Gost autor

MALA JE SA MNOM (ili kako sam upadao)

mikele9 RSS / 02.11.2010. u 14:08

Gost autor je moj stari drug i kolega po zanatu. Razmišljamo, ponašamo se, čak i pišemo slično. On nije dostupan, ja ću sutra biti u Istambulu, pa kasnije u Bodrumu, sve tamo do druge polovine Decembra ali ću dati sve od sebe da odgovorim na komentare ako ih bude a verujem da hoće.

Gost autor: St.jepan 

 portret+2.jpg

A Portrait of the Man as a Young Artist

 

Priča je, videćete, jednostavna, skoro novinarska, pa ipak, moraće onaj moj početak, slobodno ga preskočite:

Elem, jednom davno, toliko davno da više nije pristojno toga se sećati, livrejisanom vrataru londonske Nacionalne galerije, važno sam pokazao internacionalnu umetničku legitimaciju koja (na više jezika pisalo) obezbedjuje bespatni ulaz u sve bitne muzeje i galerije diljem sveta.

- Oh, gospodin je iz Jarda, rekao je livrejisani, glasom punim strahopoštovanja. Presamitio se u struku i teatralno mi rukom pokazao da prodjem. Ovaj me zeza, pomislio sam, tipični engleski humor… Englez je Englez i kad je vratar.., ma ne, mora da mu se učinilo, jardovci, garant, imaju slične...

Uveče, prepričavam ovo trima manekenkama iz agencije “Models One”, s kojima sam, sticajem sada nebitnih okolnosti, delio stan na uglu Kraljevskog druma, tamo poznatijeg kao Kings Road, i Poplavljene ulice (Flood street - jbg, Čelsi, tu odmah Temza)), dakle na jedva stotinjak koraka od onog čuvenog butika iz kojeg je po legendi grunuo pank. Ponosito im pokazujem tu svoju moćnu umetničku iskaznicu, one je zadivljeno gledaju, zadivljeno gledaju mene, a obrazi im se nadimnju, skoro istovremeno eksplodiraju, i onda sve tri kćeri Plave Anglije vrište i zacenjuju se, miss Sabina nekoliko puta udara čelom o sto, miss Kerin vešto glumi padanje sa stolice…

- Ali danas je nedelja, zar ne znaš da je nedeljom besplatno?

Nepojamni blam, dno moje upadačke karijere, nikada više propusnice i upadanje “na finjaka”! Ne sećam se ko me nagovori da tu glupost uzimam, prilično me gnjavaže stajala, mislim da sam čak i nešto platio, a nije me besplatno uvela nikamo. U stvari jeste.... U onaj preslatki muzejčić mog voljenog Franca Halsa u Harlemu, gradiću-puslici nadomak Amsterdama, ali teško da su tamo bili impresionirani tom prevarantskom knjižicom. Pre će biti da ih je silno raznežila moja budalasta, dobro sad, u priličnoj meri glumatana uverenost da će mene, ULUS-ovim pečatom overenog umetnika, bez pogovora pripustiti.

Da, onaj livrejisani Del Boy, baš me opametio - morao sam da smislim nešto samo svoje. I jesam, smisljao sam, ali moje londonsko upadanje jedva da je vredno pomena. Kao očigledni (i uho-čujni) stranac, nisam mogao da se razmašem. Ono pravo upadanje dešavalo se u Beogradu.

Festovi, Bitefi, redje Bemusi, sve to nije moglo bez mene. Razume se regularne varijante, one sa kartom ili propusnicom, jednako kao i tiskanje pred ulazom u iščekivanju da naidje neko ko bi mogao da uvede, baš kao i ono dreždanje u čistilištu, katkad i do pola predstave, sve dok neko iznutra eventualno ne vikne “pušćaj”..., ne, to nije bilo za mene. Taj način pomalo sam i prezirao.

Nije me zadovoljavalo ni upadanje sa ulaznicama koje su, masovno i prilično vešto falsifikovali na Grafičkom odseku. Mahom je to uspevalo, ali starinski sam vaspitan, osećao sam se mufljuski. Čim su me prvi put provalili, taj metod sam, kao nedostojan, sasvim odbacio.

Pokušavao sam da smislim nešto originalno. Za skoro svaku predstavu, novu dramaturgiju. To se vremenom pretvorilo u strast, upadanje skoro da je postalo dogadjaj za sebe, katkad i važniji od onog na koji sam upadao. Pred bitefovskim kapijama zapravo se odvijao moj mali privatni Bitef. Svaki novi upad - nova radost, novi umjetnički dojam. Na žalost, samo za mene. Evo, te radosti prvi put prepričavam. Ćutao sam jer sam strepeo da će ih neko sprčkati.

Odmah nakon Akademije, krenem da honorarišem u radiju. Ništa posebno, ali ono što me je tu palilo, bio je magnetofon koji sam primio na revers. Malo ko se takvih danas seća, koriste ih još jedino filmski tonci, a tada su bili standard.. Čuvene “Nagre”! Mašine moćne, glomazne, čelične, bar desetak kilograma teške…, skupe kao manji auto.

Teglio sam po gradu tu retro-futurističku skalameriju, dizajniranu kao za Langov "Metropolis", ali nije mi bilo teško - davala mi je osećaj važnosti. U ovoj priči našla se jer je funkcionisala kao univerzalna propusnica. Nikakvu akreditaciju, dabome, nisam imao - ta bio sam tek početnik, no svejedno, bez reči su me s tom ubeljivom gvoždjurijom pripuštali kamo mi se prohtelo. Na premijerama, pa i u pauzama, nosio sam je kao modni detalj. Tek, tu i tamo, upotrebio bih je i za ono za šta je napravljena.

To, medjutim, nije potrajalo. Ubrzo, uvideo sam da od stalnog posla tu zadugo neće biti ništa, a honorari su bili uvreda za uvredom…, ukratko, prešao sam na neki drugi posao, pa sam morao da smislim i neki drugi sistem upadanja. Ali nisam ga smislio, javio se sam.

U onoj garaži u Majke Jevrosime, gde je sada Muzej automobila, neka lisabonska trupa izvodila je „Dom Bernarde Albe“. Osećao sam da to naprosto moram videti. I nisam se prevario. Počelo je u mraku, a kada su se upalili reflektori, nad pozornicom su, vezana za noge, naglavačke visila tri ili četiti katolička fratra. No to je bio samo jedan od momenata koji su tu predstavu činili mojim konačnim pozorišnim iskustvom. Dugo sam čekao na novo, bar pribižno toliko jako. Doneli su mi ga, na nekom znatno kasnijm Bitefu, glumci iz Krakova koji su me komadom „Evropa“ u magnovenju celog usisali i sasvim smutili. Čak i da nikada nisam čuo za termin „totalno pozorište“, uzviknuo bih „totalno pozorište“.

OK, uvidjam, ovo o predstavi bila je digresija, eto, malo sam se zaneo..., da, ovde je bitno kako sam ušao. Situacija pred Garažom bila je beznadna. Ulica sasvim zakrčena svetinom, vazduh nabijen žudnjom da se prodre unutra, u masi i dosta celebrity faca – ni za njih nije bilo mesta. Nekoliko minuta vrteo sam u mislima varijante, ali čim sam iskreno odustao, u glavi mi je zazvonilo i nešto mi je javilo da je plan spreman, mada mi nije saopštilo detalje. To nešto, prosto me je katapultiralo u masu, razgrtao sam je, odlučno koračajući ka ulazu (a odlučnost je inače ključna za uspeh ovakvih poduhvata), i uopšte ne usporavajući taj svoj ko-vas-šiša korak, prošišao sam pored vratara, dobacujući mu uzbudjenim glasom nešto na lažnom potrugalskom, tačnije, na nečemu što je trebalo da zvuči kao portugalski. Vikao sam zapravo i onako južnjački prenaglašeno gestikulirao u smislu snažnog povlačenja nekih nevidljivih užadi. Kao da sam znao da će malo kasnije, one nesrećne franjevce kešati naglavačke. Logično, mislio je da sam iz njihove tehnike i samo je klimao glavom, u smislu „o, razumem, razumem...“

Taj uspeh toliko me je osokolio da sam ceo taj Bitef odgledao upadajući na skoro isti način. Samo su se jezici smenjivali. Možete onda misliti koliko me je oduševila neka norveška grupa, koja je pre par godina u Domu omladine izvela celu jednu neverovatno dinamičnu, vrlo kafkijansku predstavu na lažnom poljskom. Sa pozornice su sve vreme furizno kuljale bujice onih tvrdih, najtvrdjih mogučih Ž-ova, Š-ova i Č-ova, kakve ćete čuti jedino od Poljaka (i, u mnogo manjoj meri, od radikalnih Vojvodjana). U celoj predstavi nisu upotrebili ni jednu jedinu regularnu reč bilo kog jezika, pa ipak, predstava je bila svakome razumljiva.

Imao sam sreću da posle razgovaram sa rediteljem, inače Poljakom, i sa glumcima od kojih ni jedan nije bio Poljak. Ispostavilo se da nikakav tekst nije postojao i da je sve bila najčistija improvizacija i ačenje. Prosto, ufurali se u fazon, proizvodili buku sa karakteristično poljskom intonacijom. Baš kao što sam i ja onomad bučao na bajagi portugalskom. A nešto mislim, tada nije bilo onih brazilskih serija što ih nabavljaju za dolar po epizodi…, Mora da je kroz ove godine, narodu ipak nešto od portogeša ušlo u uvo - teško da bih ijednog portira danas uspeo da prevarim.

Dobro sad, nisam baš sve jezike morao da glumatam, nekolike sam ipak bar donekle govorio. Ključ uspeha bio je u tome što vratari mahom nisu razumevali ni jedan, pa se nisu usudjivali da komplikuju. Dabome, dobro sam pazio da pred istim službenikom ne ponovim istu predstavu.

Bilo je mnogo tih igrokaza, pripremanih i uvežbavanih, ali I onih, na licu mesta improvizovanih. Nekih, eto, ne mogu da se prisetim, nekih ni ne želim više da se sećam, a kamo li da ih kome prepričavam - ni tada me me nisu ispunjali ponosom. Ne, nije tu bilo ničeg nečasnog, ponavljam, starinski sam vaspitan i nikakvo laganje naprosto nije dolazilo u obzir. Ni jedan od tih štosova nije uključivao ni najbezazleniju laž, ali bili su, mada efikasni, katkad toliko glupi da me je sramota.

Jednim se, medjutim i sad ponosim. U mojoj privatnoj mitologiji, čuva se pod šifrom “Mala je sa mnom”. Najduže se održao na repertoaru, a njegova premijera bila je i za mene iznenadjenje. Desila se pred festovsku premijeru jednog, sada već legendarnog filma,, za koji sam unapred znao da ga jednostavno moram videti. Scenario uopšte nisam smišljao, ideja je kvrcnula u magnovenju i smesta je realizovana.

Dohvatio sam za nadlakticu najlepšu devojku iz buljuka što se tiskao pred ulazom Doma sindikata, i smirenim je glasom pitao hoče li da je uvedem. Nisam čuo da li je nešto odgovorila, bila je velika graja, ali bez otpora je dopustila da je, pomalo grubo povučem kroz masu. Dabome, zapovedio sam joj da ne usporava korak, to je u ovakvim situacijama ključno. Pored vratara sam, jedva ga i pogledavši, protutnjao poput lokomotive, tegleći devojčicu koja se od uzbudjenja dražesno saplitala. Dobacio sam mu samo jedno nehajno “mala je sa mnom”, kao da se moje pravo da kamo bilo uvodim koga hoču, samo po sebi razume.. Tako sam skoro svu njegovu pažnju, sa sebe prebacio na "malu", a ona nije sporna, nju neko uvodi. Zapravo sve sam time preskočio, sva logična pitanja prepupredio, a naročito ono ključno pitanje: “OK, mala je očito s tobom, ama ko si, bre, ti?”

Kad neko tako samouvereno prodire, a još k tome i nekoga vuče za sobom, taj mora da je stvarno neko. Prosto, moraš ga prepoznati, pa makar ti bio i sasvim nepoznat. Sva pitanja su dakle bila unapred deplasirana, mogla su uroditi jedino kakvom brukom, možebitno i belajem. Vratarevo je da zna ko je ko, i ne sme da pogreši! A devojke? Pa onima za koje mi se učinilo da imaju nešto duha, priznavao sam da je to bila šala, dok me je kod onih drugih zabavljalo da misle kako sam stvarno neko. Efekat je u oba slučaja bio izvanredan.

Da ne bi bilo zabune, valja znati da sam tada, kao uostalom i sada, bio skoro niko. Uspešnost tih upada mogla se objasniti jedino drskošću, faktorom iznenadjenja i vremenskim tesnacem u koji sam sateravao nedužne cepače karata. Naprosto im nisam ostavljao vremena da se priberu. Na sreću (katkad i na nesreću) lako me je zapamtiti, štaviše, kad me na televizoru, u prodavnici, ili u nekom drugom mediju jednom vide, ljudima se čini da me vidjaju stalno. Ovo je učinilo da sam pored istih vratara, čak uz pozdrav i srdačni osmeh, kasnije glatko prolazio i sam. Nikada im nije padalo na pamet da me pitaju ko sam dodjavola ja. Da su me pitali po čemu sam zapravo poznat, ladno bih odgovorio "poznat sam po tome što sam poznat".

------------------------------------------------------------------------------------------------------ 

Link ka početku ove priče: Mala je sa mnom 1 (Lindjo viknuo "razdvajaj") 

--------------------------------------------------------------
Ostala gostovanja istog autora na blogu b92

 

 

 



Komentari (31)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

jacHa. jacHa. 14:42 02.11.2010

bjutiful!

ja sam jedino pisala nadahnuta opravdanja svome školskom, dve klupe iza, i potpisivala se kao njegova mama. šteta što ne sačuvah nijedno od tih pismama razrednom... on ih nije čitao, a bila su smehotresna
mikele9 mikele9 15:07 02.11.2010

Re: bjutiful!

ja sam jedino pisala nadahnuta opravdanja svome školskom, dve klupe iza, i potpisivala se kao njegova mama. šteta što ne sačuvah nijedno od tih pismama razrednom... on ih nije čitao, a bila su smehotresna

Još sam u Beogradu, pa da ti zahvalim
Ja sam svojevremeno potpisao dvadeset i nešto čekova imenom i prezimenom jedne naše poznate glumice. Zamolio me njen muž, moj prijatelj. Ona je bila na nekom snimanju a on je morao što pre da plati aranžman za Grčku...npr. Sve je prošlo glatko, naravno
Dovoljno je bilo da mi pokaže njen potpis na kartici ili gde već beše?
GajaR GajaR 22:06 02.11.2010

Re: bjutiful!

Mikele, brate...
Još sam u Beogradu
kda ćeš već jednom u taj Rim???
fedor18 fedor18 15:11 02.11.2010

Niko i ništa

Pank iz butika,
ako je propao i trebalo je da propadne...

Za srećan put

mikele9 mikele9 15:15 02.11.2010

Re: Niko i ništa

Hvala dragi Fedore i tebi srećan ostanak
fedor18 fedor18 15:44 02.11.2010

Re: Niko i ništa

mikele9
Hvala dragi Fedore i tebi srećan ostanak

Zahvaljujem,
nadam se da ćete poslati neku razglednicu ka mom podrumu iz Bodruma
mikele9 mikele9 15:11 02.11.2010

E

kad reče opravdanja, setih se: Doneo moj klupni kolega opravdanje od našeg lekara a da nije ni pogledao šta piše a nije ga ni meni pokazao. Pita ga Razredni: I kako se to manifestovalo? Ovaj jedva ustajući iz klupe: Koljeno mi je bilo oteklo, nisam mogao stat na noge deset dana. U opravdanju je pisalo Bronhitis
fedor18 fedor18 15:15 02.11.2010

Re: E

mikele9
kad reče opravdanja, setih se: Doneo moj klupni kolega opravdanje od našeg lekara a da nije ni pogledao šta piše a nije ga ni meni pokazao. Pita ga Razredni: I kako se to manifestovalo? Ovaj jedva ustajući iz klupe: Koljeno mi je bilo oteklo, nisam mogao stat na noge deset dana. U opravdanju je pisalo Bronhitis

Kao čovek koji je do svoje 21 godine imao barem 15 meseci staža u gipsu,moram reći da je to sasvim legitimno opravdanje.
Komplikacije se pojave tamo,gde ih najmanje očekuješ
antioksidant antioksidant 15:15 02.11.2010

:)


nisu upotrebili ni jednu jedinu regularnu reč bilo kog jezika, pa ipak, predstava je bila svakome razumljiva




ja sam inace uvodio kuma umesto male
:)
bolje si prosao
mikele9 mikele9 15:18 02.11.2010

Re: :)

ja sam inace uvodio kuma umesto male
:)
bolje si prosao

Ma muvara jedna beogradska Skoro mi je priznao da je samo jednom prešao mostom na drugu stranu (Novi Beograd)
antioksidant antioksidant 15:20 02.11.2010

Re: :)

:)
da to nisam ja?
(ne znam da crtam inace pristup jako lici)
mikele9 mikele9 15:28 02.11.2010

Re: :)

:)
da to nisam ja?
(ne znam da crtam inace pristup jako lici)

Mislim da će konkurencija biti oštra
Ja sam ti već 35 godina ono: BLOKOVI SU ZAKON!
antioksidant antioksidant 15:31 02.11.2010

Re: :)

BLOKOVI SU ZAKON

verujem da jesu ali su u austrougarskoj
mikele9 mikele9 15:49 02.11.2010

Re: :)

verujem da jesu ali su u austrougarskoj

Hoćeš da kažeš da smo jednom nogom već u EU
Kad dobiješ gajbu (u mom slučaju atelje) u Blokovima, ne gledaš im u zube
docsumann docsumann 17:52 02.11.2010

Re: :)

nisu upotrebili ni jednu jedinu regularnu reč bilo kog jezika, pa ipak, predstava je bila svakome razumljiva


margos margos 09:37 04.11.2010

Re: :)

Moj omiljeni engleski...


mikele9 mikele9 18:18 05.11.2010

Re: :)

margos
Moj omiljeni engleski...

E jesi mangupce! Uzivao sam slusajuci cist Oxford, gde ovo pronadje?
st.jepan st.jepan 18:35 05.11.2010

Re: :)

Ništo ne se rozbira, ama ubavo poe, občutelno
mikele9 mikele9 19:05 05.11.2010

Re: :)

Ništo ne se rozbira, ama ubavo poe, občutelno

Leleeeee, kad cuh kako poe, ni bulbul iz Gora joj ne je ravan!
bocvena bocvena 15:59 02.11.2010

Tako divno nepretenciozan blog!

Zavidim ljudima koji imaju tu osobinu...ne znam ni kako se zove...kad te ništa nije blam.
Pošto nikada nisam njome ovladala (a nije da se nisam blamirala u životu), umem da je cenim kod drugih. Naravno, ukoliko je bezazleno i ne ugrožava nikog.

Heh, nikad nisam umela da budem Ernest.
mikele9 mikele9 16:21 02.11.2010

Re: Tako divno nepretenciozan blog!

Tako divno nepretenciozan blog!
Zavidim ljudima koji imaju tu osobinu...ne znam ni kako se zove...kad te ništa nije blam.
Pošto nikada nisam njome ovladala (a nije da se nisam blamirala u životu), umem da je cenim kod drugih. Naravno, ukoliko je bezazleno i ne ugrožava nikog.

Heh, nikad nisam umela da budem Ernest.

Žao mi je što M.S. nije u mogućnosti da odgovara na komentare, posebno na ovaj tvoj.
Dovoljno dobro je sebe opisao da možeš da pretpostaviš kako bi duhovito, podjebavajući sebe i zezatorski odgovorio
ana_radmilovic ana_radmilovic 16:55 02.11.2010

Re: Tako divno nepretenciozan blog!

mikele9

Žao mi je što M.S. nije u mogućnosti da odgovara na komentare, posebno na ovaj tvoj.
Dovoljno dobro je sebe opisao da možeš da pretpostaviš kako bi duhovito, podjebavajući sebe i zezatorski odgovorio


i meni je žao. osećam se i delom odgovornom za to, jer je s.m. (da pojednostavimo stjepan mimica) jedan od naboljih tekstopisaca i uopšte kedan interesantan i pun znanja tip, naime (zašto se osečam odgovornom) jednom sam prilikom postavila njegov duhovit tekst o ministru spoljnom i čovek je pokušao da se uloguje i kaže koju reč. nije se snašao sa ovim đavolom ( a nije jedini koji se nekad registrovao, davno, pa zaboravio šifru..) uglavnom sve se to pretvorilo u jednu nepotrebnu gnjavažu najpre za njega, a posredi je bio nesporazum pri čemu ja nisam bila dobar medijator.


eto, tek da kažem.

hvala dragi mikele na ovom sjajnom tekstu čoveka koji se zove stjepan mimica
mikele9 mikele9 17:19 02.11.2010

Re: Tako divno nepretenciozan blog!

i meni je žao.
hvala dragi mikele na ovom sjajnom tekstu čoveka koji se zove stjepan mimica

Dobar drug i prijatelj, zajedno smo treću godinu studirali kod Cuce Sokić, dugo se nismo sretali osim kako je on rekao: Na sahranama i retkim otvaranjima nama značajnih izložbi. Obrazovan, načitan, radoznao, pošten do iznemoglosti, obziran, fizički ograničen na krug dvojke ali zainteresovan i za najdalji kutak ove naše planetice i Kosmosa. Ponovo smo posle dugo godina zajedno, čujemo se, dopisujemo, sedimo u Brankovini...
ana_radmilovic ana_radmilovic 09:18 03.11.2010

Re: Tako divno nepretenciozan blog!

mikele9
i meni je žao.
hvala dragi mikele na ovom sjajnom tekstu čoveka koji se zove stjepan mimica

Dobar drug i prijatelj, zajedno smo treću godinu studirali kod Cuce Sokić, dugo se nismo sretali osim kako je on rekao: Na sahranama i retkim otvaranjima nama značajnih izložbi. Obrazovan, načitan, radoznao, pošten do iznemoglosti, obziran, fizički ograničen na krug dvojke ali zainteresovan i za najdalji kutak ove naše planetice i Kosmosa. Ponovo smo posle dugo godina zajedno, čujemo se, dopisujemo, sedimo u Brankovini...


kakav divan opis prijatelja :)

lepo putuj i uzdravlje :)))
mikele9 mikele9 10:44 03.11.2010

Re: Tako divno nepretenciozan blog!

kakav divan opis prijatelja :)

Pišem kako mislim i osećam. Desi se i da pogrešim, verujem da u ovom slučaju NE. Istine radi moram da dodam da je Stjepan jogunast borac za pravdu (ne samo kad je on u pitanju), neka vrsta savremenog Don Kihota. To mu se često olupa o glavu ali on ne odustaje.
lepo putuj i uzdravlje :)))

Hvala ti draga moja
miloradkakmar miloradkakmar 00:32 03.11.2010

Sam

život je ovo. Snalažljivost, dovitljivost, odlučnost, inspiracija trenutka...

Srećan put, prijatelju.

ana_radmilovic ana_radmilovic 09:21 03.11.2010

Re: Sam

ah milorade, žak brel.... :)

mikele9 mikele9 10:38 03.11.2010

Re: Sam

život je ovo. Snalažljivost, dovitljivost, odlučnost, inspiracija trenutka...

Srećan put, prijatelju.

Hvala ti dragi Prijatelju. Tako si me potrefio sa Brelom:
Dans le port d'Amsterdam...
Jedne davne godine puštao sam ga na gramofonu od jutra do sutra pa me je žena zamolila ako mislim da i dalje ostane samnom, propustim neki dan
jasnaz jasnaz 14:06 03.11.2010

mikele9 mikele9 16:42 04.11.2010

Re: ►

jasnaz

st.jepan st.jepan 00:56 05.11.2010

Thanks & more

Evo, uspeo sam da se ulogujem, valjda bio neki connection problem

S tim jeftinim plastičnjakom što ga je gore okačila Jasnaz, ne bih uspeo da prodrem ni u bioskop "Partizan" na novi pornić, a kamo li na neku bitefovu premijeru. Ako mi je uspelo učitavanje slike, videćete vi šta je "Nagra". Ono jes', dok je bila na popravci, valjao mi je i "Uher", ali molim vas..., "Uher" prema "Nagri", pa je to k'o Bentli prema Rolsu.

A o tome što rekoše Ana i Mikele, stvarno nemam šta da kažem, pa stoga baš to (da nemam šta da kažem), sada javno i kažem. Nisam vam ja, prijatelji moji, na hvalu svik'o. Prevršiste, postideste me onoliko!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana