Prolazeci ulicama Beograda ovog ljeta cesto sam imao prilike sretati ljude koji prodaju razglednice . Prihod od ovih prodaje kako su cesto naglasavali ljudi koji su iste prodavali uvijek ide za humanitarne svrhe. Jednostavno je nemoguce kupiti svaku razglednicu koliko god se ovakva kupovina, cesto simbolicna, cinila humanim gestom.
Ta cinjenica da nismo u stanju da pomognemo bas svakoj osobi nacini covjeka prilicno bespomocnim.
Kod mene se ova bespomocnost preseli u stanje ogorcenosti kad procitam da srpski narodni poslanici , radi poboljsanja ugleda parlamenta, narucuju portrete. Kao da im je potreban carobnjak iz Oza da im sapne da ugled doma mogu poboljsati prije svega svojim ponasanjem u istom skupstinskom domu.
Prodje i ta ljutnja jer svatim, koliko god to bilo nekad tesko priznati, da su i poslanici ljudska bica;Neki se odreknu plate ; neki vjerovatno ,bez mnogo halabuke i pomognu ali je vjerovatno opet nemoguce pomoci svakom.
Nemoguce je svakom pomoci, ali prosto je nemoguce drsko i jadno kad neki "ljudi" zele da zarade na bolesti jednih te humanosti drugih.
Katarina Rebraca je prije nekoliko mjeseci zavrsila u istraznom zatvoru zbog optuzbe da je prisvajala novac iz fonda za pomoc oboljelim od raka dojke, fonda kojeg je inace sama osnovala.
Iskreno se nadam da su sudije dovoljno razumne ali i hrabre da ce smoci snage i nacina da na pravi nacin povrate ugled u drustvu bez da kace portrete svojih predsednika po zdanjima sudskih zgrada. U Srbiji gdje odluke ustavnog suda ne postuje ni vlada , nije im lako. Zato za svaki spor koji se okonca u razumnom vremenskom roku zasluzuju ogromnu podrsku. Posebno u ovakvim drustveno osjetljivim slucajevima gdje su ljudi optuzeni da na tudjoj nesreci zele da zarade novac.
Srbija nece, uprkos nekim reklamnim porukama , do drustva razvijenih zemalja stici preko NATO clanske karte vec preko efikasnog i od drustva postovanog sudije.