Seo Bog, uzeo istinu, izdelio je na komadiće i svakom čoveku dao po jedno parčence. Svaki čovek rado primi na sebe svoje parčence i, zagledajući ga zadovoljno sa svih strana, ode svojim putem. Razmileše se tako ljudi sa svojim komadićima istine. Svako ode u svoj kutak. I čuvaše brižno svako svoj komadić istine. Istina je svakome značila puno. Grejala je siromahe u hladnim zimskim noćima, krepila žeteoce tokom vrelih letnjih dana, tešila razdvojene ljubavnike.
Ali, kako je vreme prolazilo, mnogi ljudi uočavahu da je komadić istine koji poseduju zaista mali. Činilo im se da bi sa većim komadićem istine bili srećniji. Ili da bi im bilo manje teško u nevolji. Ili, da bi imetka bilo više.
I, svak onaj kome se činilo da mu je parčence istine koje poseduje manje nego što bi zaista trebalo da bude, poče kriomice da zagleda komadiće istine koje posedovahu drugi ljudi. Bilo je teško sameriti i proceniti da li je ta istina u nečijim tuđim rukama - ista, manja, ili veća. Svi su ljudi različiti i te različitosti su pravile najveću poteškoću pri odmeravanju koje su vršili ovi što im se činilo da je njihova istina nedovoljna. Ipak, veoma retko se dešavao zaključak kako je istina kod onog drugog jednaka. Još ređe se dešavao zaključak kako je komadić istine kod drugog možda čak i manji. Ubedljivo najčešće se dolazilo do utiska da je komadić istine u tuđim rukama veći.
Stvar nije ostajala samo na tom prvom utisku. Što se duže posmatralo i što se duže o tome mislilo, razlika se činila još znatnijom. Sa jedne strane, komadić u sopstvenim rukama je delovao sve manji i jadniji, dok je sa druge strane komadić u tuđim rukama bivao sve veći. Na kraju je ta slika počela da izaziva osećaj kako je neko dobio zaista previše, a neko je nepravedno uskraćen.
Ona razlika između „istine veće" i „istine manje" dobi ime laž. Ostalo je već znano.