O skopskom sam vec pisao:JULiJA `63
Taj je bio najveći, I prvi koji sam doživeo.
A onda je krenulo…
Mart `64, amfiteatar, krupni profesor u izgužvanom , davnobelom mantilu, sa hirurškom kapom na glavi( bila mu je zaštitni znak, verovatno mu je služila I kao šlofkapa), snažnim , krupnim glasom, potrebnim da se anatomija dobaci do poslednjeg, najvišeg reda, počinje da govori o srcu..
Nas nekoliko pretendenata na jedno srce koje se krilo ispod čarobnih grudi zelenooke, medenokose princeze Jadrana gledamo naizmenično na sat I profil predmeta svog obožavanja, dok profa polako gubi nit I sa priče o srcu kao centru kardiovaskularnog sistema prelazi na srce koje je središte moralnih kvaliteta koje je mlada generacija izgubila…
…slušajući rokenrol,
“…a MI smo jurisali na bajonete I skakali na bunkere, I ničega se nismo bojali, I sad se ničega ne bojimo…”
…I, u trenutku kad smo pomislili da se sprema da skoči na katedru, da golim grudima zaustavi rafal iz bunkera, počeše da se talasaju klupe I lelujaju sedišta, nas mali kružok poče da se medjusobno optužuje za guranje klupa…
…nekoliko kolega iz Makedonije skočiše I povikaše u glas: “ZEMLJOTRES”!..iskusni ljudi, smireno, ali brzo, krenuše prema vratima…
…a naš profesor naglo prestade da produbljuje jaz izmedju generacija I, umesto da nastavi da skače na bunker, skoči kroz prozor koji je bio u nivou poda amfiteatra, otvoren da ulazi prolećno sunce I svež vazduh, I dočeka se na junačke noge, na metar ispod nivoa, u busenje proslogodišnje trave…
Godinu..ili dve..posle toga, trojka za preferans zauzela djardinu, prvu do plaže; jedan seo na golu zemlju a naslonio se ledjima na smokvu, drugi seo na neki X-100 roman, prilično smesna slika , k`o da je prilepio flaster na zadnjicu kalibra vangle #12; ja, koji nisam turista nego kućevlasnik, doneo od kuće stoličicu na rasklapanje, veličine pogodne za odmor onih lutaka koje su se držale na bračnim krevetima ali baš da ne sedim u mešavini crvene paštrovićske prašine I retkih četinarskih iglica.
Počeli, ambiciozno, od 200 bula, završićemo do ručka, krenula licitaža, dalje, dalje, onaj što pridrzava smokvu izgovara, kao veliku, dotad neobjavljenu mudrost Kad dva dzentlmena kazu pass, u talonu leži As!... Krene rukom da proveri izreku..kad, smokva počne da mu se migolji iza ledja. Istovremeno, neki čudan vetar počinje da šušti kroz lišće a iz dubine dopire neki tutanj na donjoj granici čujnosti, nešto kao najlevlja dirka klavira..pa jos niže. Okolno žbunje počinje da drhti, onaj X-100 romantičar podiže pogled, tačno na vreme da vidi kako Rihter I Merkali izmiču tlo ispod nožica moje stoličice koja se sklapa a ja se valjam po mešavini crvene prašine I četinarskih iglica.
Nikad nismo dokučili da li je u talonu bio neki kec…
Nedeljno aprilsko jutro, pritisnem kvaku da otvorim vrata I krenem u ambulantu…vrata se jogune, neće da se otvore, samo čudno škripe. Čudno škripe I tavanske grede I patos koji mi se miče pod nogama. Klepeću biber-crepovi, ne svi odjednom nego u talasima, sa kraja na kraj krova. Vec sam iskusan, znam šta je..Ali, gde je? Nije ovdašnji, domaći, u Juznom Banatu se ovako trese samo kad prolazi onaj, najveći guseničar. Na radiju muzika, na televiziji neka emisija za poljoprivrednike( te emisije uvek stave na program u vreme kad poljoprivrednici imaju najviše posla, nikad u podne ili uveče, kad pošten seljak ima malo vremena da da`ne dušom). Odšetam do ambulante, pozovem telefonom roditeljsku kuću u Beogradu I cujem da se radio, u medjuvremenu, oglasio. Crna Gora. Moji odmah zvali komšije, one koji su nam, 15 godina ranije, prodali metar debele zidove, stare, rekoše, 400 godina, od kojih su moji roditelji napravili kuću, sasvim skromnu, u skladu sa našim navikama I mogućnostima; komšije su zvali, ali ne I dozvali, telefon mrtav. Ja povežem..ako se ovde ovoliko osetilo, a epicentar u Crnoj Gori, plus mrtav telefon…uuuhh..da l` je tamo nešto ostalo?
Posle se uključila televizija, videli smo strašne slike..ali, sta je sa našim selom I meštanima? Zavoleli smo te ljude, tamo se ni vrata nisu zaključavala, kad kreneš na plažu..
Telefonska veza se uspostavila tek sledeceg dana.
U selu nije ostala ni jedna cela kuća..osim naše, izgradjene na samo jednoj steni, sa zidovima od metar.
Jedina šteta je bila razbijena flaša Balantajna, zaostala od predhodnog leta, greškom ostavljena na ivici najviše kuhinjske police.
Komšije su to leto provele u našoj kuci. Mi smo, tako, pomogli koliko smo mogli. Država je učinila još I više, dala je pomoć I kredite I šakom I kapom; naši susedi su od te pomoći I kredita uspeli da oprave svoju kuću u selu I da izgrade dve kuće, za oba sina, u Petrovcu. Verovatno je zato, kad smo se, kasnije, prisećali tog zemljotresa, njihova snaja govorila: “Zemljotres…za nas je to bio Dobrotres”
Onaj od `99 je, u mojoj porodici, prošao gotovo neopaženo. Dete je prespavalo a gospodja je otvorila samo jedno oko, onda kad je komšija prekoputaner zakucao na naša vrata, u pidžami, sa pamučnom kapom na glavi I upaljenom svećom u ruci( ???), I upitao drhtavim šapatom: “Komšija, šta to bi”?
“ Ništa”, kažem ja “zemljotres”.
“Nisu bombe”?
“Nisu, zemljotres”.
“Pa, šta će sad da bude”?
“Ništa”, kazem mu, “Ti ćeš da popiješ jednu lozu, na eks, a ja cu da odgledam ovaj film do kraja. A onda, Ti nazad u krevet a ja na posao, eto šta će da bude”.