venac, na zaprepaštenje velikog broja novinara, on je klekao pred isti i u tom položaju, ne ispuštajući zvuka, ostao nepomičan još jedno kratko vreme. Ova slika obišla je svet i ostaće zapamćena kao iskreni gest pokajanja za zločine koje je nemački narod počinio u drugom svetskom ratu.
Čini se da bi svojevrsna ambivalencija koja je proteklih godina oslikavala odnose između Srbije mogla konačno da postane deo istorije, imajući u vidu očekivanja od predstojeće posete predsednika Tadića Hrvatskoj. Predsednik Srpskog nacionalnog veća u Hrvatskoj, dr Milorad Pupovac u duhu optimizma je izjavio kako poseta predsednika Tadića, "neće nikoga ostaviti ravnodušnim". Poznato je da predsednik Hrvatske Ivo Josipović očekuje od našeg predsednika da poseti Vukovar, samim tim i memorijalni centar posvećen žrtvama u Ovčari. Ne bih da predstojeću posetu tumačim u nekakvom senzacionalističkom duhu lišenog objektivnih okolnosti koje ih okružuju, ipak, moguće je da će značaj predstojeće posete biti veći od protokolarnog i da će ujedno predstavljati i simbolički čin koji će konačno staviti tačku na dugogodišnju istoriju napetih odnosa opterećenih prošlošću i nerazumevanjem.
Pitanje koje zaukupljuje mnoge jeste hoće li predsednik Tadić posetiti memorijalni centar u Ovčari i samim tim činom da simbolički zatvori jedan period istorije obeležene patnjom, bolom, kricima nedužnih žrtava čija je krv posejana po ratnim poljima. Nesumnjivo je da bi takav gest najviše značio upravo ljudima koji su bili žrtve rata, ljudima koji su nekada bili na suprostavljenim stranama a koji danas na zgarištima rata pokušavaju da izgrade novi život i svetliju budućnost. Bez sumnje, značio bi i narodu u Srbiji jer bi na taj način buduće odnose između hrvatskog i srpskog naroda lišio balasta prošlosti, zlonamernih istorijskih interpretacija i nacionalističkih aluzija. Takav gest koji bi imao snagu Brantovog čina od pre četiri decenije, zaista ne bi ostavio nikoga ravnodušnim, a ponajmanje ljude čiji odnosi i danas ostaju obavijeni senkom mržnje, nepoverenja i strepnje.
Ratni sukob koji je unutar svog besmislenog i tragičnog vrtloga pokazao najtamniju stranu ljudske prirode, ostavio je za sobom spomenike ljudske patnje i grobnice ljudskog dostojanstva. Mesta poput Srebrenice, Vukovara, Kravica, Bratunca, katastrofalne su posledice ljudske nemoći da prevlada ontološki ambis i nadvlada zlo. Odnos između sukobljenih strana nije odnos dva suprostavljena Boga, sukob dve civilizacije ili različitih kulturnih i verskih identiteta. To je odnos u kome se često umesto zajedničkih temelja koji nas spajaju insistira na različitostima koje nas udaljavaju i konačno sukobljavaju. Sukob se dakle nalazi u intepretaciji tih odnosa i objektivaciji a ne u realitetu koji sadrži ogromni potencijal za suživot saradnju i mir. Eventualni gest našeg predsednika predstavljao bi simboličan čin, ipak čin koji bi nesumnjivo obavezao sve relevantne društvene i političke činioce da u duhu pomirenja i poverenja nastave ka izgradnji zajedničke evropske budućnosti.