der steppenwolf

Srđan Fuchs RSS / 13.12.2007. u 14:56

120px-Wolf2.jpgu ovom trenutku sam glava porodice, iako sam najmlađi u njoj, ali način na koji se odigrala tragedija postavio me je na takvo mesto.

što se tragedije tiče, vratiću se na trenutak pred kraj osamdesetih, i napred kroz godine. moj postradali brat, rođen 1968. godine, bio je umetnik po talentu i inspiraciji. 1988. godine se zaposlio kao asistent kamermana u filmskoj ekipi rajka grlića, uglednog jugoslovenskog reditelja. naredne dve godine je radio u filmu, te se upisao na akademiju FDU, na katedru za kameru. iste godine kada se upisao na akademiju, postao je blizak mlađim ljudima iz Demokratske stranke, iz kruga Dragoljuba Mićunovića i počivšeg Zorana Đinđića. naredne, 1991. godine, primljen je na konkursu za honorarnog, a potom i profesionalnog snimatelja TV Beograd. iste godine su počeli ratni sukobi na prostorima YU, dok je moj brat pobedio na konkursu agencija newsweek i AFP, te otišao kao njihov fotograf i snimatelj na stratišta YU sukoba, uz izvanredna primanja za standard tadašnje zemlje, i prilično mladalački nepromišljeno, uzev u obzir da je uz sebe već imao novorođenu kćer i mladu suprugu...

prošli su ratovi, i nakon potucanja po kordunima i banijama, te u opsadi sarajeva od strane srpskih trupa, vratio se kući kao sasvim izmenjen čovek, 1995. godine.

postao je prasovitiji čovek, sklon alkoholu (izgleda i drogama, ali nikada niko nije to uspeo da sazna sasvim pouzdano).

između godina prvog i potonjeg srpskog ratnog debakla i bezobzirnosti prema susedima, proveo je godine u tadašnjem rts-u... došla je 1998., i on se prijavio da ode da snima sukob na kosovu, za vanrednu dnevnicu koju je rts, milanović tačnije, ponudila za snimatelje dole... tada je i sasvim počeo da kopni kao ličnost. mlado biće već nije više bilo kadro da akumulira svu količinu entropije kojoj je prisustvovalo kroz prizmu objektiva kamere. he was long gone and lost. supruga i kćer su ga napustile možda godinu ili dve nakon toga. upao je u teške, edgar poovske delirijume alkoholizma. njegov moral je bio uništen...

narednih godina je tavorio. sa televizije je otpušten, iako nije imao direktnu vezu sa milanovićem, stradao je u čistkama, kao jedan od onih malih, ne stvarno bitnih ljudi koji stradaju čisto da bi se reklo da je neko sklonjen i da je nešto urađeno...

tako, do zime 1999/2000. godine skoro da nije više ništa preostalo od starog čoveka: romantičnog poete, kućnog prijatelja Džonija Štulića iz Azre, jednog od najtalentovanijih i najmlađih profesionalnih snimatelja u istoriji RT Beograd. tog čoveka više nije bilo... kao i u svakoj tragediji, i ovde zauvek ostaje pitanje šta je to genij, ili umetnost, mladog čoveka prevelo iz [ostvarenog] stvaralaštva u propast? poslednju pomoć je pokušala da mu pruži naša mati, prepisavši mu pravo da proda naš porodični stan na kanarevom brdu u beogradu. ideja je bila da od unovčene nekretnine kupi sebi profesionalnu kameru, što je bio preduslov za jednogodišnji ugovor sa stranim agencijama za snimateljski rad na poratnom kosovu... taj posao nije nikada realizovan. onog trenutka kada je preuzeo novac, uhvatili su ga arkanovi zelenaši, kojima je, inače, kao psima, taj kraj grada bio teritorija čiji su oni bili neprikosnoveni gospodari... nakon višečasovne fizičke torture su mu oduzeli sav novac. aleksandar više nije imao budućnost. i sam je postao poput psa lutalice, ili stepskog vuka, kako je sebe voleo da shvata u mladosti...

banda koja mu je otela budućnost je razbijena svega par meseci po svrgnuću miloševića. nažalost po mladog čoveka, on je negde tokom te ubojite zime niti svog života pohranio u bog zna kakvu udžericu koju više niko nije bio kadar da pronađe. narednih dve godine nismo čuli mnogo o aleksu. samo nam je poslao jednom poruku - preostala porodica, mati i nas dva brata, već smo bili u israelu - kako je 'sam na svetu, kako njemu sudbina nije odredila spokoj i kako ljubav njemu nije bila dosuđena u životu'... stepski vuk.

zatim skoro dve godine nismo čuli o njemu. znali smo samo, od njegovih otišavših supruge i ćerke, da živi život uličnog psa, da dolazi kući samo da prespava, da pije i luta. negde u to vreme smo dobili konačnu presudu od suda, i nama trojici braće pripala je naša porodična kuća u beogradu, na zvezdari. renovirali smo je srednji brat i ja, i zatim smestili u nju podstanare. ja sam se odrekao tog prihoda u aleksandrovu korist, da bih mu malo olakšao. i on se zaista, u jednom periodu popravio, prestavši da pije i davajući redovne uplate svojoj kćeri, što je bio moj preduslov da bih mu odobrio da raspolaže tim prihodom. međutim, tada je počeo da se kocka, i sada je novi porodični dom krenuo da tone u zaduženja. nisam bio u stanju da kontrolišem to sa distance. naš srednji brat, koji se dotle već vratio u beograd kao građevinski preduzetnik za izraelske kompanije-investitore u beogradu i srbiji, bio je furiozno besan zbog ove nove neodgovornosti. but, how to punish the already dead man?

naša porodična agonija je potrajala narednih nekoliko godina. shvatali smo da je nezamislivo pomoći aleksandru na bilo koji način. jedina još nada je bila da ga nagovorimo da emigrira u israel i zaposli se na plantažama u kibutzima, sa idejom da se kroz dve, tri godine teškog fizičkog rada odvikne od poročnog života - u israelu velike vrućine tokom dužeg dela godine praćene jakom fizičkom aktivnošću ne dopuštaju organizmu prevelike ekskurzije u alkoholizam, i jednostavno je kultura življenja drugačija - a zatim kada savlada jezik da pokušamo da mu nađemo zaposlenje u struci u izraelskoj televiziji ... to je postala moja misija, i od mog venčanja u srbiji prošlog proleća srednji brat i ja smo nagovarali aleksa da spakuje kofere i pođe u novi život. delovalo je da ga je ta ideja zaintrigirala. složio sa da pođe sa srednjim bratom kao pomoćnik u građevinskim radovima tokom leta. na taj način smo mogli da kontrolišemo njegovo kretanje, a i brat mu je od zarade odvajao deo novca za otplatu dugova koje je napravio u porodičnoj kući poslednjih godina. izgledalo je da stvari kreću kakvom-takvom putanjom nabolje. kada se meni jesenas rodio sinčić u novom sadu, ideja da se na proleće svi zajedno vratimo u israel aleksu nije više bila tako daleka...

prošle nedelje drugi brat je od ozbiljne izraelske kompanije, direct capital investment, koja se bavi uglavnom investicijama u projekte u zemljama bivšeg sovjetskog saveza i istočne evrope, dobio ponudu da bude glavni izvođač radova na bivšoj fabrici IKL u beogradu u ulici kneza danila (nekadašnja zdravka čelara, direktno naprotiv poštanskoj štedionici sa stražnje strane, tačno preko puta doma zdravlja 'palilula'). ta fabrika kotrljajućih ležajeva je izgorela pod neistraženim okolnostima pretprošle godine. dakle, taj havarisani objekat, inače izuzetno prostran i u samom srcu beograda, otkupili su izraelci sa ciljem da preurede ruševinu u moderni biznis centar.

to je, ujedno, za mog brata preduzetnika bio posao decenije. očekivali su da uzmu veoma unosnu svotu novca, koja bi omogućila da otplatimo sav preostali deo duga u kući, da još preostane, i da za aleksandra ostanu sredstva za skorašnji novi početak života. odneli su alat u knez danilovu tokom prošlog vikenda. u ponedeljak su izraelci trebali da uplate mom bratu preduzetniku novac za materijale na račun, i da potpišu ugovor sa jednom beogradskom kompanijom pod čijom licencom je moj brat trebalo da izvede radove. međutim, u ponedeljak ujutro je nešto zapelo u pregovorima između izraelaca i srba, ugovor nije potpisan, novac nije uplaćen, i sa radovima nije moglo da se počne. moja brat preduzetnik je tada dobio poziv od glavnog nadzornika sa izraelske strane, jednog izraelskog inženjera, da dođe na razgovor u knez danilovu, na par stotina metara od objekta, havarisane fabrike nekadašnje IKL.

aleksandar je ostao na objektu da sakupi alat, dok se drugi brat ne vrati. taj objekat je ogroman kompleks, možda veličine 20 velikih stambenih zgrada. posle požara 2005. godine, objekat, odnosno ono što je preostalo od njega bilo je pod ključem. samo to jedno krilo gde su braća trebala da rade bilo je otključano. sve ostalo je bilo pod ključem.

kada se bojan, drugi brat, vratio sa razgovora sa izraelskim inženjerom, posle dvadesetak minuta, otišao je sa čuvarom objekta po aleksandra. međutim, na mestu gde su trebali da rade bilo je samo sakupljenog alata, ali ni traga ni glasa od aleksa. tada je bojan krenuo po kompleksu da ga traži. međutim kako je sve bilo pod ključem, nije imalo mnogo smisla tražiti ga po kompleksu, a čuvar je uvereno tvrdio da aleks nije izašao na ulicu. jedino još mesto, na najudaljenijoj tački kompleksa, gde nije pogledao, bila je mini-trafo stanica havarisane fabrike. no, nije bilo nikakve logike gledati tamo - to mesto je sigurno, kao i sve drugo, bilo zaključano. ili, da li je? bojan je prešao plato veličine možda dva spojena fudbalska igrališta i uhvatio se za vrata fabričke trafo-stanice. nisu bila zaključana. na zemlji je ležalo beživotno telo aleksandra.

eto, to je priča stepskog vuka.

ostaju pitanja, da: zbog čega je aleks odlazio u taj zabačen trafo? zbog čega to mesto nije bilo zaključano? da li elektrodistribucija nije isključila tu struju posle havarije pre dve godine greškom, pukim javašlukom, ili sa kakvim nečasnim namerama?!

no, to i nije više tako bitno za aleksa. on neće nikada videti israel, ali barem je konačno miran.



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana